Gž-543/2019-12 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-543/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz S., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. T., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1. I. V. iz S., OIB:… i pod 2. L. V. iz S., OIB:…, kao nasljednika pok tuženika J. V. iz S., zastupanih po punomoćnici O. R.-Š., odvjetnici u S., radi isplate odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pi-908/2014 od 16. ožujka 2015., nakon rasprave održane pred ovim sudom dana 10. lipnja 2019. u nazočnosti tužitelja osobno za zamjenikom punomoćnika B. M., odvjetnikom u S., te tuženicom pod 1. I. B. sa punomoćnikom tuženika pod 1. i 2. O. R. Š., odvjetnicom u S., u sjednici održanoj 5. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pi-908/2014 od 16. ožujka 2015.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 270.984,49 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s kamatama koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju, a koji na iznos od 530.000 DEM teku od 05. studenog 1998.g. te 28. veljače 2002.g. a na iznos od 270.984,49 Eura od 01. ožujka 2002. g. do 31. prosinca 2005.g. a od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007.g. sa zakonskom zateznom kamatom u visini određene člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008.g. pa do konačne isplate s zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB-a koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za pet postotnih poena (točka I izreke).

U odluci pod točkom II izreke naloženo je tužitelju da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 173.162,50 kuna.

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je između tužitelja i prednika stranaka dana 04. svibnja 1998.g. sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih kao čest. zem. 5792/1/2, čest. zem. 5793/2/3 upisane u ZU 4733 KO S., koji ugovor je ovjeren pred javnim bilježnikom M. I. u S. 16. 06. 1998.g. pod brojem OV-1455/98 i to između tužitelja u svojstvu kupca, a prednika tuženik u svojstvu prodavatelja, kojim su stranke utvrdile da stavljaju izvan snage ranije sklopljene ugovore koji se odnose na kupoprodaju predmetnih nekretnina, u kojem je tuženik potvrdio primitak od tužitelja iznosa od 47.000 DEM.

Nadalje nije bilo sporno da su ugovorne stranke dana 14. kolovoza 1998.g. sklopile Aneks predmetnog ugovora od 04. svibnja 1998.g., ovjerenog pred javnim bilježnikom S. Z. u S. od 17. kolovoza 1998. pod brojem OV-5644/98., a prema kojem je tužitelj isplatio tuženiku daljnjih 100.000 DEM s time da se prednik tuženik obvezao ishoditi brisovnicu hipoteke s imena G. Č., A. K. i V. K., kao i da je prednik tuženik ishodio brisanje hipoteke s imena G. Č. dok nije ishodio brisanje hipoteka s imena A. K. i V. K.

Predmet spora, međutim, predstavlja zahtjev tužitelja radi povrata isplate kunske protuvrijednosti iznosa od 270.984,49 EUR (od 530.000,00 tadašnjih DEM) na temelju neizvršenih obveza preuzetih ugovorom od 4. svibnja 1998. i aneksom istog od 14. kolovoza 1998. Naime, svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da prednik tuženika nije ispoštovao preuzetu obvezu citiranim ugovorom zbog neishođenja brisovnice sa imena A. i V. K. te da tužitelju ne dopušta korištenje sporne kuće, čime je ugovor sklopljen 4. svibnja 1998. raskinut na temelju samoga zakona, uz obvezu na povrat izvršene isplate na ime kupoprodajne cijene koju je tužitelj isplatio predniku tuženika u ukupnom iznosu od 530.000 DEM.

Dakle, tužitelj činjeničnim osnovom postavlja zahtjev za povrat izvršene isplate na ime kupoprodaje cijene osnovom ugovora o kupoprodaji nekretnina označenih kao čest. zem. 5792/1/2, 5793/2 K.O. S. upisani u ZU 4733, koji bi bio raskinut temeljem zakona zbog neizvršavanja od strane prednika tuženika preuzetih obveza iz ugovora od 4.svibnja 1998. te aneksa tog ugovora 14.kolovoza 1998.

Naime, činjenični osnov tužbe je od presudnog značaja za individualizaciju tužbenog zahtjeva, pa je u tom kontekstu sud prvog stupnja pravilno osnovanost zahtjeva tužitelja cijenio s aspekta odredaba čl. 124., 125. i 126. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/94, 112/99 i 88/01 dalje ZOO), a koji se na konkretni pravni odnos primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ br. 35/05, 41/08), držeći kako ovisno o tome da li je rok ugovoren kao bitan sastojak ugovora ili ne (čl. 125. i 126. ZOO-a), s mogućom posljedicom raskida ugovora po samom zakonu, ovisi i tužiteljevo pravo u ovom postupku.

