Revr-885/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 885/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz S. K. Z., zastupanog po punomoćnici Lj. M.-P., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-165/13-2 od 3. prosinca 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1430/06-61 od 26. studenoga 2012., u sjednici održanoj 21. listopada 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 165/13-2 od 3. prosinca 2013., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj nadoknaditi tužitelju štetu isplatom 79.553,19 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. I izreke). Nadalje tom presudom obvezana je tužena nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 16.812,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2012. pa do isplate (st. II izreke).

Drugostupanjskom presudom, a pozivom na odredbu čl. 373. a. Zakona o parničnom postupku, preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, dok je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženoj parnični trošak od 5.500,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu sadržajem revizije ukazuje tužitelj. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju te presude.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete od 79.553,19 kn s pripadajućim zateznim kamatama i to s osnova razlike plaće koju je tužitelj primao prema zvanju policijskog službenika za sigurnost cestovnog prometa i one koju bi ostvario (u razdoblju od utvrđenja invalidnosti – 16. ožujka 1999. do umirovljenja – 13. lipnja 2004.) da je tužena nakon utvrđenja invalidnosti odlučila o njegovom promaknuću u zvanje višeg policijskog narednika.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. rujna 2000. utvrđena invalidnost tužitelja s danom 16. ožujka 1999. i to 30% zbog invalidnosti – ranjavanja u obnašanju zadataka u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a 50% zbog bolesti, a uslijed čega je tužitelju priznato pravo na raspoređivanje prema preostaloj radnoj sposobnosti s punim radnim vremenom za poslove ovlaštene osobe u zatvorenom prostoru s ograničenim kretanjem uz odgovarajuću naknadu,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 17. studenoga 2000. određena akontacija naknade plaće tužitelju u visini razlike između plaće koju je primao kao desetnik i plaće koju bi primao kao pripadnik gardijske postrojbe, a sve sukladno odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/94),

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. prosinca 2004. tužitelju određena invalidska mirovina počevši od 19. lipnja 2004. i to zbog opće nesposobnosti za rad,

- te da je rješenjem tužene od 30. studenoga 2004. tužitelj promaknut u zvanje višeg policijskog narednika sa danom 16. ožujka 1999.

Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

Suština spornog odnosa među strankama ogleda se u pitanju da li je tužena bila u obavezi tužitelja promaknuti u određeno zvanje odmah po utvrđenju invalidnosti tužitelja zbog ranjavanja (kako to smatra tužitelj) ili je ta obaveza tužene bila tek po prestanku službe tužitelja (kako to smatra tužena).

Na to pitanje drugostupanjski sud pravilno je odgovorio kada je zaključio da je tužena bila u obavezi promaknuti tužitelja u određeno zvanje tek po prestanku njegove službe.

Naime, u vrijeme donošenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. rujna 2000. (kojom je utvrđena invalidnost tužitelja – ranjavanje) bila je na snazi Odluka ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske o reguliranju statusa ranjenih, povrijeđenih, ozlijeđenih, oboljelih i obitelji poginulih i umrlih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 28. veljače 1997., a koja Odluka je donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 107. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“, broj 29/91, 73/91, 19/92, 33/92 i 76/94) (dalje: Odluka/91).

Prema čl. 6. alineja 2. navedene Odluke/91 pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske koji je ranjen, povrijeđen, ozlijeđen ili obolio obnašajući zadatke u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, promiče se u određeno zvanje rješenjem ministra ili osobe koju on ovlasti i to s danom prestanka službe zbog ostvarenja prava na invalidsku mirovinu, koje je stečeno zbog gubitka radne sposobnosti kao posljedice ranjavanja, povrjeđivanja, ozljeđivanja ili bolesti nastale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Dakle, nije u pravu tužitelj kada smatra da ga je tužena bila u obavezi promaknuti u određeno zvanje odmah nakon donošenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. rujna 2000. (rješenja kojim je utvrđena invalidnost – ranjavanje tužitelja).

Tužitelju je služba prestala umirovljenjem (ostvarivanjem prava na invalidsku mirovinu počevši od 19. lipnja 2004. – rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 7. srpnja 2004.), a u to vrijeme na snazi je bila Odluka ministra unutarnjih poslova o reguliranju statusa ranjenih, povrijeđenih, ozlijeđenih, oboljelih i obitelji poginulih i umrlih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 8. lipnja 2001., a koja odluka je donesena na temelju ovlasti iz čl. 128. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00) (dalje: Odluka/01).

I prema čl. 3. alineja 2. netom navedene Odluke/01 pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske koji je ranjen, povrijeđen, ozlijeđen ili obolio obnašajući zadatke u obrani suvereniteta Republike Hrvatske se promiče u određeno zvanje rješenjem ministra ili osobe koju on ovlasti i to s danom prestanka službe zbog ostvarenja prava na invalidsku mirovinu, koje je stečeno zbog gubitka radne sposobnosti kao posljedice ranjavanja, povrjeđivanja, ozljeđivanja ili bolesti nastale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Dakle i prema Odluci/01 tužena je bila u obavezi promaknuti tužitelja u određeno zvanje i to tek po prestanku njegove službe.

Kada je dakle tužena promaknula tužitelja u odgovarajuće zvanje (zvanje policijskog narednika) nakon što je prestala služba tužitelja, to u postupanju tužene nije bilo protupravnosti (nezakonitosti ili nepravilnosti) kao jedne od osnovnih pretpostavki odštetne odgovornosti.

Stoga pravilno je dakle drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 21. listopada 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.