Legislator Case Law & Legislation
I Kž-627/2002-6 AI generated

Croatian Supreme Court dismissed robbery appeals, upholding prison terms despite war veteran claims.

Case Number I Kž-627/2002-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants convicted of robbery, confirming the first-instance verdict of three years' imprisonment each. The defendants argued that their status as war veterans and the victims' displacement constituted special mitigating circumstances warranting a lighter sentence. The court rejected these claims, ruling that the specific facts of the robbery and the severity of the crime outweighed the defendants' personal circumstances, thus justifying the statutory minimum penalty.

Legislator headnote

AI generated

čl. 218. st. 2. KZ; čl. 6. i 50. KZ; čl. 122. st. 1. ZKP; čl. 378. ZKP: The court established that general mitigating circumstances, such as war veteran status, do not constitute special mitigating circumstances sufficient to reduce a sentence below the statutory minimum when weighed against the gravity of the crime and the need for general punishment purposes.

Keywords

AI generated
robbery conviction statutory minimum penalty war veteran status mitigating circumstances criminal procedure costs Supreme Court appeal general punishment purpose

Cited Legislation

AI generated
čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona
i dr., zbog kaznenog djela razbojništva, iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt.
čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona
čl. 80. st. 1. Kaznenog zakona
čl. 82. st. 2. Kaznenog zakona
čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) optuženici su dužni naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.500,00 kn svaki.
čl. 374. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
čl. 6. Kaznenog zakona
čl. 50. Kaznenog zakona
čl. 378. Zakona o kaznenom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-627/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M. i dr., zbog kaznenog djela razbojništva, iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. J. M. i I. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru br. K-18/00 od 7. ožujka 2002. godine, u sjednici održanoj dana 27. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. J.M. i I.K. kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Vukovaru proglasio krivim J.M. i I.K. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) za koje im je izrekao kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečene kazne uračunao je vrijeme oduzimanja slobode na dan 3. ožujka 2000. godine.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ od opt. J.M. oduzeta je automatska puška marke "Zastava", koja mu je privremeno oduzeta potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta. Temeljem čl. 82. st. 2. optuženicima je oduzet novac i to J.M. u iznosu od 70 DEM, a I.K. u iznosu od 50 DEM.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) optuženici su dužni naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.500,00 kn svaki.

Protiv ove presude uložili su žalbe optuženici osobno i putem svoga branitelja S.Š., odvjetnika iz V.

U žalbi koju podnose osobno pobijaju presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima postupka, te predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se preinači na način da im se izreče znatno blaža kazna.

U žalbi koju su podnijeli putem branitelja žalitelji pobijaju presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlažu da se pobijana presuda preinači tako ih sud oslobodi odgovornosti, odnosno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

Optuženici su podneskom od 17. travnja 2003. godine zahtijevali da ih sud izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća, ali kako iz odredbe čl. 374. st. 1. ZKP proizlazi da taj zahtjev stranke mogu iznijeti samo u žalbi ili odgovoru na žalbu, a ovaj sud nije ocijenio ni da bi nazočnost optuženika bila korisna za razjašnjenje stvari, u kojem slučaju može o sjednici obavijestiti stranke čak ako to i nisu tražile, zahtjevu optuženika nije udovoljeno. Prije održavanja sjednice spis je, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen državnom odvjetniku na dužno razgledavanje.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu žalitelji ni kada tvrde da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ni kada ističu da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1. ZKP žalitelji nalaze u tome što je u vođenju postupka učestvovao sudac koji se, zbog evidentne pristranosti, trebao izuzeti od suđenja, a povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 3. ZKP u tome što je sud proveo glavnu raspravu, iako na nju nisu pristupili svjedoci, oštećenici, pa je samo pročitao njihove iskaze koje su dali pred istražnim sucem, što je imao za posljedicu da je i činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno i, konačno, što je dovelo do povrede kaznenog zakona.

Žalitelji su u nekoliko navrata tražili izuzeće predsjednika vijeća, suca A.Z. Na glavnoj raspravi 2001. godine, kada su podnijeli zahtjev za izuzeće osobno i putem svoga branitelja, odvjetnika D.Z. Oba su zahtjeva odbačena kao nedopuštena rješenjem raspravnog vijeća. 8. siječnja 2002. godine podnio je zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća i svih sudaca Županijskog suda u Vukovaru odvjetnik Z. koji je, u međuvremenu, otkazao punomoć koju su mu dali optuženici, pa je taj njegov zahtjev rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-91-IV/02 od 21. siječnja 2002. godine odbačen. Nakon toga su optuženici osobno podnijeli zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća i svih sudaca dana 31. siječnja 2002. godine, koji je, također, odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-91-IV/02 od 4. veljače 2002. godine. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja žalitelja da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1. ZKP, jer je pravomoćnim odlukama Vrhovnog suda utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za izuzeće predsjednika vijeća.

Okolnost što na glavnoj raspravi nisu pristupili svjedoci, pa je glavna rasprava održana u njihovoj odsutnosti, ne može predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz toč. 3. čl. 367. ZKP.

U Glavi XXI ZKP pod podnaslovom 3. Pretpostavke za održavanje glavne rasprave, propisano je koje osobe moraju biti nazočne da bi se glavna rasprava mogla održati. Među njima se ne nalaze svjedoci, pa nazočnost svjedoka nije nužna pretpostavka za održavanje glavne rasprave. Stoga ni održavanje rasprave u njihovoj odsutnosti ne može predstavljati bitnu povredu na koju se žalba poziva.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj je sud ocijenio da sud prvog stupnja nije počinio niti druge postupovne povrede, na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Tvrdnja žalitelja da je sud, protivno odredbi čl. 331. ZKP, pročitao iskaze svjedoka i oštećenika koje su dali pred istražnim sucem, može predstavljati samo tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, ako je taj propust suda utjecao ili mogao utjecati na presudu.

