Revr-215/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 215/10-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice V. G. iz D. H., K., II. tužiteljice D. U. iz V. G., III. tužiteljice K. T. iz V. G., IV. tužiteljice L. L. T. iz V. G., V. tužiteljice J. T. S. iz V. G., VII. tužiteljice K. Š. iz V. G., IX. tužiteljice I. Z. iz V. G., X. tužiteljice D. T. iz V. G., XI. tužiteljice J. M. iz V. G., XII. tužitelja Z. T. iz D., XIII. tužiteljice K. V. iz V. G., XIV. tužiteljice S. J. iz V. G., XV. tužiteljice M. J. iz V. G., XVI. tužiteljice Lj. K. iz V. G., XVII. tužiteljice M. K. iz V. G.,

XVIII. tužiteljice J. L. iz V. G., i XIX. tužitelja V. L. iz V. G., koje zastupa punomoćnik mr. sc. F. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika Osnovne škole „E. K.“ iz V. G., koju zastupa punomoćnica M. B., upr. prav., radi isplate, odlučujući o reviziji II.-XIX. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-162/09-2 od 23. rujna 2009. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-612/08-20 od 9. lipnja 2009., u sjednici održanoj 8. travnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćeni su tužbeni zahtjevi i to: II-tužiteljice D. U. za isplatu bruto iznosa od 888,05 kn, III-tužiteljice K. T. za isplatu bruto iznosa od 1.309,25 kn, IV-tužiteljice L. L. T. za isplatu bruto iznosa od 1.277,50 kn, V-tužiteljice J. T. S. za isplatu bruto iznosa od 1.271,30 kn, VII-tužiteljice K. Š. za isplatu bruto iznosa od 1.067,15 kn, IX- tužiteljice I. Z. za isplatu bruto iznosa od 1.151,70 kn X-tužiteljice D. T. za isplatu bruto iznosa od 1.189.10 kn, X-tužiteljice J. M. za isplatu bruto iznosa od 1.102,85 kn, XII-tužitelja Z. T. za isplatu bruto iznosa od 1.087,90 kn, XIII-tužiteljice K. V. za isplatu bruto iznosa od 1.107,70 kn, XIV- tužiteljice S. J. za isplatu bruto iznosa od 1.079,80 kn, XV-tužiteljice M. J. za isplatu bruto iznosa od 1.275,03 kn, XVI-tužiteljice Lj. K. za isplatu bruto iznosa od 1.270,80 kn, VXII-tužiteljice M. K. za isplatu bruto iznosa od 1.192,55 kn, XVIII-tužiteljice J. L. za isplatu bruto iznosa od 191,30 kn i XIX-tužitelja V. L. za isplatu bruto iznosa od 1.178,45 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom (toč. I.-XVI. izreke), dok je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev I-tužiteljice V. G. (toč. XVII. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi II-V, VII te IX-XIX tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 11.590,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 9. lipnja 2009. do isplate (toč. XVIII. izreke). Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u toč. I.-XVI. i XVIII. izreke na način da su odbijeni tužbeni zahtjevi II.-V., VII., IX.-

XIX. tužitelja (toč. I. izreke), a ujedno su odbijeni i zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (toč. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08 – dalje: ZPP). Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelji su u reviziji istaknuli slijedeća pravna pitanja:

1. „da li prilikom tumačenja izvora prava, kojima su uređena prava radnika u slučaju dvojbe u pogledu njihove interpretacije sud treba prihvatiti tumačenja koja idu na štetu radnika ili tumačenja koja idu radniku u korist, sukladno svrsi koja se želi postići kolektivnim ugovaranjem u smislu zaštite interesa i prava radnika“,

2. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama čijem donošenju nije prethodio postupak uređen čl. 254. st. 1. – 6. Zakona o radu, odnosno nije formiran pregovarački odbor i nisu vođeni pregovori iako 4 sindikata „pokrivaju“ djelatnost osnovnog školstva, biti obvezujući za sve zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama glede naknade za rad u drugoj smjeni, unatoč činjenici da istovremeno Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Dodatak I Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, Zaključkom Vlade RH proširen na sve javne službe, te Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, kao lex specialis kojemu su pristupili svi sindikati koji uređuju odnose u osnovnom školstvu, rad u drugoj smjeni vrednuju identično i povoljnije od Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama?“,

3. „može li Dodatak I kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama kojemu su u preambuli navedene osobe na koje se odnosi (sukladno čl. 192. ZOR-a) i za koje nisu vođeni pregovori sukladno čl. 254. st. 1. – 6. ZOR-a, niti ima naknadnog pristupanja te proširene primjene, mijenjati odredbe Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama donesenog sukladno čl. 186. st. 1. – 6. ZOR-a, a kako se iz pobijane presude može zaključiti?“,

