I Kž-683/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 683/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i Hajrije Novoselec kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. P. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 18. svibnja 2010. broj K-11/10- 58, ispravljene rješenjem istog suda od 28. svibnja 2010. broj K-11/10-59, u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2010., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog R. P. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi R. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.) na temelju kojeg propisa je, uz primjenu članka 57. stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona optuženom R. P. je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. travnja do 29. srpnja 2009. godine.

Na temelju članka 173. stavka 7. Kaznenog zakona od optuženog R. P. oduzeto je 1.035 grama opojne droge marihuane.

I Kž 683/10-3

Na temelju članka 122. stavka 1 u vezi s člankom 119. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženom R. P. naloženo je naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu 2.824,00 kune.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R. P. putem branitelja V. B., odvjetnika iz K., „iz svih razloga navedenih u čl. 467. ZKP-a“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „preinači na način da okr. oslobodi od optužbe ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

Optuženi R. P. žalbu je podnio i osobno, zbog „apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu presudu te istu vrati na ponovni postupak“.

Obje žalbe razmatrane su kao jedna optuženikova žalba.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da je smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod takvog očitovanja ostao je i zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Optuženi R. P. u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, jer da je ustvrdio da su iskazi djelatnika policije ispitanih kao svjedoka u svemu suglasni, dok žalitelj ukazuje na dijelove pojedinih iskaza tih svjedoka koje ocjenjuje proturječnima i za koje navodi da ih sud prvog stupnja nije analizirao. Tvrdi da se sud u obrazloženju presude nije izjasnio je li na „smetlištu“ došlo do primopredaje droge ili nije te da nije izneseno na temelju čega je utvrđeno da je optuženik predmetnu drogu nabavio u Republici Bosni i Hercegovini, pa smatra da je pobijana presuda nerazumljiva i da u njoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

Suprotno ovim tvrdnjama, sud prvog stupnja dao je jasne i razumljive razloge za sve odlučne činjenice. Iskaze djelatnika policije sud prvog stupnja analizirao je u onome dijelu u kojem su oni bili proturječni s obranom optuženika, dakle, u odnosu na sporne činjenice, i upravo o tim okolnostima - prvenstveno načinu postupanja djelatnika policije prilikom pregleda optuženikovog vozila i njegove kasnije pretrage - svi ti ispitani svjedoci, kao što sud prvog stupnja i ističe prilikom analize proturječnih dokaza, potpuno suglasno iskazuju. Okolnost da li se na mjestu o kojem se u spisu govori kao „smetlištu“ - prostoru na kojem se optuženik nakon prelaska granice zaustavio vozilom - zaustavio i neki drugi automobil ni na koji se način ne ukazuje odlučnom ili važnom činjenicom, jer niti optuženi R. P. ne tvrdi da je nakon prelaska državne granice na “smetlištu“ ili bilo gdje drugdje on bilo s kim kontaktirao. Stoga niti iz obrane optuženika ne proizlazi da bi na tom mjestu došlo do nekakve

I Kž 683/10-3

primopredaje droge, pa je nejasno zbog čega sada u žalbi pokušava problematizirati okolnosti koje svojim iskazom nije naznačio niti kao mogućnost.

I utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženi R. P. drogu marihuanu koja je pronađena u njegovom vozilu nabavio u Republici Bosni i Hercegovini te je prenio svojim vozilom u Republiku Hrvatsku, suprotno žalbenim navodima, jasno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude - dijela u kojem sud prvog stupnja opisuje utvrđenja je optuženik svojim vozilom krenuo iz K. i da je sam on koristio to vozilo sve do pronalaska u njemu ove droge, pa je očigledno da je on tu drogu u Republici Bosni i Hercegovini i nabavio.

Neosnovana je i žalbena tvrdnja da je pobijana presuda proturječna u odnosu na datum njene objave. Točno je da je u pisanoj presudi kao dan objave presude ispod obrazloženja bio naznačen „9. srpnja 2009.“, ali je rješenjem prvostupanjskog suda donesenim sukladno odredbi članka 361. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ova očigledna pogreška u pisanju ispravljena na način da je umjesto navedenog datuma naznačen datum 18. svibnja 2010. godine, a to je suglasno i naznaci dana donošenja i objave te presude u njenom uvodu.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku koju ističe optuženik.

Optuženi R. P. tvrdi i da je sud prvog stupnja bio nepropisno sastavljen, jer da su suci A. U. i M. K., predsjednik i član vijeća koje je donijelo pobijanu presudu, u prethodnim stadijima ovog postupka odlučivali o pritvoru koji je protiv njega bio određen. Međutim, optuženi P. tijekom ovog postupka nije podnio zahtjev za izuzeće navedenih sudaca, niti je doneseno rješenje kojim bi oni bili izuzeti od suđenja, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku koju ističe optuženik.

