Gž-2901/2009-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br. Gž-2901/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Virne Išić kao predsjednika vijeća, te Helene Poropat i Alenke Paus kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. B. iz L., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., protiv tuženika K. V. I. G. d.d. R., zastupan po punomoćniku H. V., odvjetniku iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, posl.br. P-1828/99-

105 od 8. prosinca 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. veljače 2011. godine

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se usvaja žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, posl.br. P-1828/99-105 od 8. prosinca 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete po osnovi smanjenja životnih aktivnosti na način da se tuženiku K. V. I. G. d.d. R. nalaže da tužitelju K. B. za tu štetu isplati iznos od 58.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja od 21. studenog 2008. godine do isplate teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena.

II. S tim u vezi tuženik je dužan tužitelju sada ukupno isplatiti iznos od 249.908,41 kuna dok se sa iznosom od 100.000,00 i zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče, njegov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Preinačuje se i odluka o parničnom trošku i to na način da se nalaže tuženiku K. V. I. G. d.d. R. da tužitelju K. B. u roku od 15 dana isplati na ime troška parničnog postupka iznos od 66.799,00 kuna, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 161.277,85 kuna njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

V. Ostali dio presude Općinskog suda u Puli – Pola, posl.br. P-1828/99-105 od 8. prosinca 2008. godine se potvrđuje, a žalba tuženika u tom dijelu odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom sud prvog stupnja naložio je tuženiku da tužitelju isplati 349.908,24 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 158.000,00 kuna od 21.11.2008.g. do isplate, na iznos od 2.854,16 kuna od 01.11.1998. godine do isplate i tako za svaki slijedeći mjesec sve do 1.05.2003. godine, nakon čega kamata na iznos od 1.140,16 kuna teče od l.02.2006.godine, od 1.03.2006. i 1.04.2006. godine pa sve do isplate, na iznos od 654,16 kuna od 1.05.2006.godine, odnosno od 1.06.,07.,08.,09.,10., 11., i 12. mjeseca 2006. godine te 1.01.2007. i 1.02.2007. godine pa do isplate, na iznos od 1.454,16 kuna od 1.03.2007., na iznos od 1.314,16 kuna od 1.04.2007. godine, na iznos od 1.384,16 kuna od 1.05.2007., na iznos od 1.244,16 kuna od 1.06. 2007. godine, na iznos od 1.384,16 kuna od 1.07.2007., na iznos od 1.314,16 kuna od 1.08.2007. godine, na iznos od 1.014,16 kuna od 1. 09. 2007. godine, na iznos od 1.254,16 kuna od 1. 10. 2007., na iznos od 1.014,16 kuna od 1. 11. 2007. godine, na iznos od 1.094,16 kuna od 1. 11. 2007. godine, na iznos od 1.174,16 kuna od 1.01.2008. godine, na iznos od 1.014,16 kuna od 1.02.2008. godine, na iznos od 1.174,16 kuna od 1.03.2008. godine, na iznos od 1.174,16 kuna od 104. 2008. godine, na iznos od 1.094,16 kuna od 1.05.2008. godine, na iznos od 1.094,00 kuna od 1.06.2008. godine, na iznos od 1.174,16 kuna od 1.07.2008. godine, na iznos od 1.014,16 kuna od 1. 08. 2008.godine, na iznos od 1.474,16 kuna od 1.09.2008. godine, na iznos od 1.094,16 kuna od 1.10.2008. godine i na iznos od 1.014,16 kuna od 1.11.2008. godine i to sve pa do isplate. Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 103.319,55 kuna sve u roku od 15 dana (t.l.). U toč. 2. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati mjesečnu rentu u iznosu od 1.014,16 kuna i to počev od 1.12.2008. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski razlozi, najkasnije do prvog dana idućeg mjeseca, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog prvog u mjesecu pa do konačne isplate. U toč.3. utvrđeno je da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose naknade štete iz toč.l. i 2. prvostupanjske odluke u razdoblju od 11. 09. 1996. godine do 30.

06. 2002. godine teče po stopi od 18% godišnje, u razdoblju od 1.07.2002. do 31.12.2007. godine teče po stopi od 15% godišnje, a od 1.01.2008.godine do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena.

