Gž-209/2012-2 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl.br. Gž-209/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Igora Rakića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŽC iz [adresa]. ŠC iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Vlasta Zanetti i Antun Zanetti, odvjetnici u Puli, protiv tuženice LC iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Slobodan Simić, odvjetnik u Puli, radi prestanka uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, posl.br. P-341/10-22 od 22. rujna 2011., u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2013.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženice, kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, posl.br. P-341/10-22 od 22. rujna 2011.

r i j e š i o j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženice, kao osnovana, a odbija žalba tužitelja, kao neosnovana, te se u pobijanom dijelu (t. II., III. i IV. rješenja) preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, posl.br. P-341/10-22 od 22. rujna 2011. na način da se nalaže tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 7.592,73 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2011. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da naknadi štetu tužitelju OC isplatom iznosa od 19.558,06 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (t. I.), a tužitelju UC isplatom iznosa od 12.708,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (t. III.), dok su u preostalom dijelu odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja za naknadu štete (t. II. i IV.). Točkom V. pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtjevaju od tuženice prestanak uznemiravanja na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zvanoj Muhorovica u vlasništvu tužitelja ŽC i na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zvanoj Sabadinka u vlasništvu tužitelja ŠC na način da na te nekretnine pušta krave. Ujedno je rješenjem odbacio tužbu u dijelu koji se odnosi na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da je pravni prednik tuženice HC uznemiravao tužitelje u pravu vlasništva k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da je na te nekretnine puštao krave bez nadzora te da im je time učinjena imovinska šteta. Točkom II. pobijanog rješenja naloženo je tuženici da naknadi tužiteljima troškove postupka isplatom iznosa od 19.843,14 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (t. III.), kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (t. IV.).

Protiv navedene presude i rješenja pravovremene i dopuštene žalbe podnijeli su tužitelji i tuženica.

Tužitelji su izjavili žalbu u odnosu na t. III. navedenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navode kako sud prvog stupnja nije jasno, a niti valjano obrazložio zašto tužiteljima nisu priznati troškovi sastava podneska od 6. svibnja 2004., 5. svibnja 2006., 29. svibnja 2006., 8. studenog 2006., 2. travnja 2010., a posebno za sastav dva podneska od 26. travnja 2011. te trošak hitnog osiguranja dokaza posl.br. R1-53/05. Predlažu prihvaćanje žalbe tužitelja te ukidanje prvostupanjskog rješenja u pobijanom dijelu i u tom dijelu vraćanje predmeta na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Podredno, predlažu preinačenje pobijanog rješenja na način da se u cijelosti prihvati zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja, kao i troška žalbenog dijela postupka.

Tuženica je izjavila žalbu protiv presude prvostupanjskog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i u odnosu na rješenje o parničnom trošku. U žalbi, u bitnome, navodi da je sud prvog stupnja pogrešno izveo zaključak da su krave, koje su počinile štetu na vinogradima tužitelja, bile vlasništvo pok. HC. Ističe kako su tužitelji zahtijevali prestanak uznemiravanja svog vlasništva te u tu svrhu i ogradili svoje vinograde, ali da danas više nema stoke, a ni pok. HC pa da bi tužitelji trebali skinuti ogradu i predati je tuženici, budući da ona njima neće počiniti nikakvu štetu. U pogledu rješenja o parničnom trošku ističe kako su tužitelji tužbom zahtjevali da tuženik prestane uznemiravati tužitelje na njihovim nekretninama, te da je to vlasnička tužba u pogledu koje su tužitelji naznačili vrijednost predmeta spora s iznosom od 5.000,00 kuna, a da tuženik tome nije prigovorio. Tužitelji nisu uspjeli u cijelosti ni s visinom tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a niti sa zahtjevom radi pružanja vlasničkopravne zaštite pa je odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku nezakonita. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te iste obveže da tuženici naknade cjelokupni parnični trošak. Podredno, predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbenog dijela postupka.

Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu tuženice kojim, u bitnome, ističe da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je stoka bila vlasništvo upravo pok. HC. Tuženica neosnovano smatra je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je uzročna veza između radnje tuženika i štete utvrđena i sasvim razvidna. U pogledu odluke o trošku ističe kako je zahtjev za zaštitu od uznemiravanja odbijen, a eventualno kumulirani zahtjev odbačen jer je u tijeku postupka uznemiravanje prestalo, a što nema utjecaja na odluku o trošku. Također, ističe kako je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva što se također cijeni prilikom odmjere troška. Predlaže odbijanje žalbe tuženice te potražuje trošak odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da tuženica prestane s uznemiravanjem na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da na te nekretnine pušta krave bez nadzora, kao i zahtjev da im tuženica naknadi štetu koja im je pritom nastala. Tužitelji su postavili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravni prednik tuženice HC uznemiravao tužitelje u pravu vlasništva predmetnih nekretnina na način da je na te nekretnine puštao krave bez nadzora te da im je time učinjena imovinska šteta.

