I Kž-1080/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1080/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. H. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi sa st. 3. i 1. KZ-a i dr, odlučujući o žalbama opt. I. H. i opt. M. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 1. prosinca 2005. broj K-48/00, u sjednici održanoj dana 18. studenog 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te branitelja opt. I. H. – Ž. Ž., odvjetnika u Z., te branitelja opt. M. M. – Č. P., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. H., preinačuje se pobijana presuda u odnosu na točku 3. izreke, te se izriče:

na temelju odredbe čl. 353. toč. 6. ZKP protiv opt. I. H. (sa podacima kao u pobijanoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

3. da bi, u svojstvu ministra turizma u Vladi Republike Hrvatske, sačinio plan koji je imao za cilj da se pri izboru izvođača koji će izraditi projektnu dokumentaciju i prefeasibility studije za ishođenje lokacijskih dozvola za golf igrališta od važnosti za Republiku Hrvatsku, pogoduje Trgovačko društvo C. G. d.d. Z., čiji je suvlasnik i predsjednik Nadzornog odbora II-opt. M. M., pa je u realizaciji tog plana dana 20. prosinca 1999. I-opt. I. H., u ime Ministarstva turizma u Vladi Republike Hrvatske, dostavio Prijedlog dopune Programa razvitka golfa kao elementa razvojne strategije hrvatskog turizma za 24 dodatna lokaliteta za golf igrališta, te je, nakon što je dana 30. prosinca 1999. Vlada Republike Hrvatske svojim

I Kž 1080/06-5

Zaključkom prihvatila navedeni Prijedlog i nakon što nije uspio dobiti odobrenje da se posao zaključi neposrednom pogodbom s C. G. d.d. Z., istog dana je naložio objavljivanje javnog nadmetanja za prikupljanje pisanih ponuda za izradu projektne dokumentacije i prefeasibility studije za 24 lokaliteta, navodeći uvjete i rokove koji su objektivno bili neizvedivi, a sve s ciljem da se na taj način odbije ozbiljne ponuđače i prema ranijem dogovoru s II-opt. M. M. posao dodijeliti C. G. d.d. Z., a kada su usprkos neprihvatljivim uvjetima iz natječaja na isti, pored C.

G. d.d. koji je dao ponudu iz nosu od 292.000,00 kn plus PDV po jednom lokalitetu, svoje ponude podnijeli A. atelier K. iz Z. po cijeni od 233.000,00 kn plus PDV po lokalitetu i Z. d.o.o. Z. po cijeni od 123.000,00 kn plus PDV po lokalitetu, I-opt. I. H. je, koristeći svoj položaj, od Povjerenstva za provedbu natječaja zahtijevao da se prihvati ponuda C. G. d.d. Z., iako ta ponuda nije bila najpovoljnija, što je Povjerenstvo i učinilo, pa je s Trgovačkim društvom C. G. d.d. Z. dana 25. siječnja 2000. sklopljen Ugovor o izvedbi projektne dokumentacije i prefeasibility studije za 14 lokaliteta u ukupnom iznosu od 4,088.000,00 kn, uvećanom za PDV, a da bi onemogućio prigovor ostalih ponuđača dana 21. siječnja 2000.

I- opt. I. H. sklopio je Ugovor o izradi projektne dokumentacije i prefeasibility studije za 10 lokaliteta s A. atelierom K. u ukupnom iznosu od 2,331.600,00 kn, uvećanom za PDV, prihvaćajući cijenu iz ponude, nakon što je Vlada Republike Hrvatske donijela Zaključak o dopuni Programa razvitka golfa za dodatnih 7 lokaliteta, za što je dana 25. siječnja 2000. sklopio Ugovor o izradi projektne dokumentacije i prefeasibility studija po cijeni od 285.000,00 kn + PDV po lokalitetu i to za tri lokaliteta ugovore s C. G. ukupne vrijednosti od 855.000,00 kn uvećano za PDV, a za četiri lokaliteta ugovore s Z. d.o.o.