Pravodobnom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik i to kako navodi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe kako je obrazloženje pobijane presude nejasno i nerazumljivo te iz istog nije razvidno zbog čega je prvostupanjski sud odlučio kao u izreci presude. U njenom obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji se navode kao razlozi su nejasni i proturječni, odnosno da pobijana presuda ima previše nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete smatra previsokim i nesrazmjernim u odnosu na postavke koje je iznio vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju. Iznos koji je dosuđen za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti previsok je i nerealan iz razloga što ne odgovara priznatoj sudskoj praksi te isti nije u skladu s orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine nematerijalne štete. Prema tim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sa sjednice održane 29. studenog 2002. godine za smanjenje životne aktivnosti preko 25% do 40% visina naknade se određuje prema formuli l .500 Eura za svakih 10%.

U svezi toga da bi u konkretnom slučaju iznos od 27.000,00 kuna bio realan i primjeren toj vrsti naknade. Zbog toga smatra nejasnim obrazloženje pobijane presude jer iz nje nije razvidno zbog čega je tužitelju za ovaj vid nematerijalne štete dosuđena tako visoka naknada. Pobija i dio prvostupanjske odluke kojom je dosuđena naknada s osnova izgubljene zarade i rente budući da činjenično stanje u tom dijelu nije pravilno utvrđeno. Tužitelj se u tvrtki S. d.o.o. L. zaposlio u travnju 2003. godine, a ne kako to pogrešno prvostupanjski sud navodi u svibnju 2003. godine.

Osim toga dosuđena mu je renta u iznosu od 1.014,16 kuna i to kao razlika između zarade koju bi on ostvario radom u poljoprivredi i naknade za bolovanje koju tužitelj danas prima što je nedopustivo budući da je pravni osnov u pogledu izgubljene zarade s osnova rada u poljoprivredi prestao njegovim zaposlenjem u tvrtki S. d.o.o.u kojoj je ostvario veću zaradu (4.000,00 kuna). Nedostaje i obrazloženje o izgubljenoj zaradi za 2006. godinu obzirom je iz podataka HZMO vidljivo kako je tužitelj za tu godinu dobio oko 32.350,00 kuna što podijeljeno sa 12 mjeseci iznosi 2.700,00 kuna, a u poljoprivredi je zarađivao 2.854,16 kuna.

Stoga nije jasna razlika od dosuđenih iznosa od 1.140,16 kuna i 654,16 kuna.

Prilikom utvrđivanja visine izgubljene zarade u poljoprivredi nije se vodilo računa o tome da su tužitelju u obavljanju tih radova pomogli ukućani — članovi njegove obitelji. Znači u tom slučaju trebao se cijeniti i njihov udio u obrađivanju imanja i ostvarivanju prihoda. Tužitelj nema nikakve zakonske osnove na temelju koje bi bio ovlašten prisvajati rezultat rada drugog člana svoje obitelji, jer svakome radnom članu domaćinstva koji svojim radnim doprinosom sudjeluje o obradi poljoprivrednih dobara pripada i pravo na određenu adekvatnu materijalnu dobit. Tužiteljeva šteta je samo onaj opseg materijalne dobiti koju bi on ostvario da je bio radno sposoban, odnosno - za buduće vrijeme - u dijelu svoje radne sposobnosti, a umanjene za opseg rada odnosno njegove vrijednosti izražene u materijalnim dobrima onih članova obitelji koji su u isto vrijeme sudjelovali u ostvarivanju poljoprivredne dobiti. Obzirom je sud prvog stupnja dobit podijelio samo na dva dijela, na tužitelja i njegovog tasta, iako su u obradi imanja sudjelovali svi ukućani, to je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Žalitelj osporava i visinu dosuđenog parničnog troška jer tužitelj nije uspio u sporu u opsegu u kojem mu je dosuđen parnični trošak. Zbog navedenog predlaže da se usvajanjem njegove žalbe pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i parnični trošak i to za sastav žalbe l .000,00 kuna i PDV 220,00 kuna.

Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi cl. 359. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika je samo djelomično osnovana.

U ovom predmetu nije sporna aktivna legitimacija tuženika, ni njegova odgovornost, da je pravomoćnom djelomičnom presudom suda prvog stupnja pod brojem P-1828/99 od 12. svibnja 2003. godine tužitelju iz istog štetnog događaja dosuđena nematerijalna šteta i to na ime fizičkih bolova 30.000,00 kuna, na ime pretrpljenog straha 20.000,00 kuna, na ime duševnih boli zbog naruženja 18.000,00 kuna, na ime smanjenja životnih aktivnosti 2.000,00 kuna (dok je u preostalom dijelu po tom osnovu i to u iznosu od 108.000,00 kuna navedena presuda ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje), da mu je tom presudom pravomoćno dosuđena naknada materijalne štete i to na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 5.430,00 kuna, na ime uništene odjeće, obuće i opreme 1.875,87 kuna i na ime troškova liječenja 280,00 kuna.

U nastavku postupka sud prvog stupnja raspravljao je o slijedećim spornim pitanjima i to: o visini pravične novčane naknade na ime duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, o osnovi i visini izgubljene zarade radom u poljoprivredi, o isplati rente te o osnovanosti i visini naknade za duševne boli zbog umanjenja životne i radne aktivnosti zbog pogoršanja zdravstvenog stanja nastalog nakon 12.05.2003. godine (od dana donošenja djelomične odluke posl.br.P-1828/99).

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. ZPP ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije počinio bitne povrede na koje ukazuje žalitelj, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te da je materijalno pravo pravilno utvrdio kada je odlučivao o zahtjevu za izgubljenu zaradu i rentu, dok je kod odlučivanja o naknadi štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti pogrešno primijenio materijalno pravo. O zahtjevu tužitelja za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti sud prvog stupnja odlučio je djelomičnom presudom posl.br. P-l828/99-57 od 12. svibnja 2003 godine, a kojom je tužitelju dosudio zatraženi iznos od 110.000,00 kuna. Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika u tom dijelu navedena presuda je ukinuta i to za iznos preko nespornog (2.000,00 kuna).

Stoga je u nastavku postupka ponovno sud prvog stupnja raspravljao o visini tog dijela tužbenog zahtjeva.

Međutim, kako je u nastavku postupka utvrđeno da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, a koje se ogledalo u daljnjem umanjenju njegove životne i radne aktivnosti to je sud prvog stupnja tužitelju posebno dosudio naknadu za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti nastale prije toga pogoršanja, a posebno samo za to nastalo pogoršanje.

Ocjena je ovog suda da je takav način dosuđivanja pravične novčane naknade pogrešan. To stoga što taj vid nematerijalne štete kod tužitelja ispoljen je u jednom trajnijem obliku, pa se u tom slučaju odmah treba odrediti jedan iznos naknade a uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude. Znači da sud nije odvojeno trebao dosuđivati tu naknadu, kako je učinio, već je pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti trebao dosuditi prema onom stanju kakvo je bilo u trenutku donošenja pobijane presude. Osnova za dosudu naknade štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja postojala bi u onom slučaju kada bi se zdravstveno stanje oštećenika pogoršalo nakon dosuđivanja naknade (npr. pravomoćne sudske odluke, nagodbe). Međutim, kako se tek ovom presudom odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu ove sporne štete, to je sud prvog stupnja trebao postupiti po navedenom.

Kako to nije učinio to je u tom dijelu valjalo pobijanu presudu preinačiti sukladno odredbi čl. 373.t.3. ZPP.

