I Kž-385/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 385/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H.M. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 17. ožujka 1993. K-137/92, u sjednici održanoj 15. srpnja 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom suda prvog stupnja oslobođen je optužbe opt. H.M. da bi u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH na štetu maloljetne oštećenice V.B..

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U svom pismenom mišljenju na temelju čl. 260. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Suprotno žalbenim prigovorima državnog odvjetnika, ocjenivši stanje spisa i provedene dokaze ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ocijenio je da je zaključak suda prvoga stupnja kako u konkretnom slučaju nema sigurnih dokaza da je do obljube između optuženika i maloljetne V.B. došlo primjenom sile u potpunosti prihvatljiv.

Također su prihvatljivi razlozi suda prvog stupnja zbog kojih je sud odustao od saslušanja odgajatelja oštećenice u Odgojnom domu B. kao i svjedokinje V.M., kod koje je maloljetna oštećenica bila neko vrijeme smještena. Stoga državni odvjetnik sasvim neopravdano inzistira na provođenju tih dokaza.

Pogotovo je bilo suvišno odgađati glavnu raspravu zbog saslušanja odgajatelja oštećenice kada iz izvještaja doma (list 97 spisa) proizlazi da je oštećenica vrlo često napuštala odgojni dom i odlazila u B. gdje je boravila u društvu optuženika. To tim više što je oštećenica u svom iskazu na glavnoj raspravi navela nešto sasvim drugo tj. da je kritičnog događaja prvi puta pobjegla iz doma i prvi se puta našla u društvu s optuženikom, što, očito, nije istina.

U iskazu maloljetne oštećenice ima više neuvjerljivih momenata. Državni odvjetnik u podnesenoj žalbi kao argument da se nije radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu između oštećenice i optuženika ističe, da se oštećenica našla u situaciji u kojoj nije mogla očekivati pomoć s obzirom da je njena prijateljica umjesto da pomogne njoj, pomagala optuženiku - fizički snažnom muškarcu, od kojeg su obje bile ovisne. Nameće se pitanje je li optuženiku znatno starijem i od oštećenice i od svjedokinje H.K., koje su obje u vrijeme događaja imale 15 godina, pomoć maloljetne H.K. uopće bila potrebna, što onda dovodi u pitanje istinitost kazivanja H.K..

Državni odvjetnik u podnesenoj žalba apostrofira doživljeni strah maloljetne oštećenice kao razloga zbog kojeg ona nije pružala otpor optuženiku. Ako se, međutim, analizira iskaz maloljetne oštećenice onda je pitanje nekog ozbiljnijeg straha, također neuvjerljivo. Oštećenica je, naime, iskazala da je ona kritičnog događaja "stekla dojam" da se maloljetna H.K. boji optuženika, a dodala je da ga se i ona bojala. Ne upuštajući se u ocjenu ličnosti i moralnosti optuženika, nije uvjerljivo kazivanje oštećenice i njeno objašnjenje zašto je imala strah od optuženika, a posebno da je njezin otpor izostao zbog "dojma" da se maloljetna H.K. boji optuženika i da mu zbog toga pomaže. Naime, nije sporno da su oštećenica i maloljetna H.K. nakon bijega iz odgojnog doma boravile zajedno s optuženikom u istom stanu puna tri tjedna, te da su svi troje spavali na istom krevetu.

No oni su, kao što to proizlazi iz njihovih iskaza a i životne logike i preko dana uglavnom boravili zajedno, hranili se i sl. a pogotovo su oštećenica i maloljetna K. bile stalno zajedno, pa je neuvjerljivo da je maloljetna oštećenica "imala dojam da se K. boji optuženika", jer su imale dovoljno vremena za međusobni razgovor i informiranje. Osim toga suprotno iskazu oštećenice, tj. da je tada prvi puta pobjegla iz odgojnog doma, iz izvještaja na listu 97 spisa proizlazi sasvim suprotno, tj. da je oštećenica vrlo često napuštala odgojni dom i odlazila u B. boraveći u društvu s optuženikom.

Prema tome, ona je imala vremena i prilike da shvati o kakvoj se osobi radi. To što joj je optuženik jednom prilikom rekao da će dobiti batina ako sazna da mu je lagala kada je od nje tražio informacije o nekom dečku maloljetne K. za vrijeme njihova boravka u domu nije prihvatljivo obrazloženje straha kritičnog događaja. Moglo bi se postaviti i pitanje ako su oštećenica i maloljetna K. tri tjedna boravile u društvu s optuženikom i zajedno s njim spavale na istom krevetu (vjerojatno ne čitavo vrijeme obučene) zašto bi optuženiku bilo potrebno da primjenjuje silu i k tome traži pomoć maloljetne djevojčice.

Konačno, ne može se prihvatiti ni daljnji žalbeni argument da oštećenica nije pružala otpor optuženiku, jer da je jednom prilikom vidjela kako optuženik tuče njihovog stanodavca G.A.. Iz provedenih dokaza proizlazi da je doista između optuženika i G.A. došlo do sukoba, međutim, ni iz čega ne proizlazi da bi okolnosti bile takve da bi zbog toga oštećenica trebala biti dulje vremena u strahu. Oštećenica, iako vrlo mlada, nije bila bez životnog iskustva, a imala je prije toga i spolne odnose pa se ne može prihvatiti teza o tome da se našla u jednoj takvoj situaciji u kojoj nije bila u stanju pružiti bilo kakav otpor.

Iz svih iznesenih razloga, kao i uvjerljivih razloga koje je u pobijanoj presudi dao sud prvoga stupnja, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP odbiti žalbu državnog odvjetnika i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 15. srpnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja

I Kž 385/93

daktilobiroa:

(Štefica Klepac)