Rev-1154/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1154/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Jakoba Miletića, Borisa Guttmanna i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.V. iz S., … ,kojeg zastupa punomoćnik I.V., odvjetnica iz S., protiv tuženika "J. " d.d. B., "J. " S., O. … iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude i rješenja Okružnog suda u Splitu od 18.rujna 1992. br. Gž-2112/92, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu od 6.svibnja 1992. br. P-2146/91, u sjednici održanoj dana 20. srpnja 1994.

presudio je i riješio je:

I Djelomično se prihvaća revizija te se preinačuju obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Splitu br.Gž-2112/92 od 18.IX 1992.i presuda Općinskog suda u Splitu br.P-2146/91 od 6.V 1992. u dijelu odluke o kamatama tako, da se tuženica obvezuje isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 1.000 DEM ili drugih konvertibilnih valuta u toj protuvrijednosti u valuti glavnog duga po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u odnosnoj valuti po viđenju, počev od 18.XII 1991. godine do 1.I 1992.godine, a od 2.I 1992. godine pa do isplate isplatiti tužitelju na iznose od 8.906,39 DEM zatim 19,6O US dolara, te 63.992,78 ITL zatezne kamate u valuti glavnog duga po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u odnosnoj valuti po viđenju.

II Obje gore navedene nižestupanjske odluke djelomično se ukidaju u preostalom dijelu u kojem je tužena obvezana isplatiti tužitelju zatezne kamate od 18.XI 1991. do 1.I 1992. godine, te u pogledu odluke o parničnom trošku i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III Revizija se odbacuje kao nedopuštena u dijelu koji se odnosi na odluku o privremenoj mjeri.

IV U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

V O paričnim troškovima nastalim povodom revizije bit će odlučeno o konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom odlukom tužena banka je obvezana isplatiti tužitelju iznose od 8.906,39 DEM; 19,16 US dolara i 61.392,78 ITL sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18.XI 1991. godine pa do isplate,kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 46.000 HRD. Ujedno

je

izdana

predložena privremena mjera.

Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka u cijelosti.

Protiv ove pravomoćne odluke suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,te pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se nižestupanjske odluke preinače tako,da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a odluka o izdavanju privremene mjere stavi van snage.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju,niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana, a dijelom nije dopuštena.

Revident pobija nižestupanjske odluke i u dijelu koji se odnosi na izdavanje privremene mjere,ali revizija protiv takve pravomoćne drugostupanjske odluke nije dopuštena pozivom na odredbu čl.9.Zakona o izvršnom postupku (dalje:ZIP,"NN" br.53/91). To stoga jer je takva odluka donesena primjenom odgovarajućih odredaba ZIP-a, a protiv odluka donesenih u postupku provedenom temeljem tih odredaba upravo pozivom na čl.9. ZIP-a revizija nije dozvoljena, pa je u tom dijelu valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu (čl.392.u vezi čl.400.st.4.Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP).

Revident ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ne ukazuje na ostvarenje određene procesne povrede, pa je stoga ovaj sud razmatrajući postojanje spomenutog revizijskog razloga ispitao, da li je počinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. toč.1O.ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl.386.ZPP) i našao da takva bitna povreda nije počinjena u postupku pred nižim sudovima.

Nije ostvaren razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke o glavnoj stvari.

Predmet spora jeste zahtjev za isplatu deviznog štednog uloga kojeg je tužitelj imao kod tužene, a kojeg tužena odbija isplatiti unatoč višekratnih zahtjeva za isplatu.U reviziji je sporno jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su presudu kojom usvajaju tužbeni zahtjev utemeljili na odredbama čl.1035.st.2.i čl.1038.st.2. u vezi čl.1043.st.1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), a otklonili primjenu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("NN" br.77/91 - dalje: Uredba).