Tužitelj je, kako je to pravilno utvrđeno po sudu prvog stupnja, u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio otvoreni prijelom donjih okrajaka obih potkoljenih kosti desne noge, s iščašenjem u gležnju. Taj je prijelom najprije liječen kirurški tzv. krvavim namještenjem ulomaka slomljenih kosti i samog gležnja uz učvršćenje tih ulomaka unutarnjim metalnim implatantima i vanjskim fiksatorom. Nakon toga je u drugom navratu izvršen operativni zahvat kožnog defekta na vanjskoj strani operiranog gležnja presađivanjem kože s desne natkoljenice. Predmetna trauma uzrokovala je smanjenje životne i radne aktivnosti kod tužitelja zbog toga što je njegov skočni zglob desne noge, kako u funckionalnom tako i u anatomskom smislu zaostao. Nastao je potpuni gubitak kretnje podizanja stopala, polovičnog kretanja spuštanja stopala dok je izvrtanje stopala na van i unutra jedva naznačeno. Nastali su degenerativni poremećaji praktički svih zglobnih elemenata, redukcija zglobnog prostora uz patološke naslage na rubovima kostiju, nastupila je veća vulnerabilnost kože i potkožc u području toga gležnja, osobito njegove vanjske strane, odnosno veća ranjivost mekiša i loša prognoza budućih rana na takvompodručju što sve zajedno u značajnijoj mjeri kompromitira taj zglob kao jedan od tri glavna noseća zgloba desne noge. Sve to limitira tužitelja u svim aktivnostima vezanim uz duže stajanje, naročito na jednoj nozi, hodanje poglavito po neravnom terenu, a posebice u radnjama i poslovima koje iziskuju trčanje i skakanje, čučanje i slično. Takvo stanje utvrđeno je prema nalazu i mišljenju vještaka od srpnja 2000. godine. Međutim, obistinile su se prognoze toga vještaka jer je nakon toga kod tužitelja nastupilo pogoršanje stanja na skočnom zglobu te noge koje se ogleda u sve češćim bolovima i sve većem zakočenju zgloba i to zbog razvoja posttraumatske artroze. Zbog učestalih bolova, povećanja zakočenja i oticanja gležnja tužitelj je bio operiran te mu je učinjena artodeza. Iako se znalo da će se tim zahvatom oduzeti ono malo preostale pokretljivosti zgloba, on je učinjen kako bi se tužitelju smanjila bolnost. Sa timu svezi, gledano s ortopedske procjene kod tužitelja je umanjenje životne aktivnosti povećano sa 22 na 27 %. Unatoč tom zahvatu željeni rezultat -nestanak bolova, nije postignut.

Tužitelju je, kako je navedeno, životna i radna aktivnost umanjena i zbog tegoba nastalih uz razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja. Naime, i okolnosti i dinamika nastanka prometne nezgode kao i stanje tužitelja nakon tog događaja, kod tužitelja su ostavile trajne posljedice na psihi tužitelja, a koje se rezultiraju na umanjenje njegove životne i radne aktivnosti. Tužitelj je pretrpio vrlo visoki intenzitet primarnog straha uslijed čega se razvio posttraumatski stresni poremećaj koji se manifestira u formi intruzija, prisilna sjećanja koja mu se nameću i danju i noću, kao ponovno proživljavanje traumatskih doživljaja. Ta su sjećanja bila intenzivno mučna u prvih pola godine nakon nezgode, ali se ni danas nisu potpuno izgubila. U sklopu tog poremećaja kod njega se razvio anksiozno depresivni sindrom pa se povukao u sebe, pasivno se prepustio životu, emocionalan život mu je prigušen , djeluje apatično, anahedionično i plačljivo. Osim toga posljedice PTSP-a ogledaju se i u nelagodi u vožnji, nemogućnosti opuštanja i stalnog iščekivanja da će se ponovno desiti incident u prometu. Njegov život nakon nezgode bitno je promijenjen, a njegovi interesi u prvom redu vožnja motorom i druženje sada su potpuno nestala iz njegova života, jer on više nema prijatelja, i u potpunosti je individualiziran. Nestali su svi izvori životne radosti dok se novima još nije uspio okrenuti. Sve to zajedno osiromašuje njegov društveni život, njegove duševne patnje su sada u nešto lakšem intenzitetu ali pokazuju tendenciju daljnje redukcije. Pretrpljeni strah je u prvih godinu dana od nezgode umanjivao tužiteljevu životnu aktivnost sa 20% ali protekom vremena to se umanjenje smanjivalo tako da je po tom osnovu zaostalo u trajnom obliku 5-7%.