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženici da tužitelju OC naknadi štetu isplatom iznosa od 19.559,06 kuna, a tužitelju iznos od 12.708,20 kuna, dok je odbio zahtjev tužitelja za prestanak uznemiravanja te odbacio tužbu u dijelu kojim je postavljen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Odluka prvostupanjskog suda o naknadi štete temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO) i čl. 189. ZOO-a, dok je u pogledu deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva odlučio na temelju odredbi čl. 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09; dalje ZV).

Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11; dalje ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud utvrdio u postupku sve odlučne činjenice te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pritom, nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, pravilno utvrdio i sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj ŽC vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a tužitelj ŠC k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da se na obje nekretnine nalaze vinogradi koji su ograđeni žičanom ogradom;

- da se navedene nekretnine nalaze neposredno uz k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je bila u vlasništvu HC, a po njegovoj smrti nasljeđivanjem je prešla u vlasništvo tuženice LC;

- da je 2. svibnja 2010. tuženik HC preminuo, a parnični postupak je preuzela njegova sestra LC, kao tuženica;

- da je pravni prednik tuženice HC na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na otvorenom i neograđenom prostoru, držao svoju stoku koja je ulazila u vinograde tužitelja pri čemu im je u više navrata počinila štetu na vinovoj lozi, pa su ih tužitelji zbog toga morali ograditi;

- da je zbog propusta HC njegova stoka u više navrata ulazila u vinograde tužitelja i pričinjavala im štetu na trsovima, a ta se šteta sastoji u izgubljenom prinosu, sadnji novih cijepova i dodatnih troškova uzgoja vinove loze te u troškovima ograđivanja vinograda;

- da su tužitelji ogradili svoje parcele kako bi spriječili daljnji ulazak stoke u vinograde, i to tužitelj ŽC u prvoj polovici 2004., a tužitelj ŠC u kolovozu 2005. nakon čega više nije dolazilo do oštećenja vinograda;

- da je ZC bio upisan kao vlasnik tri grla, dok HC nije zaveden kao vlasnik stoke;

- da stoka koju je čuvao HC nije ni bila registrirana;

- da je u veljači 2010. stoka HC pohvatana te 19. ožujka 2010. odvedena u klaonicu;

- da je pred Općinskim sudom u Poreču PC pokrenuo parnicu posl.br. P-361/00 protiv HC radi naknade štete jer mu je njegova stoka 2. svibnja 1999. uništila mladi maslenik na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da je u tom postupku utvrđeno da je stoka u vlasništvu HC nanijela štetu masliniku PC pa mu je naloženo da isplati iznos od 3.066,00 kuna na ime naknade štete;

- da ukupna šteta na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] po osnovi izgubljenog prinosa, sadnje novih cijepova i dodatnih troškova uzgoja vinove loze iznosi 10.412,50 kuna, dok na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosi 10.150,00 kuna;

- da ukupni trošak postavljanja žičane ograde oko vinograda tužitelja ŽC posađenog na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosi 9.534,00 kuna, a trošak postavljanja žičane ograde na vinogradu tužitelja ŠC na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosi 3.235,00 kuna;

- da je podizanjem ograda prestalo uznemiravanje prava vlasništva tužitelja.

S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je na predmetni slučaj primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 189. ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a propisano je da je onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan štetu nadoknaditi ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 187. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, a i izmakle koristi.

Kako je u postupku utvrđeno da je upravo HC zbog propusta u nadzoru svojih krava uzrokovao štetu tužiteljima, a koja se očituje u oštećenju vinove loze te troškovima zbog obnove vinove loze i uređenja vinograda, valjalo je obvezati tuženicu da kao pravni sljednik pok. HC tužiteljima naknadi prouzročenu štetu. Pritom, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je sud prvog stupnja iz utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da bi predmetna stoka bila vlasništvo pok. HC. Naime, sud prvog stupnja je iz u postupku izvedenih dokaza pravilno zaključio da je upravo HC držao predmetnu stoku te da je jedini u okolici koji je uopće držao stoku, kao i da je istu držao u neposrednoj blizini nekretnina tužitelja. Činjenica da je pok. ZC bio evidentiran kao vlasnik tri grla stoke ne znači da je sva stoka s tog područja bila vlasništvo pok. ZC, a posebno kada se ima u vidu da su u ožujku 2010. NC oduzete krave od kojih niti jedna nije bila registrirana. Tuženica u postupku nije uspjela dokazati da je predmetna stoka bila vlasništvo pok. ZC, a niti da ju je upravo pok. ZC vodio na pašu pa stoga takvi žalbeni ovršenice nisu osnovani.

Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je odlučio o zahtjevu za naknadu štete po kriteriju presumirane krivnje (čl. 154. ZOO-a) te je jasno utvrdio uzročnu vezu između propusta pok. HC da pazi na svoje krave kako ne bi odlutale na susjedne nekretnine i štete koja je nastala na vinogradima tužitelja. Stoga, kako tuženica na kojoj je bio teret dokaza nije dokazala da je navedena šteta nastala bez krivnje pok. HC valjalo je istu obvezati na naknadu štete tužiteljima.

U pogledu ograde kojom su tužitelji ogradili svoje nekretnine valja istaknuti kako je navedeni trošak u ovom postupku bio nužan, budući da su krave pok. HC u više navrata ulazile u vinograde tužitelja i pričinjavale im štetu. Upravo zahvaljujući ograđivanju nekretnina spriječen je daljnji nastanak štete tužiteljima, a samim time i odgovornost pok. HC, odnosno tuženice za eventualnu daljnju štetu. Nakon postavljanja ograde prestalo je uznemiravanje i nastanak daljnje štete na vinogradima tužitelja pa je time ostvarena svrha postavljanja ograde i pritom učinjenih troškova. Stoga je sud prvog stupnja postupio pravilno i zakonito kada je naložio tuženici da tužiteljima naknadi i taj trošak. Pritom, valja istaknuti kako tuženica u parničnom postupku nije postavila zahtjev da tužitelji predmetnu ogradu skinu i predaju je tuženici pa o njemu ovaj sud nije ni ovlašten odlučivati u žalbenom postupku.

Sud prvog stupnja je postupio u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a kada tužiteljima nije priznao trošak sastava podneska od 6. svibnja 2004., 5. svibnja 2006., 29. svibnja 2006., 8. studenog 2006., 2. travnja 2010. te dva podneska od 26. travnja 2011., budući da je uvidom u spis utvrđeno kako se u navedenim podnescima iznose navodi koje su tužitelji trebali iznijeti u tužbi, odnosno koje su mogli usmeno iznijeti na ročištu, a ne u obliku podneska predanih na samom ročištu. Sud prvog stupnja je tužiteljima priznao i trošak postupka osiguranja dokaza u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05 i 59/07; dalje Tarifa), a kako je u tom postupku stranka bio samo tužitelj ŠC tužiteljima ni ne pripada pravo iz Tbr. 36/1 Tarife.

Tuženica u žalbi ispravno ukazuje kako je prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja propustio uzeti u obzir djelomični uspjeh tuženice u parnici. Naime, sama tuženica je pristala da se kao vrijednost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva uzme iznos od 5.000,00 kuna pa je u tom dijelu valjalo priznati potpuni uspjeh tuženice. Također, sud prvog stupnja je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete pa je i u tom dijelu valjalo cijeniti uspjeh tuženice. Tuženica u žalbi ukazuje kako je tužitelj ŽC tužbom zahtijevao isplatu iznosa od ukupno 26.916,12 kuna, a tužitelj ŠC 26.845,00 kuna pa je na navedene iznose trebalo pribrojiti iznos od 5.000,00 kuna kao vrijednost deklaratornog dijela tužbe te u skladu s time ocijeniti uspjeh tužitelja, budući da su tužbeni zahtjev specificirali tek na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava. Stoga, kako je tužiteljima dosuđen ukupan iznos od 32.266,26 kuna, a tijekom postupka su zahtijevali ukupno 58.761,12 kuna, u parnici su s visinom tužbenog zahtjeva zapravo uspjeli s 55%, a tuženica s 45%. U skladu s Tarifom tuženici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 6. prosinca 2006. 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, za zastupanja na ročištima 18. siječnja 2011., 28. travnja 2011., 7. srpnja 2011. i 7. rujna 2011. za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife (Narodne novine broj 148/09), te za ročišta od 27. lipnja 2007. i 5. rujna 2007. za svako po 50 bodova prema Tbr. 9/2 Tarife, budući da se na navedenim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su izvođeni dokazi, na navedene iznose tuženici je priznat i zatraženi PDV (Tbr. 42. Tarife) odnosno sveukupno iznos od 7.380,00 kuna. S obzirom na ostvareni uspjeh u parnici tužiteljima je valjalo priznati 55% od utvrđenog troška postupka u iznosu od 19.843,14 kuna, odnosno iznos od 10.913,73 kune, a tuženici s obzirom na ostvareni uspjeh od 45% iznos od 3.321,00 kuna. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju priznati razmjerni dio parničnog troška i to iznos od 7.592,73 kuna umjesto ranije određenog iznosa od 19.843,14 kuna.

Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice, kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu, a sve na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a. Djelomičnim prihaćanjem žalbe tuženice valjalo je preinačiti pobijano rješenje u dijelu odluke o parničnom trošku, a u skladu s odredbom čl. 380. t. 3. ZPP-a.

Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a, budući da je žalba tužitelja odbijena, kao neosnovana, a žalba tuženice samo djelomično prihvaćena u pogledu sporednog dijela tužbenog zahtjeva.

U Puli 19. studenog 2013.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić