Rev-x-101/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 101/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice G. V. žene S. iz G., OIB: ..., i drugotužitelja E. V. iz G., OIB: ..., zastupanih po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., protiv prvotuženika J. V. zvanog J. iz G., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., i drugotužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Stalna služba u Sinju, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-998/14 od 18. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-740/09 od 13. studenoga 2012., u sjednici održanoj 19. travnja 2016.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv pobijane presude u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev prema drugotuženici odbija se kao neosnovana.

Revizija tužitelja protiv rješenja o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Imotskom broj P-740/09 od 13. studenoga 2012. naloženo je prvotuženiku isplatiti prvotužiteljici na ime naknade nematerijalne štete iznos 248.000,00 kn, te materijalne štete s osnova uništene odjeće, obuće, troškova liječenja i tuđe pomoći iznos 10.700,00 kn, a drugotužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos 205.000,00 kn, te materijalne štete s osnova tuđe pomoći, odjeće, obuće i troškova liječenja iznos 8.980,00 kn, te isplaćivati prvotužiteljici na ime izgubljene zarade počev od 1. svibnja 1996. nadalje mjesečno iznos 500,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama. Odbijen je pak zahtjev prvotužiteljice za daljnjih 19.000,00 kn, a drugotužitelja za daljnjih 41.000,00 kn na ime nematerijalne štete, odnosno zahtjev prvotužiteljice za daljnjih 5.800,00 kn, a drugotužitelja za daljnjih 7.020,00 kn na ime naknade materijalne štete s osnova uništene odjeće, obuće i troškova liječenja i zahtjev tužitelja za više traženu zateznu kamatu, kao i zahtjev prvotužiteljice za isplatu daljnjih 1.500,00 kn mjesečno s osnova rente, te je odbijen u cijelosti zahtjev drugotužitelja za isplatu mu iznosa 20.000,00 kn na ime gubitka školske godine 1995./1996., kao što je u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za naknadu im štete upravljene prema drugotuženoj Republici Hrvatskoj.

Ujedno je prvotuženiku naloženo isplatiti tužiteljima iznos 120.885,00 kn na ime parničnih troškova, te je tužiteljima naloženo isplatiti drugotuženoj iznos 101.040,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžp-998/14 od 18. lipnja 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen odnosno odbijen zahtjev tužitelja upravljen prema prvotuženiku za naknadu im nematerijalne štete, te materijalne štete s osnova tuđe pomoći, uništene odjeće, obuće i troškova liječenja, zahtjev drugotužitelja zbog gubitka školske godine, te zatezne kamate, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja upravljen prema drugotuženoj Republici Hrvatskoj, dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dosuđujućem i odbijajućem dijelu glede naknade materijalne štete prvotužiteljici s osnova izgubljene zarade, a time i u odluci o parničnim troškovima tužiteljima i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja prema drugotuženoj Republici Hrvatskoj te u dijelu kojim je tužiteljima naloženo drugotuženoj naknaditi parnične troškove tužitelji su izjavili reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem zahtjeva tužitelja i u odnosu na drugotuženu.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama glede (ne)odgovornosti drugotužene, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, odnosno nisu suprotni sadržaju isprava odnosno zapisnicima o iskazima danim u postupku a glede tih činjenica, zbog čega je presuda jasna i pravilnost iste se može ispitati.

Vezano uz ovaj revizijski prigovor treba podsjetiti da prema odredbi čl. 8. ZPP-a ocjena dokaza u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica pripada isključivo sudu. S druge pak strane revizijski navodi tužitelja kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane suda sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen prema prvo i drugotuženicima za naknadu im štete, sve vezano za njihovo ozljeđivanje uzrokovanom pucanjem iz vatrenog oružja od strane prvotuženika 9. travnja 1996. u G. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti drugotužene za štetu koju tužitelji trpe vezano za ovaj štetni događaj.

Iz rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima, uz ostalo proizlazi:

- da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-39/96 od 29. rujna 1997. prvotuženik J. V. proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo ubojstva brata M. V., te pokušaj ubojstva brata M. V., te nećakinje prvotužiteljice i njezinog sina drugotužitelja, do čega je došlo 9. travnja 1996. u mjestu G., a kada je prvotuženik u njih pucao iz automatske puške,

- da je ovom događaju prethodilo nekoliko sukoba između prvotuženika i tužitelja i njihovih srodnika, a zbog čega je protiv prvotuženika u razdoblju od 1. srpnja 1995. do 9. travnja 1996. od strane Policijske postaje I. podneseno nekoliko prekršajnih prijava zbog nasilničkog ponašanja, kao i

- da je tijekom 1993. Policijskoj postaji I. bilo dojava od mještana o narušavanju javnog reda i mira pucanjem iz vatrenog oružja od strane prvotuženika, no postupajući po istoj da službenici Policijske postaje I. nisu kod prvotuženika pronašli vatreno oružje.