Kada se ima u vidu da je tužitelju uslijed predmetne traume životni i radni aktivitet sveukupno umanjen sa 27 do 29% (s ortopedskog i psihijatrijskog osnova i to do 2002. godine, da se umanjenje životnih aktivnosti s ortopedske strane povećalo od tada sa utvrđenih 22% na 27%, da se prometna nezgoda dogodila 10. svibnja 1998. godine, odnosno prije punih 12 godina, da je tada tužitelj imao 28 godina, da se bavio poljoprivredom, da to tada nije imao većih zdravstvenih problema, da se volio družiti s prijateljima, a pogotovo u vožnji motorom), to je po ocjeni ovoga suda tužitelju na ime pravične novčane naknade za taj vid neimovinske štete valjalo dosuditi iznos od 60.000,00 kuna. Taj iznos po ocjeni ovoga suda opravdava novčani oblik popravljanja toga vida neimovinske štete. Kod toga se vodilo računa o značenju povrijeđenog dobra, cilju kome služi ta naknada, te da ona ne odstupa od uobičajene sudske prakse — orijentacijskih kriterija.

Obzirom je tužitelj za taj oblik štete potraživao ukupno, uključujući i onih 2.000,00 već dosuđenih, 160.000,00 kuna to je valjalo kao neosnovano odbiti njegov zahtjev u iznosu od 100.000,00 kuna.

Tužitelj je, u vrijeme nezgode bio mlada osoba, radno i životno dosta aktivan, kojemu je ta nezgoda promijenila način njegova života i reducirala mu je životne radosti. Pored posljedica koje su zaostale sa ortopedske strane nije zanemariv ni onaj s psihološke strane koji je nastao zbog razvoja PTSP-a. Sve su to okolnosti koje su bile od važnosti prilikom dosuđivanja te pravične novčane naknade, na koju primjenom čl. 277. ZOO-a i čl. 29. ZOO-a (NN 35/05) zakonska zatezna kamata teče od zaključenja glavne rasprave pa do isplate.

U ovom predmetu sporno je i pitanje da li tužitelj trpi izgubljenu zaradu od poljoprivrede i ako da u kojoj visini. Sporno je da li tužitelj ima pravo na rentu zbog gubitka zarade u poljoprivredi koju je opravdano očekivati i za ubuduće.

Kako je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 195. ZOO-a), a pri tome nije počinio bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u tom dijelu pobijanu presudu u cijelosti potvrditi.

Tako je pravilno utvrđeno da se prije prometne nezgode tužitelj bavio aktivno radom u poljoprivredi u krugu vlastite obitelji. Njegov tast I. P. se poljoprivredom bavi već 20 godina i to mu predstavlja dopunski izvor prihoda. Nakon ženidbe, i to negdje početkom svibnja 1997. godine, tužitelj se time počeo baviti kao zanimanjem. Preuzeo je svu brigu i rad oko poljoprivrede a ukućani su mu pomagali u većim radovima gdje je bilo potrebno više ljudi (sadnja ili berba povrća). Poljoprivredna proizvodnja uglavnom se bazirala na uzgoj kupusa, kelja i karfiola, pa je tako tužiteljeva obitelj sadila negdje oko 50% kupusa, 20% kelja i 30% karfiola i to sve na 5,5 hektara zemlje koja je bila u zakupu i 1,5 hektara vlastite zemlje (tužiteljeva tasta I. P.).

Obzirom na uzgoj navedenih poljoprivrednih sorti bio je neminovan rad u stalnom razdoblju od listopada do travnja svake godine, a nakon berbe zemlju je trebalo ponovno prirediti za sadnju novih nasada, zbog čega se radu na zemlji trebalo posvetiti cijele godine. Tužitelj je imao želju baviti se tim poljoprivrednim poslovima tako da mu to bude i glavni izvor zarade. U vrijeme dok je tužitelj radio na obiteljskom domaćinstvu uzgajalo se po dvije sorte kupusa, tri sorte kelja i osam sorti karfiola. Nakon te nezgode, zbog posljedica koje su zaostale tužitelj više nije u mogućnosti baviti se radom u poljoprivredi, pa kako je on bio glavni nosilac tih poljoprivrednih radova, to je zemlja koju su obrađivali dana u zakup. Utvrđeno je i da su on i tast dobit dijelili na pola, a izuzev pomoći članova domaćinstva treće osobe nisu bile angažirane u tim poljoprivrednim poslovima.

Nakon prometne nezgode tužitelj se više nije bavio poljoprivredom, bio je prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, te je dugo vremena živio od zarade svoje supruge i pomoći njenih roditelja. U međuvremenu je proglašen profesionalnim invalidom rada. U svibnju 2003. godine bio je zaposlen u tvrtki S. d.o.o. L. kao prodavač i mjesečnu plaću ostvarivao je u iznosu od cirka 4.000,00 kuna do 1.206,72 kune, ovisno o razdoblju. U vrijeme zaključenja glavne rasprave tužitelj se nalazio na bolovanju i to cirka 1,5 godina.

Na ukupnoj površini od 7 hektara zemljišta, koliko je godišnje obrađivano, na površini od 5-6 hektara uzgajale su se kupusnjače, a ostatak površine od oko l hektar služio je za uzgoj sadnica. Obitelj je posjedovala svu mehanizaciju potrebnu za obradu, pripremu i sadnju na tom zemljištu. Od prodaje proizvoda tijekom zime 1997/1998 godine, prema podacima trgovačkih društava koje su se bavili otkupom tih proizvoda utvrđeno je da je to obiteljsko domaćinstvo moglo ostvariti bruto prihod i to za proizvodnju kupusa 90.000,00 kuna, za kelj 26.250,00 kuna i za karfiol 55.000,00 kuna. Na ime troškova proizvodnje od te bruto dobiti valjalo je oduzeti 60% (102.750,00 kuna) pa bi tako neto zarada iznosila 68.500,00 kuna. Prema dogovoru tužitelja i njegovog tasta Ivana Perkovića taj neto prihod dijelio se na svakoga po 50%, što znači da godišnja neto zarada tužitelja iznosi 34.250,00 kuna, a što prosječno po mjesecu iznosi 2.854,16 kuna.

Prema dobivenim podacima od poslodavca S. d.o.o. L. utvrđeno je da od svibnja 2003. godine pa do prosinca 2005. godine je tužitelj zarađivao više no što bi zarađivao da je radio u poljoprivredi. U tom razdoblju tužitelj nije tražio izgubljenu zaradu.

Neosnovano žalitelj ukazuje da je u tom dijelu tužitelj neosnovano potraživao na ime izgubljene zarade iznos od 2.854,16 kuna od 1.svibnja 2003. godine pa do isplate, obzirom se radi o izgubljenoj zaradi za travanj mjesec dok izgubljena zarada za svibanj mjesec nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom, kao što nije obuhvaćeno ni tužbenim zahtjevom siječanj mjesec 2006. godine iako je tužitelj posljednju plaću u višem iznosu od iznosa kojeg bi dobio da je radio u poljoprivredi, ostvario u prosincu 2005. godine.

Izgubljenu zaradu po tom osnovu tužitelju je dosuđena od studenog mjeseca 1998. godine pa do studenog 2008. godine i ona ukupno iznosi 191.908,24 kuna. Tužitelju je dosuđena izgubljena zarada samo za one mjesec kada je zarađivao manje nego što bi to ostvario radom u poljoprivredi.

Šteta zbog izgubljenog prihoda od poljoprivrede predstavlja novčanu materijalnu štetu koja se utvrđuje u iznosu u kojem je nastala. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno utvrdio, uz pomoć vještaka, kolika je 1997/1998 godinu bila zarada od poljoprivrede na predmetnom gospodarstvu. Prilikom obračuna neto dobiti proizlazi da su od bruto prihoda oduzeti troškovi proizvodnje u koju je uračunat udio drugih članova tužiteljeve obitelji. Naime pomoć od članova obitelji bila je potrebna za vrijeme berbe i sadnje, a ostali dio „pao je na teret" tužitelja jer je on bio glavni nositelj poljoprivrednih radova dok mu je tast I. P. pomagao, pa je između njih i dogovoreno da se dobit dijeli na pola.