4. „da li navođenje u preambuli Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama, izvora prava koji uređuju odnose u osnovnoškolskim ustanovama može imati karakter pristupanja navedenim izvorima prava kao što na str. 3 pobijane presude Županijskog suda u V. Gorici navodi sud, a da tri sindikata nikada nisu potpisala izjavu o pristupanju?“,

5. „da li je uopće moguće jednim izvorom prava (Dodatak I granskog kolektivnog ugovora) čijem donošenju nije prethodio zakonito provedeni postupak izvršiti izmjenu Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama čijem donošenju je prethodio zakoniti postupak i kojemu su pristupila sva četiri sindikata koji „pokrivaju“ djelatnost osnovnog školstva (čl. 17. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama izmijenjen je po stavu Županijskog suda u V. Gorici, čl. 3. Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama?“.

Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu razlike između isplaćene naknade za rad u turnusu i naknade za rad u drugoj smjeni u vremenu od 29. svibnja 2005. do 31. prosinca 2005., sa zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su tužitelji u radnom odnosu kod tuženika na poslovima nastavnog osoblja,

- da je tuženik od 24. veljače 2003. na osnovu Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine", broj 174/04) isplaćivao tužiteljima mjesečni dodatak na osnovnu plaću za rad u turnusu u iznosu od 5 % od plaće,

- da su tužitelji članovi sindikata „P.“ koji sindikat nije potpisnik Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama,

- da je navedeni sindikat „P.“ potpisnik kasnijeg Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine", broj 28/06) kojim se utvrđuje zaposlenicima osnovnoškolskih ustanova naknada za smjenski rad u iznosu od 10 % koja zamjenjuje do tada postojeću naknadu za rad u turnusu od 5 %,

- da je sindikat „P.“ potpisivanjem Dodatka II navedenom Kolektivnom ugovoru dao izjavu da potpisom toga Dodatka prihvaća kao važeće i odredbe dodatka I navedenog Kolektivnog ugovora.

Zaključivši da je sindikat „P.“ potpisivanjem Dodatka II Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama dao izjavu da prihvaća kao važeće i odredbe Dodatka I istom Kolektivnom ugovoru, drugostupanjski sud je (u preinačenju prvostupanjske presude) odbio tužbene zahtjeve.

Za istaknuti je da pitanje navedeno pod 1. nije dovoljno određeno, a niti se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije niti izjašnjavao treba li u slučaju dvojbe prilikom tumačenja izvora prava kojima su uređena prava radnika prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili u njegovu korist, a niti se izjašnjavao da li su odredbe ZOR-a u vezi pregovaranja i donošenja kolektivnih ugovora kogentne ili dispozitivne naravi.

Pitanja navedena pod 2., 3. i 5. polaze od toga da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nisu prethodili pregovori sukladno čl. 186. st. 1.–6. Zakona o radu („Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 – dalje u tekstu: ZOR), jer da nije formiran pregovarački odbor, iako u osnovnom školstvu djeluju četiri sindikata, ne mogu se u ovom slučaju prihvatiti kao pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer nižestupanjske presude ne sadrže utvrđenja da donošenju Dodatka I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama nije prethodio postupak predviđen odredbama čl. 186. ZOR-a.

U vezi pitanja navedenog pod 4. valja istaknuti da je drugostupanjski sud zaključio da se u ovom slučaju primjenjuje Dodatak I Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama stoga što je sindikat „P.“ dao izjavu da prihvaća kao važeće i odredbe Dodatka I istom Kolektivnom ugovoru, a ne iz navođenja u preambuli Dodatka II istom Kolektivnom ugovoru izvora prava koji uređuju odnose u osnovnoškolskim ustanovama. Stoga niti pitanje navedeno pod 4. nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelji su se u reviziji pozvali i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U- III-1458/2008 od 30. lipnja 2009., no shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, u obrazloženju navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske između ostaloga je navedeno:

„U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obveznost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira – te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti potpisan. Dakle, osobe koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog čl. 203. ZOR-a.

S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime, odredbom čl. 2. ZOR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja… članstva ili nečlanstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe čl. 195. ZOR-a“.

Međutim, valja uzeti u obzir da se navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske tiče slučaja u kojima je utvrđeno da je novi Kolektivni ugovor potpisao samo jedan od više sindikata koji djeluju na određenom području, a da su prethodno zakonito provedeni pregovori u smislu čl. 186. ZOR-a, a u predmetnom slučaju nema utvrđenja da li su takvi pregovori zakonito provedeni ili nisu.

Stoga se u ovom slučaju istaknuta pravna pitanja ne mogu smatrati važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa stoga podnesena revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 8. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.