Napominje se i da činjenica da su imenovani suci sudjelovali u odlučivanju o produljenju pritvora protiv optuženika izvan glavne rasprave te na glavnoj raspravi, nakon donošenja prvostupanjske presude, sama za sebe, u nedostatku bilo kakve druge okolnosti koja bi izazvala sumnju u njihovu nepristranost, ne ukazuje niti na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, za čiju primjenu nije ostvaren niti uvjet iz članka 380. Zakona o kaznenom postupku.

Konačno, optuženi R. P. u žalbi tvrdi da mu je „bilo uskraćeno pravo u postupku služiti se svojim jezikom s obzirom da nije bio poučen s pravom na tumača niti se toga prava odrekao“.

Suprotno ovoj žalbenoj tvrdnji, u zapisniku o ispitivanju tada osumnjičenog R. P. pred istražnim sucem dana 29. travnja 2009. (list 16 spisa) konstatirano je: „Kako je osumnjičenik strani državljanin, temeljem čl. 7. ZKP-a poučen je da može svoje iskazivanje dati putem tumača na njegovom materinjem jeziku, pa navodi da to nije potrebno jer boravi u Hrvatskoj i dobro razumije i govori hrvatski jezik“.

I Kž 683/10-3

S obzirom na izneseno, optuženik se prilikom prvog ispitivanja pred sudom, nakon što je bio pravilno poučen o pravu na prevođenje, sukladno odredbi članka 7. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku izričito odrekao tog prava. Iz daljnjeg tijeka postupka - podnesaka koje je upućivao sudu, njegovog obraćanja na raspravi, a, konačno, i osobne žalbe - ne proizlazi bilo kakva sumnja u optuženikovo odlično poznavanje hrvatskog jezika i sposobnost njegove uporabe.

Zbog toga nije počinjena povreda optuženikovog prava služiti se svojim jezikom, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku.

Optuženi R. P. žalbom također pokušava dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na postupanje djelatnika redarstvenih vlasti prilikom pronalaska opojne droge marihuana u optuženikovom osobnom vozilu, čime sugerira postojanje i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku odnosno temeljenje presude na nezakonitim dokazima.

Međutim, sud prvog stupnja je, nakon što je na temelju analize i ocjene provedenih dokaza utvrdio da su djelatnici policije u skladu s odredbom članka 177. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku poduzeli izvidnu radnju pregleda optuženikovog automobila i ispod suvozačkog sjedišta uočili vrećicu sa sumnjivom biljnom materijom pa su zastali s daljnjim postupanjem te su, nakon pribavljanja naloga istražnog suca za pretragu tog vozila, poduzeli radnju pretrage sukladno odredbama članaka 211.b i 213. Zakona o kaznenom postupku, ispravno zaključio da su dokazi pribavljeni takvim radnjama zakoniti.

Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, a žalbeni navodi kojima se pokušavaju dovesti u sumnju iskazi djelatnika policije koje je prvostupanjski sud prihvatio kao istinite predstavljaju pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj drugostupanjskoj lanka 369. Zakona o kaznenom

presudi i cijenjeni kod obrazlaganja žalbene osnove iz č

postupku.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku pa je našao da sud prvog stupnja nije počinio niti koju drugu povredu odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Optuženi R. P. u žalbi ne ističe neku od povreda kaznenog zakona iz članka 368. točaka 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku, pa je prvostupanjska presuda ispitana i u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku te je utvrđeno da nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi R. P. u žalbi ponavlja navode svoje obrane, kako u dijelu u kojem poriče da bi nabavio te prevozio drogu marihuanu radi njene prodaje u Republici Hrvatskoj odnosno da bi znao da se ta droga nalazi u njegovom vozilu, ustrajući u tvrdnji da mu je ona „podmetnuta“, tako i u dijelu obrane u kojem tvrdi da je jedan od djelatnika policije bez njegovog znanja i odobrenja otvorio vrata vozila, čime, kako je već izneseno, pokušava osporiti utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima je

I Kž 683/10-3

utemeljen zaključak o zakonitosti radnji policije tijekom kojih je pronađena predmetna droga marihuana.

Međutim, sud prvog stupnja je, u skladu s uputom iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. ožujka 2010. broj I Kž-777/09-5, proveo sve raspoložive dokaze radi utvrđenja okolnosti pronalaska droge u optuženikovom vozilu, radi čega je ispitao kao svjedoke djelatnike policije koji su sudjelovali u tada poduzetim radnjama, i to D. B., K. N. P., N. N. i F. T., a na temelju valjane analize i pravilne ocijene njihovih iskaza kao i njima proturječne obrane optuženog R. P. ispravno je utvrdio da je optuženik kritične zgode, nakon što ga je policajac F. T. zamolio da otvori vrata vozila, to i učinio, pa su imenovani i K. N. P. već površnim pregledom, samim zavirivanjem u unutrašnjost vozila, uočili da se ispod suvozačevog sjedala nalazi plastična vrećica sa sumnjivom biljnom materijom, a nakon toga su zastali s postupanjem do pribavljanja naloga za pretragu vozila. O opisanim radnjama i ponašanju optuženika tijekom tog pregleda svjedoci T., P. i N. detaljno su i potpuno suglasno iskazivali i u tim dijelovima njihovih iskaza, bitnima za ocjenu zakonitosti pronalaska droge u vozilu, nema nikakvih proturječnosti, nedosljednosti ni nelogičnosti.

Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio iskaze svjedoka istinitima, a neuvjerljivom i neistinitom je ocijenio obranu optuženika prema kojoj bi jedan od policajaca bez njegovog znanja i pristanka otvorio vrata njegovog vozila i pregledao unutrašnjost. Takva ocjena ovih dokaza i zaključak o zakonitosti pregleda optuženikovog vozila od strane djelatnika policije žalbenim navodima nije doveden u sumnju, jer tvrdnja da su iskazi tih svjedoka „dvojbeni i nedovoljni za pravilnu ocjenu situacije“ nema utemeljenja u spisu. Podatak da je između pregleda i pretrage koja je obavljena nakon pribavljanja naloga istražnog suca prošlo „više od dva sata, u kom vremenskom razdoblju okr. nije bio u nikakvom kontaktu s vozilom niti je isto mogao vidjeti i utvrditi bilo kakve eventualne promjene u tom razdoblju“ ne dovodi u pitanje opisana utvrđenja, već upravo upućuje na zaključak da su djelatnici policije posebnu pozornost posvetili zakonitom postupanju, posebno kada se ima na umu da je i sam optuženik u obrani iskazao da je prilikom pregleda

ena vrećica s

vozila od strane djelatnika policije ispod suvozačevog sjedala uistinu bila uoč biljnom materijom. Dakako da bi bilo protivno logici i temeljnim postavkama kriminalistike omogućiti optuženiku „kontakt s vozilom“ nakon uočavanja sumnjive materije, koja je, kako to nesporno proizlazi i iz citiranog dijela optuženikovog iskaza, pronađena u njegovom vozilu.

Konačno, prvostupanjski sud ispravno ukazuje i na činjenicu da je optuženi R. P. potpisao i zapisnik o pretrazi vozila tijekom koje je izuzeta predmetna droga, na tu radnju on nije stavio nikakve primjedbe, a potpisao je i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, što sve također, uz opisane iskaze svjedoka, potvrđuje zakonitost postupanja djelatnika policije.

S obzirom na iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda i na njima utemeljeni zaključak da je pronađena droga bila optuženikova, potpuno se nevažnima ukazuju dokazi i okolnosti čije utvrđivanje optuženi P. predlaže u žalbi - pribavljanje podatka o tome tko je navodnu dojavu o dopremi droge dostavio P. M., saslušanje te osobe u svojstvu svjedoka, utvrđivanje identiteta vozača drugog vozila sa „smetlišta“ i slično - jer se ne radi o okolnostima koje bi mogle biti odlučne za ocjenu optuženikove kaznene odgovornosti. Niti rezultati eventualnog daktiloskopskog vještačenja vrećice u kojoj je pronađena droga ne bi

I Kž 683/10-3

doveli do drugačijih zaključaka, jer čak niti ne pronalazak optuženikovih otisaka na toj vrećici ne bi doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je droga u njoj bila optuženikova.

Na navode žalbe optuženog R. P. da bi, s obzirom na očekivane carinske i policijske preglede, bilo nelogično da on krijumčari drogu preko državne granice na način kako je ta droga pronađena valja odgovoriti da činjenica da je droga pronađena ispod sjedala suvozača ne pretpostavlja nužno da se marihuana i prilikom prelaska državne granice nalazila na istom mjestu, jer je optuženik vrećicu s drogom tijekom vožnje, a posebno i kada se zaustavio na „smetlištu“, mogao izvaditi iz nekog drugog skrovišta u vozilu i staviti je pod sjedalo, dakle, nadohvat ruke, a ipak skrivenu, kako bi kasnije lakše mogao manipulirati njom. Također se ističe da je notorno da se trgovinom većih količina droge na relativno laki način u kratkom vremenu može ostvariti velika imovinska korist, pa takav motiv koristoljublja objašnjava i optuženikovo upuštanje u nabavljanje droge radi prodaje usprkos tome što sredstva za egzistenciju ostvaruje obrtom kojega vodi.

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice, a takva utvrđenja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, pa se i žalba optuženog R. P. iz razloga navedenih u članku 369. Zakona o kaznenom postupku ukazuje neosnovanom.

Iako optuženi R. P. izričito ne pobija i odluku o kazni, ona je ispitana sukladno odredbi članka 382. Zakona o kaznenom postupku, pri čemu valja istaći da je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 57. stavka 4. točke c) Kaznenog zakona na način da je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju dvije godine, što je najmanja moguća mjera do koje je sudsko ublažavanje kazne moguće, a iz spisa ne proizlazi neki od razloga za zakonsko ublažavanje kazne.

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, navedena kazna zatvora ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona.

Isto tako prvostupanjski sud je ispravno, na temelju čl. 173. s. 7. KZ, 1.035 grama opojne droge marihuana oduzeo od optuženika.

Zbog toga se i žalba optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama (članak 370. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje neosnovanom.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog R. P. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 6. listopada 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.