S pravom sud prvog stupnja osnovom rezultata provedenog dokaznog postupka smatra kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora (odredba čl. 126. ZOO), pa se na temelju stanja u spisu ne može smatrati da je sporni ugovor i aneks ugovora zbog neishođenja brisovnice sa imena A. i V. K. raskinut po samom zakonu.

Pravilno sud otklanja i tvrdnje stranaka da ugovor od 4.svibnja 1998. nije ni stupio na snagu kako to tužitelj navodi u naraciji tužbe, a isto tako i tuženik tijekom postupka, jer su stranke izričito dodatkom ugovora od kolovoza 1998. točno navele da ugovor stupa na snagu i time onda obvezuje parnične stranke.

Utoliko je pravilan zaključak suda da bi tužitelju pripadalo pravo zahtijevati raskid ugovora samo na način i iz razloga navedenih u čl. 126. ZOO-a, a što on nije učinio, niti je tuženiku dao naknadni rok za ispunjenje ugovora, jer drugačije u postupku nije utvrđeno. S druge pak strane time što je tuženik ishodio brisovnicu sa imena G. Č., a da tužitelj ničim nije osporio navode tuženika da je on utjecao na odugovlačenje ishođenja preostalih brisovnica, to da sud nije imao uporišta za zaključivanje da iz držanja prednika tuženika ne bi proizlazilo da tu svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku, pa da bi tužitelj imao pravo na raskid ugovora u smislu odredbe čl. 127. ZOO-a, (bez ostavljanja tuženiku naknadnog roka za ispunjenje).

Naime, iz pregledanog ugovora od 4. svibnja 1998., zaključenog između J. V. s jedne strane i N. V. s druge, proizlazi da je člankom 1. između stranaka konstatirano kako je J. V. vlasnik kuće anagrafske oznake 48 i 50, u površini od 211 m2, kao i čest. zem. 5792/1/2 i 5793/2 u Z.U. 4733 k.o. S., koje su opterećene založnim pravom u korist A. i V. K. te C. b. Z., Filijala Š. kao i G. Č. Nadalje, između stranaka je kao nesporno utvrđeno da je J. V. nakon zasnivanja hipoteka uz postojeći objekt s istočne strane dogradio objekt u površini od 100 m2 u prizemlju i 100 m2 na katu.

Člankom 2. navedenog ugovora utvrđeno je da je N. V. na ime kupnje predmetne kuće isplatio J. V. 470.000 DEM, a kako nisu uspjeli realizirati kupoprodaju da su stranke 22. ožujka 1997. kod odvjetnika Z. R. zaključili ugovor kojim raskidaju ugovor o kupnji kuće, a predmetni iznos da ima ostati kao zajam, koji bi J. V. vratio N. V. u roku od šest godina, a za to vrijeme N. V. dobiva besplatno stan na prvom katu i prvu pekaru.

Aneksom predmetnog ugovora od 14. kolovoza 1998. u točki 3. je, međutim, konstatirano da su stranke sklopile i ugovor o zakupu, da je tužitelju predan ključ i brisovnica sa imena G. Č., dok je daljnja obveza tuženika ostala na ishođenje brisovnice za A. i V. K. u roku od tri mjeseca od sklapanja Aneksa. Utoliko s pravom sud prvog stupnja drži da ugovaranjem tog roka stranke nisu ujedno odredile pravne posljedice koje će nastupiti ukoliko do ishođenja brisovnica u tom roku ne dođe, pa se stoga ne radi se o bitnom sastojku ugovora.

Naime, pregledom Aneksa ugovora od 14. kolovoza 1998. sklopljenog između prednika tuženika J. V. i I. V. s jedne strane te N. V., a tužitelja u ovom postupku, s druge strane, proizlazi nedvojbenim kako stranke složno izjavljuju da su dana 4. svibnja 1998. zaključili ugovor o zajedničkom korištenju kuće u S. anagrafske oznake …, u vlasništvu J. V., da bi člankom 3. predmetnog ugovora između stranaka ugovoreno kako N. V. predaje J. V. 100.000 DEM, koji iznos se isti obvezao isplatiti predniku tuženika prema članku 6. Ugovora od 4. svibnja 1998., time da J. V. predaje N. V. ključeve poslovnog prostora, nakon čega stranke potpisuju ugovor o zakupu istog, a J. V. se obvezuje N. V. u roku od tri mjeseca predati brisovnicu hipoteke A. i V. K., uz konstataciju da je od ranije predana brisovnica hipoteke G. Č.