Zbog navedenog neosnovano žalitelj ukazuje kako sud prvog stupnja nije na pravilan i potpun način utvrdio izgubljenu zaradu oštećenika.

Tužitelj, kako je navedeno, zbog posljedica predmetne prometne nezgode više nije u mogućnosti baviti se poljoprivredom, a dokazao je i da bi se njome bavio i ubuduće.

Neovisno o tome što se tužitelj vodi kao zaposlenik tvrtke S. d.o.o. L., činjenica je da se on nalazi na bolovanju više od godinu i pol dana. Prema izvješću HZZMO-a Područna služba P. proizlazi da je dana 15. srpnja 2008. godine kod njega nastala invalidnost i to profesionalna nesposobnost za rad iz čl. 34.st.l. Zakona o mirovinskom osiguranju. Obzirom da njegova naknada za bolovanje koju sada prima iznosi 1.840,00 kuna, a zarada od poljoprivrede iznosila bi mjesečno 2.854,16 kuna, to je pravilno utvrđeno da prema sadašnjem stanju stvari tužitelju na ime rente pripada 1.014,16 kuna mjesečno i to sve do promijenjenih okolnosti, odnosno dok za to budu postojali zakonski razlozi.

Pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja dosudio je i zateznu zakonsku kamatu.

Obzirom na preinačenje presude suda prvog stupnja valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku, a sve imajući u vidu odredbu čl. 154.st.2. ZPP-a. U prvom dijelu, onom u kojem se raspravljalo do donošenja djelomične presude suda prvog stupnja posl.br. P-1828/99-57 od 12. svibnja 2003. godine , a imajući u vidu uspjeh tužitelja od 69%, odnosno tuženika od 31%, valjalo je primjenom važeće Odvjetničke tarife i vrijednosti predmeta spora koje se tijekom postupka mijenjala sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja, to je tužitelju za sve pravne radnje opisane u obrazloženju pobijane presude, umjesto priznatih 37.328,95 kuna, dosuditi iznos od 25.757,00 kuna i tom iznosu pribrojati trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 1.830,00 , a što onda iznosi 27.587,00 kuna.

Od tog iznosa valja oduzeti trošak kojeg je u tom dijelu imao tuženik , a prema njegovom troškovniku (list 275). Sukladno njegovom traženju priznati su mu svi ti troškovi u zatraženim iznosima izuzev onih za pristup na ročište 10.05.2000. godine i 14. rujna 2000. Naime, na tim ročištima raspravljalo se samo o procesnim pitanjima pa je tuženiku dosuđeno samo 50% od naknade. U tom dijelu postupka tužitelju su priznati troškovi u visini od 4.673,00 kuna (obzirom na njegov uspjeh od 31%) a kojem je pridodat i trošak od 2.000,00 kuna na ime troškova predujma za provedeno vještačenje.

U drugom dijelu postupka uspjeh tužitelja odmjeren je u visini od 72% a tuženikov u visini od 28%. Imajući u vidu način obračuna troškova tužitelja u tom dijelu po sudu prvog stupnja, a prihvaća i ovaj sud, to tužitelju umjesto priznatih 57.950,00 kuna pripada 41.724,00 kuna a kojem je pridodat i iznos od 6.210,60 kuna na ime troška plaćenih predujmova za vještačenje, a što ukupno iznosi 47.934,60 kuna.

Od tog je iznosa valjalo odbiti trošak tuženika prema navedenom troškovniku i to za 6 poduzetih pravnih radnji, za svaku po 1.000,00 kuna i PDV. Kako njegov uspjeh u ovom dijelu iznosi 28% to mu je u tom dijelu dosuđen trošak od 2.049,60 kuna. Nakon prebijanja troškova tužitelja i tuženika u tom dijelu, utvrđeno je da je tuženik dužan tužitelju isplatiti 45.885,00 kuna, odnosno ukupno 66.799,00 kuna, jer je za onaj „prvi dio" postupka dužan isplatiti 20.914,00 kuna.

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem čl. 370.t.3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola, dana 21. veljače 2011. godine

Predsjednik vijeća:

Virna Išić