Rev-165/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 165/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. N. B. pok. A., 2. I. B. pok. A., 3. B. B. pok. A., 4. A. B. pok. A., 5. I. B. ud. A., 6. V. B. pok. I., 7. Ž. B. pok. I. i 8. I. B. pok. I., svi iz I., zastupani po punomoćniku B. R., odvjetniku u I., protiv tuženika 1. „G.“ d.o.o. I., zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetniku u S. i 2. Grada I., zastupanog po punomoćniku D. P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž 3710/01 od 17. studenog 2005., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom br. P 866/99 od 17. siječnja 2001., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2008.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž 3710/01 od 17. studenog 2005. i u dijelu u kojem je, preinačenjem prvostupanjske presude Općinskog suda u Imotskom br. P 866/99 od 17. siječnja 2001. odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika pod 1. i 2. na solidarnu isplatu kunske protuvrijednosti iznosi od 326.800.000 DEM prema tečaju na dan 6. veljače 1995. sa zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž 3710/01 od 17. studenog 2005. djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu kojom je u odnosu na tuženika pod 2. Grad I. odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.210,00 kn sa zateznim kamatama. Nadalje, preinačenjem prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za obvezivanje tuženika pod 1. i 2. na solidarnu isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 326.800.000 DEM prema tečaju na dan 6. veljače 1995. sa zateznim kamatama.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev glede isplate iznosa od 326.800.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, reviziju su izjavili tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo nadležno državno odvjetništvo.

Revizija je osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelji zahtijevaju, između ostalog, a što je u ovoj fazi revizijskog postupka i nadalje predmet odlučivanja, isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 326.800.000 DEM obrazlažući to time da su vlasnici nekretnine (koja je nosila oznaku č. zem. 2737/1, a koja je cijepanjem dobila novi broj č. zem. 2137/13 k.o. I., G. i koja je površine 8170 m[2] ) koju su im tuženici bespravno oduzeli iz posjeda, pa stoga zahtijevaju naknadu štete u utuženom iznosu, a dodaju i to da je tuženik pod 2. prodao zemljište tuženiku pod 1. radi izgradnje stanova za invalide i obitelji sudionika Domovinskog rata, time što je tuženik pod 1. bio taj koji je izvodio građevinske radove na spornom zemljištu. Navode i to da je posjed tužiteljima oduzet bespravno dana 6. veljače 1995.

Drugostupanjski sud, preinačavajući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev s naslova naknade štete polazi od primjene čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 92/94) i stajališta da vlasnik nekretnine od njezinog posjednika može zahtijevati predaju stvari, a nije ovlašten umjesto nje zahtijevati naknadu štete.

Pri tome se drugostupanjski sud uopće ne bavi pitanjem je li u konkretnom slučaju moguće vraćanje u posjed tužiteljima kao vlasnicima predmetne nekretnine ili zbog građevinskih radova i građenja koje je izvršeno na tom zemljištu vraćanje u posjed više nije moguće.

Prema stajalištu ovog revizijskog suda kad je vlasnicima nekretnine bespravno oduzet posjed te nekretnine a vraćanje posjeda više nije moguće, pripada im pravo na naknadu štete u visini tržišne vrijednosti oduzete nekretnine.

Jedan od razloga nemogućnosti vraćanja nekretnine, odnosno posjeda te nekretnine vlasnicima nesumnjivo je i izgrađenost objekta do koje je došlo nakon što je to zemljište bespravno oduzeto tužiteljima.

U razlozima prvostupanjske presude, istaknuta je svrha kupoprodajnog ugovora između I i II-tuženika, tj. stambena izgradnja, a što utvrđuje i drugostupanjski sud. Nadalje, u prvostupanjskoj presudi istaknuto je i to da je građevinske radova izvodio I- tuženik iz čega prvostupanjski sud zaključuje o postojanju njegove pasivne legitimacije u ovom predmetu.

Kako je zbog navedenih okolnosti nesumnjivo mogla nastupiti nemogućnost vraćanja u posjed sporne nekretnine tužiteljima, što im daje pravo na naknadu štete u visini vrijednosti oduzete nekretnine, pogrešan je pravni pristup u primjeni materijalnog prava, kad drugostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 37. ZOVO zaključuje da tužiteljima kao vlasnicima u konkretnom slučaju pripada isključivo pravo na isticanje zahtjeva za vraćanje u posjed predmetne nekretnine.

Zbog toga je i činjenično stanje glede odlučnih okolnosti ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).

Kako iz izloženog slijedi da su ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je revizija izjavljena odlučujući u tim okvirima, istu je trebalo prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.

Pozivom na odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno je stoga kao u izreci.

U Zagrebu, 26. veljače 2008.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.