S druge strane stranke su u točki 3.c spornog Ugovora ugovorile da će odmah nakon što ishode brisovnice hipoteke kod C. b. nastojati zajednički riješiti dugovanje tuženika spram iste, o čemu govori i sam tužitelj kada iskazuje da je takvo što pokušao prednik tuženih , a kako ovaj nije uspio da je on pregovarao sa C. b. i dogovorno stupio na njeno mjesto ovrhovoditelja u ovršnom postupku pred ovim sudom kojeg je ova banka pokrenula protiv tuženika kao ovršenika radi prodaje sporne nekretnine.

Stoga pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da su sklapanjem spornog ugovora stranke ustvari svoje odnose nastojali riješiti sve u cilju da se spriječi prodaja predmetne nekretnine od strane vjerovnika C. b. iz čega proizlazi zaključak kako ishođenje preostalih brisovnica i ne bi bilo uvjet ishođenju brisanje hipoteke naspram C. b. jer je sada na njeno mjesto stupio tužitelj,

S druge strane člankom 3. predmetnog ugovora stranke suglasno izjavljuju kako definiraju svoje poslovne odnose u svezi s obiteljskom kućom J. V. anagrafske oznake 48 i 50, opterećene hipotekom, ali i dograđenog objekta koji nije opterećen hipotekom i to na način da sklapanjem istog isključivo žele spriječiti prodaju kuće od strane hipotekarnih vjerovnika pa se N. V. obvezuje predati J. V. 80.000 DEM, a ovaj, pak, istom isposlovati brisanje hipoteke na ime G. Č. i K. A. i V., time da su stranke složno ugovorile nakon ishođenja brisovnice zajednički kod C. b. reprogramirati i riješiti dugovanje J. V. Nadalje, između stranaka je složno ugovoreno da će za to vrijeme od pet godina koristiti kuću na način kako je to pobliže navedeno pod člankom 3.d) predmetnog govora, a da će stranke zajednički otplaćivati postojeći kredit kod C. b., a ako jedna stranka ne bude mogla isti otplaćivati da će otplaćivati druga strana, time da će se uplaćeni iznosi obračunati prilikom konačnog rješavanja vlasništva kuće uz predočenja uplatnica. Ovdje je posebno naglasiti da je člankom 3.f) predmetnog ugovora između stranaka dogovorena fiksna cijena kuće na iznos od 1.100.000 DEM i da svaka stranka može isplatiti drugu i ostati u vlasništvu kuće u roku od pet godina od zaključenja ovog ugovora.

Nadalje, člankom 3.g) navedenog ugovora između stranaka je dogovoreno da kada N.

V. uplati iznos od 80.000 DEM, znači da je ukupno predao J. V. 550.000 DEM pa stranke složno izjavljuju da N. V. preuzima u vlasništvo sve aparate koji se nalaze u poslovnom prostoru i da će J. V. isplatiti 20.000 DEM s danom realizacije ovog ugovora, a koji će biti odbijen od 550.000 DEM pa tako njegov ulog u kući ostaje 530.000 DEM, time da u svakom trenutku N. V. može u roku od pet godina isplatiti C. b. za dug J. V. i taj iznos pribrojiti iznosu od 530.000 DEM pa isplatiti J. V. razliku do 1,100.000 DEM, a isti će mu u tom trenutku predati u vlasništvo i korištenje cijelu kuću i zemljište. Isto tako, ugovoreno je ako J.

V. želi zadržati kuću za vrijeme od pet godina može isplatiti N. V. 530.000 DEM plus iznose koje do tog trenutka isti bude platio C. b. Š., a N. V. će biti dužan predati J. V. stan i prostore. Pritom je u članku 3.h) ugovoreno da izvršenje iz točke g) ovog članka u pogledu izlaska iz vlasništva jedne ili druge strane stranke prolongiraju za vrijeme od 3 godine računajući od dana potpisa ugovora.