Z. u ukupnoj vrijednosti od 1.140.000,00 kn uvećano za PDV, iako bi Z. d.o.o. Z. prema cijeni iz ponude za četiri lokaliteta trebalo isplatiti 492.000,00 kn plus PDV, pri čemu je, da bi izbjegao nadležnost Zakona o nabavi roba i usluga i ustupanja u radova, odnosno da vrijednost ugovora ne bi prešla 200.000,00 kn, s C. G. i Z. sklopio ukupno 14 ugovora, odnosno po dva ugovora za svaki lokalitet za izradu prefeasibility studije u iznosu od 90.000,00 kn, uvećano za PDV i izradu projektne dokumentacije u iznosu od 195.000,00 kn, uvećano za PDV. dakle, kao službena osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti s ciljem da drugome pribavi neimovinsku korist

pa da bi djelom pod točkom 3. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti opisano i kažnjivo po čl. 337. st. 1. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja vezani za točku 3. optužnice padaju na teret proračunskih sredstava suda.

r i j e š i o j e :

II. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. H., te se u odnosu na toč. 4 izreke, a povodom te žalbe i žalbe opt. M. M., po službenoj dužnosti i u odnosu na toč. 1 i 2 izreke, ukida pobijana presuda, i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

III. Uslijed odluke pod II. žalbe opt. I. H. i opt. M. M. u odnosu na toč. 1 i 2. izreke, su bespredmetne.

I Kž 1080/06-5

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Puli broj K-48/00 od 1. prosinca 2005. opt. I. H. i opt. M. M. oglašeni su krivima da su pod točkom 1. izreke pobijane presude počinili i to opt. I. H. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ, a opt. M. M. kazneno djelo pomaganja u počinjenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. u sv. čl.38. KZ-a, te im je za to kazneno djelo prvostupanjski sud utvrdio kazne zatvora i to opt. I. H. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a opt. M. M., uz primjenu uz primjenu čl. 57. KZ, u trajanju od šest mjeseca, te da su djelom pod 2. obojica počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ, za koje je opt. I. H. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a opt. M. M. kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, dok je opt. I. H. oglašen krivim da je djelom pod točkom 3. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a djelom pod točkom 4. kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 3. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a opt. I. H. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a opt. M. M., također primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. c. KZ-a na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, s tim da je opt. M. M., temeljem čl. 63. KZ, u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. ožujka 2000. do 19. ožujka 2001. godine.

Temeljem čl. 132. st. 1. ZKP oštećena Republika Hrvatska s imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

Temeljem čl. 82. st. 3. KZ od Trgovačkog društva B. d.o.o. P. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 290.000,00 kn ostvarena kaznenim djelom pod točkom 1.

Temeljem čl. 82. st. 3. KZ od opt. I. H. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 550.066,09 kn, a od opt. M. M. je u iznosu od 2,910.020,00 kn, ostvarena počinjenjem kaznenog djela pod točkom 2.

Konačno, temeljem čl. 122. st. 1. ZKP obojica optuženika obvezana su na naknadu troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. I. H. osobno i po branitelju Ž. Ž., odvjetniku u Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenim sankcijama, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine u dijelu koji se odnosi na točku 1., 2. i 4. izreke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem, u odnosu na točku 3. preinači, te donese presuda kojom se optužba odbija, a podredno da se ista preinači u točkama 1., 2. i 4. u dijelu odluke o kazni, na način da se optuženiku izrekne jedinstvena kazna u primjerenom kraćem trajanju.

Opt. M. M. žalbu je podnio po branitelju Č. P., odvjetniku u Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao

I Kž 1080/06-5

drugostupanjski sud, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje, odnosno da žalitelju izrekne blažu kaznu.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Izjašnjavajući se o žalbama, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Dragi Marincelu, podneskom broj KŽ-DO-73/07 od 17. siječnja 2007. podržava žalbe u odnosu na povredu kaznenog zakona za točku 1. izreke presude, nalazeći da je riječ o kaznenom djelu iz čl. 292. st. 1. al. 5. i 6. i st. 2. KZ, pa predlaže da se pobijana presuda u odnosu na tu točku preinači u pravnoj oznaci djela. Također podržava žalbu branitelja optuženika H. u odnosu na djelo pod točkom 3., budući da je za to djelo kazneno djelo nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, a u odnosu na djelo pod. točkom 4. smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje trebalo primijeniti čl. 345. st. 1.i.3. u sv. čl. 33. KZ-a.

U preostalom dijelu predlaže odbiti žalbe.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, branitelja opt. I. H. – Ž. Ž., odvjetnika u Z., branitelja opt. M. M. – Č. P., odvjetnika u Z., a u odsutnosti opt. I. H., koji je o sjednici vijeća uredno izvješćen.

Žalba opt. I. H. u odnosu na točke 3. i 4. izreke pobijane presude osnovana je.

Žalbe opt. I. H. i opt. M. M. u odnosu na točke 1. i 2. izreke pobijane presude bespredmetne su.

O žalbi opt. I. H. u odnosu na točke 3. i 4. izreke pobijane presude

Kazneno djelo pod točkom 3. izreke pobijane presude opt. I. H., prema činjeničnom opisu, počinio je između 20. prosinca 1999. i 25. siječnja 2000. godine. Za to kazneno djelo člankom 337. st. 1. KZ propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine.

Odredbom čl. 19. st. 1. al. 5. KZ propisana je zastara pokretanja kaznenog postupka od tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora, a odredbom čl. 20. st. 6. KZ propisano je da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona.

Iz toga proizlazi, da apsolutna zastara kaznenog progona za kazneno djelo pod točkom 3. izreke pobijane presude nastupa protekom šest godina. Kako je kazneno djelo počinjeno u razdoblju od 20. prosinca 1999. do 25. siječnja 2000. godine, to je danom 25. siječnja 2006. godine nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, kao što to pravilno uočava žalba opt. I. H., pa je prihvaćanjem te žalbe, pravilnom primjenom zakona, a temeljem odredbe čl. 390. st. 1. ZKP-a u sv. čl. 353. toč. 6. KZ trebalo preinačiti pobijanu presudu u toč. 3. izreke te odbiti optužbu.

I Kž 1080/06-5

Istovremeno, temeljem čl. 123. st. 1. ZKP trebalo je odlučiti da troškovi kaznenog postupka koji su vezani za točku 3. izreke pobijane presude padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Pod točkom 4. izreke pobijane presude opt. I. H. oglašen je krivim da je u svojstvu ministra turizma Vlade Republike Hrvatske, u cilju da dođe do gotovog novca za vlastite potrebe, u siječnju 2000. uzeo jednu bianco mjenicu, koju je izdalo Trgovačko društvo I. d.d. R., kao osiguranje povrata pozajmice u iznosu od 11,950.000,00 kn, dobivene od Vlade Republike Hrvatske, koju mjenicu je vlastoručno ispunio na iznos od 250.000,00 kn u korist U. obrta V. B., ovjerio je službenim pečatom Ministarstva turizma i bez ikakvog pravnog osnova predao Z. V., s ciljem da ovaj mjenicu unovči i za sebe zadrži 100.000,00 kn na ime otplate ranijih dugovanja opt. I. H. prema Z. V., a da preostali iznos od 150.000,00 kn Z. V. preda opt. I. H..

U odnosu na ovu točku optužnice, opt. H. tijekom postupka iznio je obranu u kojoj navodi da on Z. V. ništa nije dugovao, da mu je mjenicu predao kako bi ga spriječio u namjeri da igrače N. J. istjera iz hotela koji je u vlasništvu U. obrta V. pa da mu je u tu svrhu predao jednu vidljivo nenaplativu mjenicu, znajući da ju ovaj ne može unovčiti. Tvrdi, da je i prije uhićenja govorio svjedoku J. N. da je mjenica nenaplativa, te da na nenaplativost mjenice upućuje i činjenica prezaduženosti H. I. koji je u to doba bio u blokadi za iznos od 10,000.000,00 kn. Takve tvrdnje, opt. H. iznosi i u žalbi, potkrepljujući ih odgovarajućim dokazima.

Svjedok J. N. potvrdio je, da mu je opt. H., i prije nego što je V. odnio mjenicu na naplatu govorio, da mjenicu neće moći naplatiti. Iz dopisa Poslovnice Z.-a R. proizlazi da Z.

