Revr-218/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 218/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz P. kod T., Republika Bosna i Hercegovina, zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetnici iz Z., radi poništenja rješenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2353/07-2 od 9. prosinca 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-1911/94 od 13. rujna 2007., u sjednici održanoj 22. srpnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništeno je rješenje tuženika od 21. prosinca 1993. o prestanku radnog odnosa kao i odluka tuženika broj UO-28/93 od 18. listopada 1994., pa je naloženo tuženiku da je dužan tužitelja vratiti na poslove KV izolatera I koje je poslove tužitelj i prije prestanka radnog odnosa obavljao, te da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.514,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika od 21. prosinca 1993. o prestanku radnog odnosa kao i odluke tuženika od 18. listopada 1994. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja, a slijedom toga predmet spora je zahtjev tužitelja da ga je tuženik dužan vratiti na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio mobiliziran u postrojbama HVO od 25. prosinca 1992. do lipnja 1994. u kojem razdoblju se nalazio na području Travnika i Kiseljaka,

- da se tužitelj javio telefonom u kadrovsku službu tuženika početkom 1993. godine i dostavio potvrdu o mobilizaciji nakon čega se više nije javljao niti dostavljao potvrde za daljnja razdoblja,

- da je prijevoz poštanskih pošiljaka s područja PU K. i ostalih PU u središnjoj Bosni počeo tek sredinom 1994. godine a do kada je poštanski i telekomunikacijski promet bio isprekidan i ovisan o stanju bojišnice,

- da je tužitelj tijekom mobilizacije bio zarobljen i ranjen te da su mu u ratu poginuli i otac i brat,

- da zbog svih navedenih razloga tužitelj se nije mogao redovito javljati tuženiku i izvješćivati ga o daljnjoj mobilizaciji.

Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i odlučnih činjenica zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, jer je odluka tuženika nezakonita i to temeljem odredbe čl. 225. st. 7. i 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) jer vojna služba i sudjelovanje u istoj nije dopušteni razlog za otkaz ugovora o radu. Drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti zaključak suda da pobijano rješenje i odluka tuženika nisu zakoniti i da tuženik nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju, ali iz razloga određenih u Zakonu o osnovnim pravima iz ranog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 – dalje: ZOPRO) jer je odredbom čl. 75. st. 2. i 3. propisano da radniku prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti ako je neopravdano izostao s posla 5 radnih dana, a na temelju utvrđenja u postupku proizlazi da tužitelj nije neopravdano izostao s posla više od 5 radnih dana, već naprotiv da je njegov izostanak bio opravdan zbog mobilizacije i nije se mogao javljati zbog prekida poštanskog i telekomunikacijskog prometa u spornom razdoblju.

Tuženik u reviziji ističe prije svega revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP a koji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo obrazlaže pogrešno i nepotpunim utvrđenim činjeničnim stanjem a što nije dopušten razlog za izjavljivanje revizije sukladno odredbi čl. 385. ZPP. Tuženik iznosi svoje viđenje utvrđenog činjeničnog stanja a ne navodi u čemu bi se sastojala navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka osim što ponavlja zakonsku formulaciju iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Slijedom toga takav revizijski razlog ne može se valjano niti ispitati, a prvostupanjska presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te nema proturječnosti između izreke i obrazloženja a prvostupanjska presuda temelji se i na stanju cjelokupnog spisa. Također nije počinjena ista bitna povreda odredaba parničnog postupka u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, jer je drugostupanjski sud naveo sve razloge i odgovorio na žalbene navode.

Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje revident, a također nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, isti također nije osnovan. Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj nije neopravdano izostao s posla, odnosno da nije neopravdano izostao s posla više od 5 radnih dana, jer se nalazio u HVO, nakon mobilizacije, i obzirom na prekid poštanskog i telekomunikacijskog prometa nije bio u mogućnosti se uredno javljati tuženiku. Kod toga treba napomenuti da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 368. st. 2. ZPP kada je drugostupanjskom presudom odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, jer je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Naime, zakonitost rješenja i odluke tuženika ocjenjuje se primjenom odredbe čl. 75. st.

2. toč. 3. ZOPRO, a ne prema odredbi čl. 225. st. 7. i 8. ZR. Tuženik u reviziji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava također obrazlaže na način da tvrdi kako je zapravo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a koji revizijski razlog nije dopušten sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da tuženik obzirom na utvrđene odlučne činjenice nije neopravdano izostao s posla više od 5 dana. Naime u spornom razdoblju tužitelj se nije mogao javljati tuženiku, jer se nalazio mobiliziran u HVO te je poštanski i telekomunikacijski promet bio u prekidu, a što je i prema pravnom shvaćanju ovoga suda opravdan razlog izostanka s posla tužitelja. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja jer je tuženik donio pobijane odluke suprotno odredbi čl. 75. st. 2. toč. 3 ZOPRO.

Slijedom izloženog, a obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a niti na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 22. srpnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.