Ocjenjujući u tom dijelu žalbe optuženika ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno odlučio da će iskaze svjedoka Dž.L., A.A.1, B.A., A.A.2, B.Z., I.F. i I.R. pročitati.

Naime, iz dopisa Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne uprave, što se nalazi na listu 98 spisa proizlazi da Ministarstvo pravde Republike Makedonije nije moglo izvršiti svjedocima dostavu poziva za glavnu raspravu, koja je bila zakazana za 22. veljače 2002. godine, jer se svjedoci ne nalaze u mjestima svoga prebivališta, već na radu u inozemstvu, pri čemu nisu dostavljene njihove adrese. Osnovano je sud prvog stupnja na temelju tih podataka utvrdio da je dolazak svjedoka na sud znatno otežan zbog važnih razloga, te je njihove iskaze pročitao.

Nije točna tvrdnja žalitelja da je tu odluku sud obrazložio samo okolnošću da je svjedocima dolazak na glavnu raspravu otežan zbog rata u Srbiji i Kosovu i međunacionalnoj napetosti u Makedoniji. Te se okolnosti navode u obrazloženu, ali i uz daljnje podatke o razlozima zbog kojih Ministarstvo pravde zamoljene zemlje nije moglo svjedocima uručiti pozive za glavnu raspravu.

Žalitelji nisu obrazložili žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osim što prigovaraju načinu provođenja dokaza oni ne dovode u sumnju niti jednu činjenicu na kojoj sud prvog stupnja zasniva odluku o njihovoj odgovornosti, a sud tu svoju odluku temelji na obranama optuženika, koje su dali tijekom istražnog postupka, kada su priznali djelo i detaljno opisali poduzete radnje, što je u skladu sa iskazima svih saslušanih svjedoka i materijalnim tragovima koji su opisani u zapisniku o očevidu, prikazani u dokumentaciji očevida i koji proizlaze iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta.

Ovaj sud, stoga, smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženika za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ, pravilno i potpuno utvrđeno i da je na temelju utvrđenih činjenica sud osnovano zaključio da su optuženici ostvarili elemente upravo tog kaznenog djela, o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge, na koje se žalitelji upućuju, pa nije osnovana niti njihova uložena zbog povrede kaznenog zakona.

Nisu u pravu optuženici ni kada tvrde da im je sud izrekao prestroge kazne.

Oni u žalbi ističu da sud nije vodio računa o tome da su obojica bili učesnici Domovinskog rata, o čemu, uz žalbu prilažu potvrde Ureda za obranu V., da su za svoje zasluge u ratu odlikovani Spomenicom domovinske zahvalnosti, koju također u fotokopiji prilažu uz žalbu, te smatraju da ove okolnosti, uz olakotne okolnosti koje je sud utvrdio tijekom postupka i koje je ocjenjivao prilikom donošenja odluke o izboru visine kazne, predstavljaju osobito olakotne okolnosti i opravdavaju primjenu propisa o ublažavanju kazne.

Ovaj sud smatra da sve, u presudi i žalbama, navedene okolnosti ni u svom zbiru, a pogotovo pojedinačno, ne predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti iz kojih se može zaključiti da se i blažom kaznom od one koja je zapriječena u zakonu za kazneno djelo za koje su optuženici proglašeni krivima, može postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ, pogotovo kada se te okolnosti stave u koreloraciju sa težinom kaznenog djela koje je počinjeno.

Naime, sud je utvrdio da u optuženici iskoristili saznanje I-opt. J.M. o tome da oštećenici, koje je on prevezao preko rijeke B. za to primio nagradu, imaju novca. Upotrebom oružja kojim su prijetili da će izravno napasti na život čak sedmorice oštećenika oduzeli su im sav novac koji su imali uza se. Optuženici su bili svjesni da ih time ostavljaju u beznadnoj situaciji ali ih to nije odvratilo od nauma da dođu do što veće materijalne koristi.

Kada obrazlažu ovaj žalbeni osnov žalitelji, između ostalog, navode da su bili prognanici, no ta okolnost kod njih nije pobudila ni trunku suosjećanja i razumijevanja za položaj u kojemu su se našli oštećenici koji su, u nedaćama rata i poraća, odlučili napustiti svoju domovinu.

Točno je da su oštećenici obeštećeni, ali samo stjecajem okolnosti a ne zaslugom optuženika, pa ni ta okolnost, koja se ističe u žalbama, ne ukazuje da bi se blažom kaznenom sankcijom od zapriječene za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ postigla opća svrha kažnjavanja.

Brojnost utvrđenih olakšavajućih okolnosti opravdava upravo izricanje minimalne zakonom zapriječe kazne za ovo kazneno djelo, koja im je izrečena pobijanom presudom.

Žalitelji nisu obrazložili žalbu uloženu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

Ovaj je sud, ocjenjujući u tom dijelu da li je na štetu optuženika povrijeđen zakon, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti, ocijenio da takva povreda nije počinjena.

Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZKP sud je dužan okrivljenike, koje je proglasio krivima obavezati na naknadu troškova kaznenog postupka, a prema odredbi st. 4. istog članka može ih osloboditi od te obaveze ako bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje su oni dužni uzdržavati.

Točno je da optuženici nisu zaposleni, ali radi se o mladim, radno sposobnim osobama koje će, relativno mali trošak u paušalnom iznosu od po 2.500,00 kn moći kroz određeno vrijeme platiti.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe obojice optuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, te je presuđeno kao u izreci (čl. 378. ZKP).

U Zagrebu, 27. svibnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.