Dakle, iz stipulacije predmetnog ugovora proizlazi kako je između stranaka istim ugovoren način korištenja navedene kuće, ali i modus i način rješavanja hipoteka kojima je predmetna nekretnina opterećena, kao i nekretnina koje se odnose na aneks navedenog objekta, a koji nije pod hipotekom i to sve u svrhu realizacije vlasništva predmetnih nekretnina. Da je tomu tako, proizlazi iz ugovorne odredbe kojom je određena fiksna kupoprodajna cijena predmetne nekretnine pa je utoliko predmet spora valjalo raspraviti polazeći od ugovornih utanačenja između stranaka, sadržanih u pobliže navedenim točkama spornog Ugovora i njegovog Aneksa.

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka te utvrđenja do kojih je došao ovaj sud, a temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.b stavak 2. ZPP, nakon provedene rasprave, proizlazi nedvojbeno utvrđenim kako je tužitelj prije isteka ugovorenog roka radi rješavanja hipoteke „C. b. Z.“ za dug prednika tuženika iz članka 3.g. i h. istoj uputio dopis u tom pravcu, a što je pak utvrđeno pregledom spisa vođenog po tužbi prednika tuženika J. V. protiv tužitelja N. V. pod poslovnim brojem P-8826/09 te upisao vlasništvo predmetnih nekretnina u cijelosti, isplatom hipoteku na ime V. i A. K. kao i G. Č. U odnosu, pak, na rješavanje hipoteke upisane na predmetnim nekretninama u korist C. b,, pregledom ovršnog spisa Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 (ranije Ovr-1782/01) proizlazi kako je tužitelj otkupio dug navedene banke kao hipotekarnog vjerovnika i to u iznosu od 900.000,00 kuna , što, uostalom, potvrđuje i sam tužitelj na ročištu održanom pred ovim sudom dana 10. lipnja 2019.

Naime, pregledom spisa pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 (ranije Ovr-1782/01) utvrđeno je kako je prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave-Ugovora o zalogu i jamstvu između C. b. d.d. i J. V. od 25. rujna 1996., podnijela C. b. d.d. Z., kao ovrhovoditelj, protiv J.

V., kao ovršenika, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 2.288.159,20 kuna, na temelju kojeg je donoseno rješenje o ovrsi od strane Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Ovr-1782/01 od 10. rujna 2001. na nekretninama u vlasništvu ovršenika položenim u k.o. S. Slijedi podnesak ovrhovoditelja od 5. siječnja 2009., kojim isti izvještava sud kako je trećoj osobi, N. V., osnovom Ugovora o prodaji potraživanja od 27. listopada 2008., zaključenim u Š., prenio svoje potraživanje prema ovršeniku te stoga predlaže dostavu u ovoj pravnoj stvari vršiti na adresu treće osobe N. V. na adresi S., kao kupcu. U spis je dostavljen i Aneks predmetnog ugovora od 26. studenog 2008., ovjeren je od strane Javnog bilježnika V. V. iz Š. dana 26. studenog 2008., pod brojem Ov-17085/08, Ov-17086/08. ,kojim se mijenja ugovorena kupoprodajna cijena iz predmetnog ugovora te sporazumno utvrđuje ista u visini od 900.000,00 kuna, time da se potvrđuje kako je zaprimljen iznos od 90.000,00 kuna na ime kapare, dok će preostali iznos kupac uplatiti do 5. srpnja 2008.

Utoliko su bez osnove navodi tužitelja kako istom pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu stvarnog duga C. b., osiguranog predmetnom hipotekom na nekretninama u vlasništvu prednika tuženika odnosno zatezne kamate na isti. Osim toga, suprotno navodima tužitelja, predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom postupku predstavlja, a sukladno činjeničnim navodima tužbe koji opredjeljuje postupanje suda, povrat izvršenih isplata temeljem sklopljenog ugovora o kupoprodaji od 4. svibnja 1998. te njegova aneksa od 14. kolovoza 1998.

No, imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja ovdje je za ukazati na obvezu pridržavanja načela savjesnosti i poštenja sudionika obveznih odnosa u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza, koja obveza je imperativnog karaktera. Naime, člankom 12. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Dakle, nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Iz pregledanog spisa vođenog po tužbi prednika tuženika J. V. protiv tužitelja N. V. pod poslovnim brojem P-8826/09, a nakon uređenja podneskom od 8. prosinca 2008. radi iseljenja iz stana na katu kuće anagrafske oznake …, S., kao i poslovne prostorije u prizemlju kuće na adresi S., … i ..., izgrađene na čest.zem. 5792/1,/2., 5793/2 i 5793/3 u Z.U. 4733 k.o. S., razvidno je kako je tužitelj u ovom postupku po punomoćniku uputio dopis od 1.travnja 2003., sukladno odrednicama citiranog Ugovora od 4.svibnja 1998. „C. b.“ d.d. unutar ugovorenog roka od pet, odnosno prolongirane daljnje tri godine radi realizacije prava vlasništva na predmetnim nekretninama ( prilog tužbi T). Naime, iz citiranog dopisa proizlazi kako je tužitelj radi realizacije kupoprodaje predmetnih nekretnina na ime ostatka kupoprodajne cijene za predmetnu kuću ponudio „C. b.“ u ime i za račun njihova dužnika J.

V. isplatiti dug u iznosu od ukupno 150.000 Eur-a, čime bi istovremeno podmirio kupoprodajnu cijenu prema J. V.

U ovršnom spisu pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 (ranije Ovr-1782/01), naime, prileži Ugovor o prodaji potraživanja broj 972-PP-17/08 od 27. listopada 2008., sklopljen između ranijeg ovrhovoditelja C. b. d.d. kao prodavatelja i N. V., kao kupca i sada novog ovrhovoditelja, a kojim stranke suglasno utvrđuju dospjelo potraživanje prodavatelja na dan 27. lipnja 2008. u visini od 2.982.280,30 kuna. Daljnjim pregledom Ugovora utvrditi je kako je u članku 1.d) predmetno potraživanje osigurano do iznosa kunske protuvrijednosti od 550.000 DEM i nuzgredicama s uknjižbom založnog prava za korist prodavatelja, na nekretninama u vlasništvu J. V. sina M., upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Solinu, u Z.U. 4733 k.o. S. i to kč.br. 5792/1 površine 273, kč.br. 5792/2 pašnjak, površine 199 m2, kč.br. 5793/2 oranica površine 424 m2 i kč. br. 5793/3 površine 211 m2, a pod točkom 1.e) navodi se kako je na predmetnim nekretninama upisano založno pravo za korist A. K. i V. K. u visini od 40.000 DEM s nuzgredicama, s pravom prvenstva. Nadalje, u članku 2. se navodi kako je kupac upoznat sa činjenicom da prodavatelj radi naplate predmetnog potraživanja protiv ovršenika J. V. vodi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-517/05 pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Solinu (ranije Ovr-1782/01).

Nakon prekida postupka zbog smrti ovšenika J. V., zaključkom suda prvog stupnja pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 od 13. studenog 2015. određena je prodaja predmetnih nekretnina u vlasništvu njegovih nasljednika ovršenice pod 1. I. V. i ovršenika pod 2. mlt. L.

V. te je utvrđena vrijednost navedenih nekretnina u iznosu od 3.391.603,05 kuna i određena prodaja za prvo dražbeno ročište s početnom cijenom od 2.543.702,29 kuna.

Slijedi novi Zaključak kojim se određuje prodaja predmetnih nekretnina za dan 15. prosinca 2015., odnosno za dan 22. siječnja 2016., na kojem ročištu je ovrhovoditelj pod 1. N.

V. ponudio kupoprodajnu cijenu u visini od 2.543.703,00 kuna, koja je ponuda prihvaćena kao najpovoljnija, nakon čega sud donosi rješenje kojim se predmetne nekretnine prodaju za navedenu kupoprodajnu cijenu, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Gž Ovr-687/16 od 14. travnja 2016. te slijedi Zaključak o predaji nekretnina pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 od 31. svibnja 2016., kojim se nalaže predaja navedenih nekretnina kupcu, a ovrhovoditelju N. V., uz upis prava vlasništva na istima te brisanje prava i tereta koji prestaju predmetnom prodajom, sukladno odredbi članka 101. stavak 2. OZ.

