Gž-20/2019-2 · Županijski sud u Vukovaru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-20/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, po sucu Krešimiru Biljanu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o, Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, OIB: .., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika G. Š. iz Z., .., OIB: .. zastupan po punomoćniku B. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Povrv-2206/2017-13 od 9. studenog 2018., dana 25. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice L. D. iz Z. poslovni broj: Ovrv-2270/2017. od 5. svibnja 2017. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 31.333,50 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli a neplaćeni mjesečni iznos povećane najamnine u razdoblju od 1. kolovoza 2014. do 30. lipnja 2015.zajedno sa troškovima ovršnog postupka u iznosu od 2.145,68 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate. Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 8.250,00 kuna u roku 15 dana.

Pravodobnom podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – u nastavku teksta: ZPP).

Smatra da je prvostupanjski sud počinio povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kada u obrazloženju navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije slijedom čega preostale navode stranaka i proveden dokaze nije cijenio. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda je po tvrdnji tužitelja proturječan utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra nejasnim kojim se odredbama materijalnog prava prvostupanjski sud vodio pri donošenju odluke.

Naime tužitelj kao društvo je osnovano od strane društva Hrvatska elektroprivreda d.d. te je kao dio koncerna HEP Grupa i sukladno Ugovoru o zakupu i odluci društva HEP d.d. od 18. srpnja 2013. legitimiran na postupanje u predmetnoj pravnoj stvari napose i zbog činjenice da tuženik najamninu plaća upravo tužitelju a što je razvidno iz izvoda iz poslovnih knjiga. Kako je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj svari prvostupanjski sud je neosnovano odbio tužbeni zahtjev. Utuženi iznos najamnine predstavlja najniži mogući iznos najamnine za nekretnine na predmetnom području te bi niža najamnina predstavljala povredu načela jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. Zakona o obveznom odnosima ( "Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje u tekstu ZOO).

Slijedom navedenog predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu te preinači prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda a podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povredu iz stavka 2. točke 11. navedenog članka jer obrazloženje presude sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih prvostupanjski sud tužbeni zahtjev smatra neosnovanim.

Tijekom prvostupanjskog postupka nesporno je utvrđeno da je tuženik sa HEP d.d., DP Elektra Zagreb sklopio Ugovor o najmu stana dana 23. veljače 1998. (dalje u tekstu Ugovor o najmu); da je ugovorena najamnina od 310,00 kuna mjesečno te da se u skladu s člankom 10. Zakona o najmu stanova (NN 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., dalje u tekstu ZONS) ne može mijenjati prije isteka roka od jedne godine; nadalje da je tuženik plaćao najamninu upravo tužitelju što je vidljivo iz poslovnih knjiga tužitelja; da je tužitelj 10. prosinca 2002. sa HEP d.d. Zagreb sklopio Ugovor o zakupu broj 3. predmet kojeg ugovora su dugotrajna materijala i nematerijalna imovina po knjigovodstvenoj vrijednost 30. lipnja 2002. a prema popisu imovine kao sastavnim dijelom toga Ugovora (članak 1. i 2. Ugovora o zakupu); nesporno je da popis imovine kao predmeta zakupa iz članka 2. stavak 2. Ugovora o zakupu nije priložen u spis a da je HEP d.d. svojom odlukom od 18. srpnja 2013. povećao iznos zakupnine za stanove u njegovom vlasništvu te je nesporno da se tražbina u ovom predmetu odnosi upravo na razliku prvotno ugovorene najamnine i povećane najamnine sukladno navedenoj odluci.

Cijeneći tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da tužitelj nije najmodavac jer naknadno nije postao vlasnikom stana koji je predmet najma a sklopljeni Ugovor o zakupu nije od utjecaja na utvrđeni nedostatak aktivne legitimacije. U pogledu odluke HEP-a d.d. o povećanju najamnine prvostupanjski sud navodi kako iz sklopljenog Ugovora o najmu ne proizlazi na koji način najmodavac može mijenjati najamninu tj. ne proizlazi da bi to mogao učiniti jednostranom odlukom. U pogledu odredbe članka 10. ZONS-a prvostupanjski sud navodi da su u konkretnom slučaju radi o Ugovoru na određeno vrijeme tako da se na isti ne može primijeniti navedena odredba a posljedično tome se ne može raditi ni o situaciji iz članka 11. navedenog zakona ( pribavljanje podataka o visini prosječne najamnine u jedinci lokalne samouprave u kojoj se nalazi stan te mogućnost utvrđivanja najamnine putem suda po zahtjevu najmoprimca).

Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije aktivno legitimiran niti je dokazao pravnu osnovu svoga zahtjeva iz kojih razloga odbija tužbeni zahtjev te ne raspravlja o istaknutom prigovoru zastare i odbija predložene dokaze radi utvrđivanja visine najamnine u smislu odredbe članka 11. stavak 1. ZONS-a.

