Revr-886/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 886/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika O. š. d.o.o., S., kojega zastupa punomoćnica N. Š., odvjetnica u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1655/08 od 15. svibnja 2008., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P 1344/04 od 26. veljače 2007., u sjednici održanoj 16. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1655/08 od 15. svibnja 2008. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P-1344/04 od 26. veljače 2007. i sudi:

Utvrđuje se da nije dopuštena odluka tuženika o izvanrednom raskidu Ugovora o radu od dana 30. travnja 2004. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na posao.

r i j e š i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se u preostalom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu tužitelju 59.824,00 kune, sa zateznim kamatama, kao i u odluci o trošku postupka ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1655/08 od 15. svibnja 2008. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IV P 1344/04 od 26. veljače 2007. i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika u izvanrednom raskidu ugovora o radu od 30. travnja 2004. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao. Odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos 59.824,00 kune sa zateznim kamatama pobliže označenim u stavku 2. izreke te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu 5.795,00 kuna.

Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gž-1655/08 od 15. svibnja 2008. potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev u cijelost uz obvezu tuženika na naknadu cjelokupnog troška postupka uključivši i trošak revizijskog postupka ili obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nižestupanjski sudovi su saslušanjem svjedoka te uvidom u zapisnik sastanka tuženika od 30. travnja 2004. (list 102. a. spisa) utvrdili „da je tužitelj u svom iskazu pred policijom izjavio da je on jedini vlasnik osnivač i direktor tuženika, te da nije bio nazočan na skupštini koja se održavala 4. veljače 2004.“ pa nisu utemeljili svoju odluku na ispravi koja ne prileži spisu zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Iz sadržaja pobijane odluke je vidljivo da se radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da spomenuta odluka nije nezakonita iz razloga što ju je tuženik pogrešno nazvao izvanrednim raskidom,a ne otkazom ugovora o radu. Zbog navedenog se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako otkaz poslodavca nije dopušten, da radni odnos nije prestao, te da mu tuženik isplati 29.824,00 kune na ime plaća od svibnja 2004. do studenoga 2005. U revizijskoj fazi postupka je sporno je li tuženik počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa radi koje je donesena odluka o izvanrednom otkazu.

Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz st. 2. čl. 114. ZR proizlazi da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj bio direktor tuženika te da je, zbog sumnje da je tužitelj u razdoblju od 3. veljače 2004. počinio niz povreda kojima je nanio štetu tuženiku (oduzimanje vozila, krivotvorenje žiga tvrtke, podizanje novca tuženika), na skupštini tuženika održanoj 3. i 4. veljače 2004. tužitelju iskazano nepovjerenje te je opozvan kao član uprave.

Dana 4. veljače 2004. tužitelj je sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu carinskog deklaranta, a istovremeno je imenovana komisija koja je trebala utvrditi stvarnu štetu koju je tužitelj nanio društvu nesavjesnim radom, te je tužitelj suspendiran na vrijeme do 60 dana, kako ne bi ometao rad komisije. Komisija je završila sa svojim radom 10. ožujka 2004. i utvrdila da je tužitelj nanio štetu tuženiku.

Tuženik, kao poslodavac 30. travnja 2004. donosi odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog 4. veljače 2004., ali ne zbog razloga koje je utvrdila komisija već kako se u odluci navodi „zbog izjave (za postojanje koje je tuženik saznao 29. travnja 2004.) koju je tužitelj dao u kaznenim postupcima koji su protiv njega pokrenuti, da je on 100% vlasnik društva, te da nije nazočio skupštini društva kada je opozvan, iako su svi članovi skupštine društva i djelatnici pod kaznenom i materijalnom odgovornošću izjavili da je nazočio skupštini“.

Odredba čl. 114. st. 1. ZR propisuje najteži oblik prestanka radnog odnosa (bez poštivanje otkaznog roka te isplate otpremnine) i može se donijeti samo u iznimnom slučaju kada zbog grubog kršenja obveze iz radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovorih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. U ovom konkretnom slučaju nisu ispunjene spomenute pretpostavke za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao i revident smatra da spomenuta izjava koja se tužitelju stavlja na teret nema značaj takve povrede iz radnog odnosa. Radi se o izjavi tužitelja koju je dao u kaznenom postupku kao okrivljenik, a u granicama svojih prava na iznošenje obrane.

Posebno se napominje da spomenuta izjava nema veze sa preuzetim obvezama iz Ugovora o radu od 4. veljače 2004. koji se otkazuje.

Rezultati rada komisije za utvrđivanje štete na koje se tuženik poziva u svojoj odluci, a koji bi eventualno opravdavali odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, bili su poznati tuženiku još 10. ožujka 2004. kada je dovršen rad komisije pa zbog tog razloga tuženik nije mogao tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu jer je protekao rok od 15 dana od dana saznanja za te činjenice, a sporne izjave tužitelja koje je dao u kaznenom postupku ne predstavljaju tako tešku povredu obveza iz radnog odnosa, zbog kojih nastavak radnog ne bi bio moguć.

Zato su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev da otkaz poslodavca nije dopušten te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te kojim tužitelj traži povratak na posao pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačio obje nižestupanjske presude i prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Zbog pogrešnog pravnog stajališta glede osnovanosti razloga za donošenje odluke o otkazu, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu plaće u utuženim iznosima te u tom dijelu nema uvjete za preinačenje pobijanih presuda.

Stoga je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ovaj sud djelomično prihvatio reviziju i u dijelu zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu 59.824,00 kune sa zateznim kamatama je ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje sudu prvog stupnja

Ukinuta je i odluka o trošku postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa te će potom o tom zahtjevu donijeti novu zakonitu odluku.

U Zagrebu, 16. ožujka 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.