V. mjenicu nije mogao naplatiti iz razloga što je nedostajao akcept od strane trasata S. M. Međutim, umjesto da se razmotri pitanje da li je predmetna mjenica u tim okolnostima, u konkretnom slučaju, bila naplativa ili nije bila naplativa, prvostupanjski sud se zadovoljava utvrđenjem da predmetna mjenica sadrži sve bitne elemente iz čl. 1. Zakona o mjenici te da čl. 32. st. 2. Zakona o mjenici, te da bi takova mjenica, nije bila ništava u smislu čl. 2. st. 1. i

uz ishođenje potpisa trasata te uz ishođenje potpisa Privredne banke na obrascu 43, bila naplativa, a potom zaključuje da je optuženik dovršio kazneno djelo pronevjere pribavljanjem vrijednosnog papira velike vrijednost samim time što je predmetnu mjenicu uzeo iz Ministarstva turizma, popunio ju i predao ju Z. V..

Pravilno žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud je bio dužan provjeriti obranu opt. I. H. i utvrditi da li je predmetna mjenica bila stvarno nenaplativa i da li je bila, kao što to u svojoj obrani tvrdi opt. H., „vidljivo nenaplativa“. Da bi utvrdio tu okolnost, prvostupanjski je sud trebao provjeriti stvarno stanje zaduženosti tempore criminis H. I. te H. S. M. te da li je opt H. znao za to stanje jer, ukoliko je u to vrijeme postojala njihova prezaduženost, onda je postojala apsolutna zapreka da se mjenica unovči s njihovih računa.

U slučaju potrebe ili nedostatka vlastitog stručnog znanja u pogledu procjene naplativosti ovog vrijednosnog papira, prvostupanjski sud mogao je koristiti i vještaka odgovarajuće struke iz područja financija i vrijednosnih papira.

Stoga je žalba opt. I. H. u odnosu na kazneno djelo iz toč. 4. izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osnovana pa će u ponovljenom postupku

I Kž 1080/06-5

prvostupanjski sud s više pažnje cijeniti provedene dokaze, uključujući i iskaz svjedoka J. N., za kojeg se za sada nije uopće opredjeljio da li mu poklanja ili ne poklanja vjeru, i ako se, s aspekta subjektivnog odnosa opt. H. prema počinjenom djelu, radi o značajnom iskazu.

Stoga će, nakon što utvrdi kakvo je bilo stanje zaduženosti koncerna I. i hotela S. M. prvostupanjski sud provođenjem odgovarajućeg vještačenja utvrditi da li je u konkretnom slučaju mjenica doista bila nenaplativa ili je bila naplativa, te će, ovisno o tom utvrđenju, donijeti odluku o krivnji opt. I. H..

Iz izloženih razloga, temeljem odredbe čl. 388. st. 1. ZKP, trebalo je prihvatiti žalbu opt. I. H. i u odnosu na točku 4. izreke ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

O žalbama opt. I. H. i opt. M. M. u odnosu na točke 1. i 2. izreke pobijane presude

U odnosu na točke 1. i 2. izreke pobijane presude, žalbe opt. I. H. i opt. M. M. su bespredmetne.

Naime, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude počinio više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, koji nužno dovode do ukidanja presude.

Izreka pobijane presude u točki 1. proturječna je sama sebi jer se u činjeničnom opisu izreke najprije iznosi tvrdnja da su optuženici I. H. i M. M. postupali s ciljem da sredstvima Ministarstva turizma, putem H. turističke zajednice, podmire dospjele obveze T. društva M. d.o.o. P. i T. društva L. d.o.o. D. prema T. društvu B. da bi u nastavku istog činjeničnog opisa bilo utvrđeno da je time S. Š., kao vlasniku L. d.o.o. D. i D. H., kao jedinoj vlasnici M. pribavljena imovinska korist u iznosu od 290.000,00 kn.