Osim toga,revident prvi puta u reviziji iznosi tvrdnje da je tužitelj navodno prenio svoja devizna sredstva koja su bila položena kod revidenta na jednu od domaćih hrvatskih banaka, i to upravo na Privrednu banku Zagreb d.d. izjavom o prijenosu od 16.VI 1992., pa smatra da je na temelju takve okolnosti prestala obveza revidenta prema tužitelju, sve ako je ranije postojala.

Prema odredbi čl.387. ZPP stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Kako se spomenute nove činjenice i dokazi koje ističe tužena u reviziji ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka - slijedi, da ovaj revizijski sud nije bio ovlašten uzeti u obzir spomenute novote isktaknute u reviziji odlučujući o reviziji nego je bio dužan respektirati činjenična utvrđenja nižih sudova. No pored toga treba reći da sve kad bi bilo moguće uzeti u obzir iznesene novote one ne bi mogle utjecati na drugačiji ishod ovog parničnog postupka, jer je vidljivo da se radi o takvim okolnostima koje su nastale nakon zaključenja glave rasprave održane pred sudom prvog stupnja, a takve okolnosti ne mogu utjecati na zakonitost i pravilnost odluke suda prvog stupnja.

Pobijana presuda utemeljena na odredbama iz čl.1035. st.2. u vezi čl. 1038. st. 2. ZOO u pogledu glavne stvari po ocjeni ovog revizijskog suda,te iz razloga koji se niže navode zakonita je i pravilna.

Utvrđeno je da između stranaka - tužitelja kao deponenta i tuženika kao depozitara postoji odnos iz ugovora o ulogu na štednju (u stranoj valuti) po viđenju (devizni štedni ulog);da saldo na deviznom štednom ulogu tužitelja iznosi 8.906,39 DEM, 19,60 US dolara i 61.392,78 ITL; da je ovaj saldo na deviznom štednom ulogu tužitelja nastao svakako prije podnošenja tužbe, dakle prije 18.XI 1991.godine.

U vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja 6. V 1992. - sporni ugovorni odnos bio je uređen odredbama čl.1035.-1046. ZOO, pa se o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu deviznog salda s deviznog štednog uloga ima odlučiti primjenom tih odredaba.

Odredbom čl. 1038. ZOO propisano je da deponent u slučaju kad se radi o depozitu po viđenju ima pravo raspolagati dijelom ili cijelim saldom u svakom trenutku, dok je prema odredbi iz čl.1035.st.2.ZOO banka dužna vratiti deponentu sredstva prema uvjetima predviđenim u ugovoru, što znači kod štednog uloga po viđenju u svakom trenutku, tj. kada deponent stavi zahtjev za isplatu.

Kako je tužitelj stavio zahtjev za isplatu cijelog deviznog salda sa svog deviznog štednog uloga, to je u smislu citiranih propisa nastala obveza tužene da izvrši traženu isplatu.

Na sporni odnos ne primjenjuje se Uredba kako to pravilno ocjenjuju sudovi prvog i drugog stupnja.

Utvrđeno je da je tužitelj svoju deviznu štednju imao kod tužene koja je banka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske koja posluje na teritoriju Republike Hrvatske, te se na tu deviznu štednju - arg. a contrario iz čl.17. u vezi čl. 1.st. 2.alineja 2.Uredbe, odredbe čl.4.do 14. Uredbe ne primjenjuju.

