I Kž-899/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-899/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u odjelu - više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. Z. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1., 5. i 6. KZ, odlučujući o žalbi opt. K. Z. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. rujna 1999. br. K-31/99, u sjednici održanoj 10. svibnja 2000., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. K.Z. odbija se kao neosnovana i u pobijanom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. G.K. i opt. K.Z. zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga, i to opt. K. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 1. i 2. KZ, a opt. Z. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 1., 5. i 6. KZ. Obojici optuženika određen je pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora, time da se obojici optuženika naknadno može izreći maloljetnički zatvor ako opt. K. u roku od dvije godine, a opt. Z. u roku od tri godine počine novo kazneno djelo ili se protive provođenju odgojnih mjera.

Na temelju čl. 85. st. 3. Zakona o sudovima za mladež, optuženicima je izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora.

Ujedno je odlučeno da se opt. K.Z., u određeni pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora i izrečenu odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora, uračunava i obuhvaća pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora i izrečene odgojne mjere presudom Županijskog suda u Osijeku br. Km-5/98 od 23. ožujka 1999.

Sukladno zakonu od optuženika je oduzeta opojna droga, a temeljem čl. 122. st. 4. ZKP oslobođeni su od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se opt. K.Z. po svom branitelju M.M., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odnosu na njega za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ, tako da ga se za to djelo oslobodi od optužbe, te izrečena kazna ublaži.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Predmet je upućen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razgledanje, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP.

Žalba nije osnovana.

Usprkos isticanju žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, žalitelj o tome nije naveo razloge, a kako ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj Vrhovni sud takovu povredu nije uočio, to istaknuti žalbeni osnov nije ostvaren. Žalitelj žalbom, u stvari, pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. ZKP vezano za nepostojanje optuženikove svijesti o tome da je svjedok A.Š., u vrijeme kada mu je optuženik dao marihuanu na uživanje, bio maloljetna osoba. Stoga se ističe da bitan elemenat ovog kaznenog djela nije bio obuhvaćen krivnjom optuženika, a time je izostalo utvrđenje subjektivne komponente kaznenog djela.

Međutim, suprotno mišljenju žalitelja, sud prvog stupnja je u zakonito provedenom dokaznom postupku sve relevantne činjenice potpuno i pravilno utvrdio, pa tako i one vezane za izvršenje kaznenog djela u odnosu na svjedoka A.Š.

Naime, iz suglasnih izjava optuženika i tog svjedoka proizlazi da se oni druže već dulji niz godina, tj. još od osnovne škole. Dapače, svjedok A.Š. izjavljuje da je zajedno s optuženikom u više navrata pušio cigarete s opojnom drogom marihuanom, a u prilog tvrdnje o njihovim prijateljskim odnosima naveo je i da su zajedno ljetovali. S druge strane, iako optuženik izjavljuje da ne zna koliko svjedok točno ima godina, poznato mu je da je on "malo mlađi od njega". Ovakovu tvrdnju optuženik je doslovce iznio u svojoj obrani danoj na glavnoj raspravi (list 160 spisa), pa su promašeni navodi žalbe kojima se sada osporava da bi optuženik takovo što izjavio.

Iz izloženog proizlazi da optuženik relativno dobro poznaje svjedoka Š., pa kako je optuženik sam u vrijeme djela (od početka siječnja do sredine ožujka 1999. godine) tek navršio 18 godina (rođen 5. siječnja 1981. godine), očito mu je bilo poznato da je svjedok A.Š., inače mlađi od njega, u to vrijeme još bio maloljetan (rođen 1982. godine).

Stoga ovakovo utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju svijesti optuženika o maloljetnosti svjedoka, navodima žalbe nije s uspjehom dovedeno u sumnju.

Slijedom toga, budući da optuženik u žalbi niti ne poriče da bi svjedoku Š. dao marihuanu na uživanje, kao uostalom i svjedocima D.L. i I.P., očito proizlazi da je optuženik davao drugim osobama opojnu drogu da je troše, a jedna od tih osoba je bila maloljetna, čime je ostvario kako objektivne, tako i subjektivne elemente bića kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 5. i 6. ZKP.

Što se tiče postojanja kaznenog djela neovlaštenog posjedovanja opojne droge marihuane iz čl. 173. st. 1. KZ (toč. 3. izreke pobijane presude), žalitelj u tom pravcu nije niti podnio žalbu. Time, dakle, sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno utvrdio, te je primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava.

Iako optuženik nije podnio žalbu zbog izrečenih kaznenopravnih sankcija, ovaj Vrhovni sud ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu, sukladno čl. 382. ZKP, pa je našao da je sankcija pridržaja izricanja maloljetničkog zatvora s vremenom kušnje od tri godine određena sukladno okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja, jer i ovaj sud vjeruje da će se već i prijetnjom naknadnog izricanja kazne na optuženika u dovoljnoj mjeri utjecati da prestane vršiti kaznena djela.

Pri tome, nema uvjeta za izricanje blaže sankcije, s obzirom da je optuženiku već bio pravomoćno određen pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora, ali zbog kaznenog djela pokušaja razbojništva i teške krađe, koja sankcija je uračunata i obuhvaćena sada izrečenom sankcijom.

Primjećuje se da je sud prvog stupnja prema opt. K.Z. odredio pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora i istodobno izrekao mu odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora. U istoj odluci sud prvog stupnja je odlučio da se ovom optuženiku u već ranije određen pridržaj i u ranije izrečenu istu odgojnu mjeru uračunava i obuhvaća već prije izrečen pridržaj maloljetničkog zatvora i izrečena odgojna mjera iz pravomoćne presude, što nije ispravno, već je u ovoj procesnoj situaciji trebalo postupiti sukladno s odredbom čl. 28. st. 3. Zakona o sudovima za mladež i odlučiti ostaju li na snazi već izrečene odgojne mjere ili izreći druge mjere.

Isto tako, izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora sukladna je čl. 6. Zakona o sudovima za mladež, zato što je za optuženikov odgoj i razvoj potrebno poduzeti trajnije mjere uz odgovarajući stručni nadzor i pomoć.

Konačno, i izrečena sigurnosna mjera oduzimanja opojne droge sukladna je čl. 173. st. 7. KZ. Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi da žalba optuženika nije osnovana, pa je na temelju čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. svibnja 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Branko Zmajević v.r.