Proturječno je u izreci tvrditi da su optuženici postupali s ciljem da se imovinska korist pribavi pravnim osobama, a u nastavku ustvrditi da je imovinska korist pribavljena fizičkim osobama, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Istovremeno, izreka pobijane presude u točki 1. proturječna je razlozima, jer kao što je rečeno u izreci se navodi da je imovinska korist pribavljena S. Š. i D. H., a u obrazloženju pobijane presude na stranici 34/2, pasus 2., te na stranici 45/1, pasus 2., se utvrđuje da je imovinska korist pribavljena pravnim osobama L. i M. Proturječno je u izreci tvrditi da je imovinska korist pribavljena fizičkim osobama, a u obrazloženju tvrditi kako je pribavljena pravnim osobama, što također predstavlja bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Konačno, u odnosu na točku 1., prvostupanjski sud dao je nejasne razloge o odlučnim činjenicama, konkretno u izreci pobijane presude se tvrdi, da je protupravna imovinska korist pribavljena S. Š., kao vlasniku L. time, da se u obrazloženju navodi da je riječ o iznosu od 141.000,00 kn (stranice 44/2, pasus 1. presude), a da se uopće ne navode dokazi iz kojih to proizlazi. Ovo tim prije, što je iz dokumentacije koju je pregledao sud i iskaza svjedoka J. N. i N. Č. vidljivo, da dug L. prema poduzeću B. nije umanjen, predstavnik L. S. Š. nije ispitan, a

I Kž 1080/06-5

L. nije pristupila ugovoru između M. i B. štoviše, ugovor o poslovnoj suradnji između M. i L. je raskinut pa se postavlja pitanje iz kojih razloga i s kojim ciljem bi opt. H. inkriminiranom djelatnošću podmirivao obveze poduzeća u vlasništvu S. Š. -L. d.o.o. D.. O tome je prvostupanjski sud dao nejasne razloge, pa je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Izloženi vidovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka nužno dovode do ukidanja prvostupanjske presude u točki 1., pa se pravilnost i potpunost utvrđenja odlučnih činjenica ne može ispitati, kao što se ne može ispitati niti pravilnost primjene kaznenog zakona.

Nadalje, i izreka pobijane presude u toč. 2. je proturječna sama sebi, a istovremeno je i nerazumljiva. Tako se u izreci tvrdi da je opt. M. M. u vidu pozajmica u razdoblju od 16. prosinca 1999. do 31. prosinca 1999. podigao u gotovini 1,600.000,00 kn, a tijekom siječnja još 800.000,00 kn, te 18. veljače 2000. godine još 142.000,00 kn, ili ukupno da je podigao 2.542.000,00 kn, a onda se u nastavku tvrdi da je od tog iznosa, u skladu s ranijim dogovorom, najmanje 550.066,09 kn predao opt. I. H., koji je on (H.) zadržao za sebe, dok je opt. M. M. zadržao iznos od 2.910.020,00 kn.

Nerazumljivo je kako je opt. M. M. od ukupno podignutih 2.542.000,00 kn mogao opt. I. H. predati 550.066,09 kn, a za sebe zadržati 2.910.020,00 kn, kada je to i matematički nemoguće, budući da bi proizišlo da je više zadržao za sebe nego što je ukupno podigao i prije nego što je opt. H. predao 550.066,09 kn.

Na taj je način izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi pa je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Osim toga, i razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni. Tako prvostupanjski sud zaključuje da je "…M. preko svojih tvrtki 'M -S. i 'G. projekt' podigao navedenu svotu gotovine od 2,542.000,00 kn, što ne osporava ni II-opt. M. " (str. 70/2, pasus 2.), a nastavno se kaže da je II-opt. M. za sebe ostvario nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 2.910.020,00 kn (str. 77/1, pasus 3.). Postavlja se pitanje kako je opt. M. M. mogao prisvojiti veću količinu novca nego što ju je u gotovini podigao, te se postavlja i daljnje pitanje smatra li prvostupanjski sud da i onaj novac koji je eventualno ostao na računu C. golfa" predstavlja svotu koju je prisvojio opt. M. M..

Kako, izloženi vidovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka također nužno dovode do ukidanja pobijane presude i u točki 2., to se pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, te pravilnost primjene kaznenog zakona ni u tom dijelu ne može ispitati.

