Rev-206/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-206/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz V. G., koju zastupa punomoćnik mr. A. Š., odvjetnik iz V. G., protiv tuženih Dječji vrtić "Velika Gorica", Velika Gorica J. Pucekovića 2, kojega zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik iz Z., te C. o. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. ožujka 1999. godine, br. Gž-3551/96., kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 15. studenog 1995. godine, br. P-253/95., u sjednici održanoj dana 4. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice S. P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 15. studenog 1995. godine, br. P- 253/95. suđeno je:

"Odbija se tužiteljica sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

I. Tuženi dječji vrtić "Velika Gorica" iz Velike Gorice, J. Pucekovića 2, i C. o. d.d. Z., dužni su solidarno isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 152.000,00 kn, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate, te naknaditi parnični trošak, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Tužiteljica P. S. iz V. G., dužna je naknaditi I-tuženom Dječji vrtić "Velika Gorica" iz Velike Gorice, J. Pucekovića 2, troškove parničnog postupka u iznosu od 8.008,00 kn u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. ožujka 1997. godine, br. Gž- 3551/96. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tuženicima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužiteljice, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenu, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Ovo iz razloga što pobijane presude sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama i žalbenim navodima, pa tako i ocjenu da li je štetni događaj nastao kada je tužiteljica obavljala radne zadatke ili ne.

Na navod revidentice daje pogrešan navod da se štetni događaj dogodio 28. prosinca 1993. godine, umjesto pravilno 8. prosinca 1993. godine, valja odgovoriti da je među strankama nesporno da je tužiteljica povrijeđena u štetnom događaju 8. prosinca 1993. godine, što uostalom proizlazi iz prijave o povredi na radu i medicinske dokumentacije, te tužiteljičinog iskaza, no daje tužiteljica sama pogrešno navodila da se štetni događaj dogodio 28. prosinca 1993. godine i to u tužbi, i prijedlogu radi "sporazumne naknade štete", pa je sud taj pogrešni navod samo ponovio u obrazloženju pobijane presude.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica pretrpjela tjelesnu povredu padom na cesti zbog poledice 8. prosinca 1993. godine, prilikom dolaska na posao,

- da tužiteljica nije taj dan imala nalog za nabavku robe za I-tuženicu kod koje je zaposlena kao ekonom,

- da je tužiteljica bila dužna obavljati sve poslove unutar radnog vremena od 6,30 do 15,30 sati radnim danom, osim u petak kada je te poslove trebala obavljati u radnom vremenu od 6,30 do 14,30 sati,

- da tužiteljica na dan nastanka štetnog događaja nije ni došla na posao, a da nabavke koje nisu unaprijed dogovorene nije mogla obavljati mimo dogovora sa glavnom kuharicom i u dogovoru s ravnateljicom.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno ocijenili da ne postoji odgovornost I-tuženice za naknadu štete tužiteljici.

Ovo iz razloga što je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da se ne radi o šteti na radu ili u svezi s radom.

Šteta na radu i šteta u svezi s radom u smislu čl. 73. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa je samo ona šteta koja nastane u direktnoj funkciji radnika na radu ili u svezi s radom.

Šteta koju zaposlenik pretrpi na putu od mjesta prebivanja do mjesta rada nije šteta nastala u svezi s radom, jer nema uzročne veze između procesa rada i nastale ozljede zaposlenika.

Zbog navedenih razloga u ovoj pravnoj stvari nema pravnog osnova po kojem bi I- tuženik kao poslodavac odgovarao tužiteljici kao zaposleniku za pretrpljenu štetu.

Pritom valja navesti da revidentica ne može s uspjehom u ovoj fazi postupka isticati da je u vrijeme nastanka štete obavljala poslove svog radnog mjesta (obavljala nabavu potrebnih roba kao ekonom s obzirom da je kod I-tuženika bila zadužena za nabavku roba) kada to nije dokazano u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a revizija se, sukladno čl. 385. st. 3. ZPP, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako ne postoji odgovornost I-tužene za naknadu štete tužiteljici nema pravnog osnova ni za odgovornost II-tuženice temeljem police osiguranja od odgovornosti.

Zbog navedenih je razloga primjenom čl. 393. ZPP, revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 4. listopada 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.