Činjenična i pravna utvrđenja o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kada svoju aktivnu legitimaciju argumentira sklopljenim Ugovorom o zakupu sa HEP d.d. Zagreb od 10. prosinca 2002.

Naime sukladno sklopljenom Ugovoru o najmu od 23. veljače 1998. stranke ugovora su HEP d.d. DP Elektra Zagreb kao najmodavatelj i tuženik kao najmoprimatelj. Prema odredbi članka 10. stavak 1. i 2. ZONS-a predviđena je mogućnost da nakon isteka roka od jedne godine svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti izmjenu visine najamnine a ta izmjena ne može biti veća od iznosa koji odgovara iznosu do 20% većem od prosječne slobodno ugovorene najamnine u istom naselju, odnosno županiji za stan koji se po površini, opremljenosti i položaju može usporediti sa stanom koji se daje u najam. Iz citirane zakonske odredbe nespornim proizlazi da je pitanje izmjene najamnine prepušteno ugovornim stranama po postupku predviđenom u članku 10. ZONS-a. slijedom čega HEP d.d. kao najmodavatelj je bio ovlašten samo staviti ponudu za izmjenu visine zakupnine na koju druga strana treba pristati, a u slučaju nepristajanja prihvatiti za to pravne posljedice (raskid odnosno otkaz ugovora) a ne odrediti najamninu jednostranom odlukom od 18. srpnja 2013.

Nesporno je da prema odredbi članka 2. točka 3. Ugovora o zakupu sklopljenog između HEP d.d. Zagreb i tužitelja zakupodavatelj prenosi na tužitelja "gospodarska prava iz vlasništva, te sve koristi i rizike povezane s vlasništvom…" no ovaj sud napominje da tom formulacijom nije došlo do prijenosa sklopljenog Ugovora o najmu na osnovu čega bi tužitelj bio aktivno legitimiran u ovome postupku.

Naime prema odredbi članka 127. ZOO-a svaka ugovorna strana može ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz toga ugovora a pristanak na prijenos ugovora valjan je samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora (stavak 1. i 3.). Obzirom na odredbu članka 4. stavak 2. ZONS-a takav pristanak na prijenos ugovora mora biti dat u pismenoj formi.

Ovaj sud napominje prvenstveno da iz priložene dokumentacije u spisu uopće ne proizlazi da je predmetni stan u najmu tuženika uopće predmet sklopljenog Ugovora o zakupu a i da jeste isti nema nikakvog utjecaja na aktivu legitimaciju tužitelja jer tužitelj slijedom toga ugovora prema tuženiku ne ostvaruje nikakva prava jer se ne radi o situaciji iz članka 127. ZOO-a a niti je tužitelj naknadno stekao pravo vlasništva na predmetu zakupa. Dakle po utvrđenju ovoga suda tužitelj koji nije ugovorna strana iz Ugovora o najmu nema ovlaštenje tražiti isplatu najamnine od tuženika napose razliku najamnine koja je povećana jednostranom odlukom HEP-a d.d.

Tijekom prvostupanjskog postupka a u svezi te nesporne činjenice tužitelj se poziva i na odredbu članka 262. ZOO-a te smatra da je tuženik plaćanjem i dijela povišene najamnine pristao na ponudu tužitelja iz čega proizlazi osnovanost zahtjeva.

Ovaj sud napominje da se navedena odredba ne može tumačiti na taj način iz razloga što tužitelj nije stranka Ugovora o najmu slijedom čega ne miže stavljati tuženiku nikakve ponude prema tome ugovoru pa tako niti ponudu u vezi izmjene najamnine. Osim navedenog predmet tužbenog zahtjeva je upravo povećani iznos najamnine.

Činjenica da tuženik najamninu zaista plaća tužitelju nije odlučna obzirom na odredbu članka 164. stavak 1. ZOO-a jer je HEP d.d. mogao ovlastiti tužitelja kao ovisno društvo da vodi poslove vezane za evidenciju i naplatu najamnine odnosno primitak ispunjenja iz sklopljenih ugovora o najmu nekretnina u vlasništvu HEP-a d.d.

Obzirom da tužitelj nije stranka Ugovora o najmu ne može se osnovano pozivati niti na navodnu povredu načela jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a.

Prvostupanjski sud je donio i pravilnu odluku o troškovima postupka imajući u vidu vrijednost predmeta spora, uspjeh stranaka u parnici te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika uz primjenu odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a a žalbeni navodi ne dovode u sumnju zakonitost odluke.

Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Vukovar, 25. siječnja 2019.

Sudac

Krešimir Biljan