Stoga će u ponovljenom postupku u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude prvostupanjski sud ponovno izvesti sve relevantne dokaze, po potrebi i dokaze koji nisu izvedeni, a priloženi su žalbi opt. I. H., sve kako bi sa sigurnošću utvrdio da li je opt. I. H. postupao sa ciljem da sredstvima Ministarstva turizma podmiri obveze Turističkog društva M. d.o.o P. i T. društva L. d.o.o. D. prema T. društvu B. da li je u inkriminiranoj transakciji opt. H. prekoračio granice svojih ovlasti ili iskoristio svoj položaj i ovlast, da li je uopće i kome pribavljena protupravna imovinska korist, ili je riječ o pozajmici odnosno avansu za obavljanje određenih radova između „C. golfa“ i „B.“, kao što to tvrde obojica žalitelja i kao što bi to proizlazilo iz određene dokumentacije sadržane u spisu, pri čemu će prvostupanjski

I Kž 1080/06-5

sud posebice voditi računa o faks poruci od 17. siječnja 2000., čiju autentičnost potvrđuje i svjedok J. N., a koju faks poruku je dužan suprotstaviti iskazu J. N. jer istovremena istinitost sadržaja faks poruke i iskaza J. N. je logički nemoguća. Prvostupanjski sud utvrdit će da li je opt. M. M. znao ili uopće mogao znati o eventualnom dogovoru između opt. H. i svjedoka J. N. u smislu podmirivanja obveza prema T. društvu B. jer jedino, ukoliko bi opt. M. M. znao za postojanje takvog sporazuma i takvog nedopuštenog cilja mogao bi počiniti kazneno djelo pomaganja u počinjenju kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti od strane ministra turizma opt. I. H..

.

U odnosu na toč. 2. prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku dužan voditi računa o svim navodima iz obrana optuženika, kao i iz njihovih žalbi, posebice o tome tko je trebao financirati izradu projektne dokumentacije do lokacijske dozvole, ako ne Ministarstvo turizma, da li je opt. H. znao ili mogao znati da će opt. M. na inkriminirani način podići gotovinu s računa sestrinskih firmi M. S. i G. p. 2., kao i razjasniti da li je opt. M. M. time počinio inkriminirano kazneno djelo obzirom na njegovu tvrdnju, da je u te tvrtke unio daleko veći iznos vlastitog novca, te da ima pravo na njegov povrat.

Tek nakon brižljive i savjesne ocjene dokaza na što ga obvezuje čl. 351. st. 2. ZKP-a prvostupanjski sud će donijeti pravilne zaključke o odlučnim činjenicama, koje je dužan obrazložiti, sukladno čl. 359. st. 7. ZKP-a pri čemu je dužan otkloniti i bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje mu je ukazano ovom odlukom.

Iz izloženih razloga, temeljem čl. 388. st. 1. ZKP, trebalo je povodom žalbi optuženika, a po službenoj dužnosti, ukinuti pobijanu presudu u točkama 1. i 2. izreke zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, uslijed čega se žalbe optuženika I. H. i M. M. u odnosu na te točke ukazuju bespredmetnima.

Pritom valja naglasiti, da nisu u pravu žalitelji kada tvrde da prvostupanjski sud u odnosu na djelo pod točkom 2. nije naveo razloge o odlučnim činjenicama jer da nije dao cjelovitu ocjenu vještačkog nalaza U. instituta H. d.d., odnosno, da nije naveo razloge zašto taj nalaz zapravo ne prihvaća, pa da bi time ostvario označenu bitnu povredu ovaj žalbeni osnov po sadržaju obrazloženja u suštini predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se tvrdi, da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti to vještačenje jer bi tada i njegovo utvrđenje o tome koliko je vrijedna projektna dokumentacija koju je nesporno sačinio C. G. po narudžbi Ministarstva turizma, bilo posve drugačije. Naime, utvrdilo bi se da je projektna dokumentacija koja je sačinjena, čak i s postojećim stupnjem gotovosti vrednija nego što je ugovorena cjelokupna cijena izrade te dokumentacije, tim prije, što prema vještačkom nalazu tog Instituta proizlazi da nema nikakvih zapreka da se ta dokumentacija i dopuni, te dovrši. Iako nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku s više pažnje cijeniti nalaz i mišljenje U. instituta H., te mu dati odgovarajući značaj, i kroz prizmu tog nalaza utvrditi da li je dokumentacija bila neuporabljiva, kao što to utvrđuje prvostupanjski sud, ili je ipak bila uporabljiva kao što to smatraju žalitelji.

Slijedom izloženog, temeljem čl. 390. st. 1. te čl. 388. st. 1. i 3. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. studenog 2008. godine

I Kž 1080/06-5

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Ante Potrebica, v.r.