Revident se u pogledu isplate glavnog duga i kamata tekućih od 2. I 1992. godine neosnovano poziva na odredbe čl.73. u vezi čl.71.st. 1.do 5. Zakona o deviznom poslovanju,jer te odredbe ne zabranjuju niti ograničavaju slobodno raspolaganje deviznim štednim ulogom građana. Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih štednih računa i deviznih štednih uloga ("Sl. list bivše SFRJ" br.28/91 i 34/91 i "NN" br. 53/91 - dalje: Odluka) nije bila na snazi u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (bila je na snazi tijekom 1991.godine) pa nije mogla utjecati na osnovanost zahtjeva tužitelja u pogledu isplate glavnog duga sa zateznim kamatama od početka 1992. godine do isplate u kojem dijelu su niži sudovi osnovano prihvatili tužbeni zahtjev, pri čemu je valjalo pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično preinačiti odluku nižih sudova u pogledu stope zateznih kamata tekućih od 2.I 1992. tako što je ona određena po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga, pa je revizija glede odluke o glavnoj stvari odbijena, jer ne postoje istaknuti revizijski razlozi, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 393. ZPP), dok je pobijana odluka o zateznim kamatama od 2.I 1992.godine pa do isplate djelomično preinačena i to samo u pogledu utvrđivanja stope (čl.395.st.1.ZPP).

Pogrešno su međutim niži sudovi primijenili materijalno pravo kada na zahtjev tužitelja u pogledu isplate zateznih kamata počev od 18. XI 1991. pa do 31.XII 1991. godine nisu primijenili spomenutu Odluku budući ista predstavlja strogi propis donesen na temelju čl.12. Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. godinu ("Sl.list bivše SFRJ" br. 84/90) i bila je na snazi tijekom 1991. godine.

Prema odredbama Odluke - deviznim štednim ulogom deponent je mogao tijekom 1991. godine raspolagati samo ograničeno - propisani iznos deviza s deviznog štednog uloga mogao je podizati u propisanim rokovima, ovisno o tome je li u pitanju devizni štedni ulog nastao prije ili poslije 27. IV 1991. kad je stupila na snagu Odluka.

Makar je tužitelj u postupku tvrdio, da je u više navrata tražio isplatu sa svog deviznog štednog uloga koji potražuje tužbom u postupku nije utvrđeno kada je i u kojim će u smislu Odluke ne može utvrditi,a iznosima tužitelj tražio isplatu, tako da se dospje

dosljedno tome ne može se u potpunosti odlučiti o zateznim kamatama za 1991. godinu.

Iznimno se može djelomično odlučiti, ako se naime dan podnošanja tužbe (18.XI 1991. godine) uzme kao dan najave banci kada je do 1. I 1991. u smislu točke 3,2. Odluke s rokom dospjeća od 30 dana dospio za isplatu iznos u protuvrijednosti od 1.000 DEM i na taj iznos zatezna kamata teče od 18.XII 1991.godine.

U preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata od tužbe (18.XI 1991.) do 1.I 1992. godine valjalo je ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje radi utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja koje su zbog pogrešno pravnog pristupa niži sudovi propustili utvrditi (čl.395. st.2.ZPP),a ujedno je ukinuta i odluka o parničnom trošku (čl. 166. st. 3. i 4.ZPP).

U nastavku postupka bit će potrebno raspraviti i utvrditi da li je, kada i u kojim iznosima tužitelj tražio prije podnošenja tužbe isplatu sa svojeg deviznog štednog računa, a osim toga bit će potrebno raspraviti i utvrditi i točan datum polaganja u tužbi navedenih deviznih sredstava tužitelja kod tužene banke što nije utvrđeno u dosadašnjem toku postupka, jer ovisno o tome da li su devizna sredstva tužitelja položena kod tužene banke prije 27.IV 1991. ili nakon toga (kada je stupila na snagu spomenuta Odluka)treba utvrditi, da lije tužena banka po eventualnom zahtjevu tužitelja trebala postupiti na način i u rokovima propisanim u točki 2. odluke (ako je štedni ulog položen prije stupanja na snagu odluke) ili u točki 3. odluke (ako je štedni ulog položen nakon stupanja na snagu odluke).

Nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu sud prvog stupnja će ponovno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na zatražene zatezne kamate, kao i o svim parničnim troškovima pa tako i onima nastalim povodom revizije (čl.166. st.3.i 4.ZPP).

U Zagrebu, 20. srpnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr.Ivo Grbin,v.r.