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su, a polazeći od odredbi Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93 – dalje: ZSDU) ocijenili da u postupanju službenih osoba nadležnih tijela drugotužene nije bilo propusta, a time da i nema odgovornosti drugotužene za nastali štetni događaj, te u odnosu na nju odbili zahtjev tužitelja.

Osporavajući pravilnost pravne ocjene nižestupanjskih sudova, tužitelji u reviziji i dalje ustraju u shvaćanju da je nastali štetni događaj uz ostalo posljedica propuštanja tj. nepravilnog rada službenih osoba – nadležnih službenika Policijske postaje I., zbog čega da prvotuženiku nije oduzeto vatreno oružje kojim je počinio kazneno djelo, posljedica kojeg je utužena šteta.

Odredbom čl. 13. ZSDU propisano je da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

To pak znači za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu citirane odredbe je potrebno postojanje slijedećih pretpostavki:

- nezakoniti ili nepravilni rad tijela državne uprave,

- šteta,

- uzročna veza između nezakonitog/nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, a za koju mora biti dokazano da je neposredno posljedica takvog nezakonitog/nepravilnog rada tijela državne uprave.

U pravnoj teoriji nezakoniti rad određuje se kao postupanje suprotno zakonu, drugim propisima ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primjeni zakon, drugi propis ili opći akt.

S druge pak strane nepravilni rad određuje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

U smislu prethodno navedenog, a kod utvrđenih činjenica da je povodom prijava Policijskoj postaji I. u razdoblju 1995.-1996. protiv prvotuženika, a koje se međutim nisu odnosile na nezakonitu upotrebu ili prijetnju oružjem su službenici te policijske postaje djelovali te podnijeli prekršajne prijave protiv istog, odnosno da povodom prijave Policijske postaje I. protiv prvotuženika, a koje su se odnosile na narušavanje javnog reda i mira pucanjem iz vatrenog oružja tijekom 1993. su njezini službenici postupili, no kod prvotuženika nisu našli oružje, ne može se prihvatiti ocjena tužitelja o nezakonitom odnosno nepravilnom radu službenih osoba Policijske postaje I., a time postojanju pretpostavki za postojanje odgovornosti drugotužene za nastalu štetu tužiteljima u smislu odredbe čl. 13. ZSDU.

U okolnostima kao što su konkretne, a kada su dakle policijski službenici postupili po prijavi protiv prvotuženika koja se odnosila na pucanje iz vatrenog oružja (1993.) ali ga nisu pronašli kod njega, izvjesno je da oružje tada nisu mogli ni oduzeti. S druge pak strane intervencije policijskih službenika povodom prijava protiv prvotuženika, a koje su uslijedile 1995./1996., a do nastanka štetnog događaja u kojem su tužitelji ozlijeđeni, odnosile su se na nasilničko ponašanje ovog, a ne na upotrebu vatrenog oružja, pa je izvjesno da u tom pravcu njihovo djelovanje i nije moglo biti usmjereno.

U smislu prednjeg, prigovori tužitelja o odgovornosti drugotužene ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Naprotiv kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu materijalno pravo pravilno primijenjeno, to je reviziju tužitelja trebalo u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.

Tužitelji izjavljenom revizijom osporavaju pravilnost pobijane drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima drugotuženoj, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi je rješenje, sve u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

Smislenim tumačenjem navedene odredbe, zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciran tužbom završava.

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržana u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a) o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojom se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), a bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

U tom pravcu, sa ustavnopravnog aspekta ocjenu pravne naravi rješenja o troškovima postupka dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. uz ostalo navodeći: „...samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/2013, U-III- 2365/2001, U-III-954/2004, U-III-1794/2009., U-III-565/2012, U-III-140/2014).

Prema stanju ovog spisa predmeta, postupak je u njemu pravomoćno dovršen presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-998/14 od 18. lipnja 2015. kojom je odlučeno i o zahtjevu za isplatu parničnih troškova drugotužene, time da su tužitelji izjavili reviziju i protiv odluke o parničnim troškovima uz odluku o glavnoj stvari.

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da u ovom slučaju nema pretpostavki iz odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije, a glede odluke o parničnom trošku, sadržane u presudi, a koje rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: „pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

Zagreb, 19. travnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.