Nadalje, je rješenjem Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 od 9. prosinca 2016. utvrđena dioba kupovnine na način da se iz iznosa od 2.543.703,00 kuna dobivenog prodajom predmetne nekretnine namiruje potraživanje založnih vjerovnika A. K. i V. K. u iznosu od 156.532,00 kuna te potraživanje ovrhovoditelja pod 2. E. C. c. d.o.o., s osnova troška ovog postupka u iznosu od 929,50 kuna, a od preostalog iznosa kupovnine od 2.386.248,50 kuna, za koji iznos je ovrhovoditelj pod 1. N. V. bio oslobođen polaganja kupovnine, prebijanjem namirena su sljedeća njegova potraživanja i to: trošak ovršnog postupka prema rješenju o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1782/01 od 10. rujna 2001., u iznosu od 10.100,00 kuna i trošak ovršnog postupka prema rješenju o ovrsi posl. broj Ovr- 487/07 od 14. ožujak 2008. u iznosu od 3.05000 kuna, daljnji trošak ovršnog postupka u iznosu od 175.625,00 kuna i dio zatezne kamate dospjele na glavnicu duga iz rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1782/01 od 10. rujna 2001. u iznosu od 2.197.473,50 kuna, dok ostaje nenamiren za preostali dio zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 2.571.867,50 kuna za cijelu glavnicu od 2.288.159,20 kuna, kao i cijelu zateznu kamatu na glavnicu duga iz rješenja o ovrsi broj Ovr-487/07 od 14. ožujka 2008. u iznosu od 245.340,70 kuna, time da ovrhovoditelj pod 2. ostaje nenamiren za iznos zatezne kamate na glavni dug u visini od 31.169,11 kuna, kao i glavnicu od 9.153,58 kuna.

Nadalje je utvrđeno kako je rješenjem pod poslovnim brojem Ovr-7177/15 od 4. srpnja utvrđen dovršetak ovrhe na predmetnim nekretninama.

Upravo stoga po ocjeni ovoga suda ovakvo postupanje tužitelja je protivno ugovornim odrednicama spornog ugovora koji nikada nije stavljen izvan snage niti je raskinut temeljem samog zakona, što tužitelju oduzima pravo zahtijevati povrat izvršene isplate na ime isplate dijela kupoprodajne cijene za sporne nekretnine.

Stoga okolnost što je tužitelj predmetne nekretnina stekao na drugom pravnom osnovu, u navedenim utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, ne daje istom ovlaštenje pozivati se na pravo povrata izvršenih isplata temeljem navedenih ugovora sklopljenih između stranaka. Naime, činjenica jest da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao dosudom u ovršnom postupku za koju je oslobođen plaćanja kupovnine za tražbinu vjerovnika C. b. No, upravo protivno postignutom dogovoru iz predmetnih ugovora, tužitelj je predmetnu tražbinu otkupio i to za iznos od 900.000,00 kuna, što je imajući u vidu kupoprodajnu cijenu od 1.100.000,00 DEM , kao i do tada izvršene isplate od 550.000,00 DEM te za hipoteku A. K. i V. K. u iznosu od 156.532,00 kuna, nedvojbeno izigravanje ugovornih utanačenja i postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, načelo savjesnosti i poštenja potječe iz rimskog prava u kojem je označavano kao (bona fides) ili dobra vjera, a riječ je o pravnom standardu čiju konkretizaciju vrši upravo sud. (V.M. Vedriš i P. Klarić, Građansko pravo, Zagreb 2009). Iz načela savjesnosti i poštenja, odnosno savjesnog i poštenog postupanja u pravnim odnosima stoga proizlazi i pravno načelo zabrane zlouporabe prava iz članka 13. ZOO-a, pa se nitko ne može pozivati na prava postupanjem suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

U odnosu na navode žalbe kojim se isti poziva na postupak vođen po tužbi prednika tuženika protiv tužitelja pod poslovnim brojem P-8826/09, a radi iseljenja i predaje predmetnih nekretnina, ukazujući na sadržaj činjeničnih navoda o raskidu ugovornog odnosa, za odgovoriti je da je u ovom dijelu prednik tuženika povukao tužbu te je istom pružena tražena zaštita uz obrazloženje kako predmetni ugovor iz svibnja 1998. sadrži između ostalog i odredbe o zakupnom odnosu na predmet spora. Utoliko su u tom pravcu neosnovani navodi žalbe tužitelja.

Stoga i utvrđenja iz predmetnog postupka, pravomoćno okončanog presudom pod poslovnim brojem P-8826/09 od 31. svibnja 2012., potvrđenom presudom ovoga suda od 28.veljače 2013. pod poslovnim brojem Gžp-89/13, obzirom na utvrđenja u ovom postupku, prije svega vezano za postupanje tužitelja u odnosu na rješavanje hipoteke „C. b.“, ne predstavljaju res judicata za odluku u ovom sporu.

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj nalazi ostvarenje bitnih povreda parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi u cijelosti.

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

U Splitu 5. rujna 2019.

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat, v. r.