I Kž-299/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 299/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Svedrović Marijana kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H. V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 10. siječnja 1990. K 54/89, u sjednici održanoj 12.ožujka 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana, opt. H. V. i njegova branitelja S. P., odvjetnika iz K.,

p r e s u d i o j e :

I. Uvažava se djelomično žalba optuženika, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji, te se opt. H. V. za djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 52. st. 1. KZ SFRJ izriče uvjetna osuda, tako da mu se po čl. 168. st. 5. KZH utvrdjuje kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i istodobno odredjuje da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

II. U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. H. V. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 168. st. 5. KZH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske

I Kž 299/1990-5

je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana,te potvrdi presuda suda prvog stepena.

Na zahtjev u žalbi optuženika, u smislu čl. 371. st.

1. ZKP, sjednici vijeća - pored zamjenika javnog tužioca Hrvatske - prisustvovali su optuženik i njegov branitelj S. P., odvjetnik iz K..

Iako je u uvodnom dijelu žalbe optuženika istaknuto da se prvostepena presuda pobija i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, te žalbene osnove nisu označene niti su obrazložene, već iz sadržaja žalbe nedvojbeno proizlazi da se optuženik žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, koja žalbena osnova je i obrazložena, pa je stoga ovaj drugostepeni sud u smislu čl. 376. st. 2. ZKP ispitao pobijanu presudu samo u tom dijelu u kojem se pobija (obrazloženo žalbom), kao i u odnosu na one povrede na koje kao drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP, te je žalbu ocijenio djelomično osnovanom.

Žalitelj, prije svega, pokušava dovesti u sumnju pravilnost utvrdjenja prvostepenog suda da optuženik nije bio zaslijepljen svijetlima nepoznatog vozila, koje mu je dolazilo u susret, pa u prilog te tvrdnje ističe da svjedocima D. M., D. L. i M. D. nije trebalo pokloniti vjeru, jer da su svjedočki iskazi nesiguran dokaz. S druge strane ističe da alkoholizirano stanje optuženika i umor zbog neprospavane noći nisu u uzročnoj vezi s štetnom posljedicom, te u skladu s takvim vidjenjem stvari polemizira s razlozima prvostepenog suda i konačno tvrdi, da je oštećenik mogao biti povrijedjen u tučnjavi, a da su tragovi krvi pronadjeni na vozilu optuženika mogli nastati prolazom kotača automobila kroz već postojeću lokvu krvi na cesti.

Ovakvi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrane koje je optuženik dao tijekom postupka, a koju obranu je prvostepeni sud analizirao i temeljito ispitao, te s pravom našao da ta obrana, objektivno, nije istinita, zašto je u obrazloženju svoje presude naveo u svemu jasne, logične i uvjerljive razloge, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Naime, uopćena tvrdnja "da su svjedočki iskazi nesiguran dokaz", ni najmanje ne dovodi u sumnju pravilnost ocjene iskaza svjedoka D. M., D. L. i M. D.,kojima je prvostepeni sud s pravom poklonio vjeru u pogledu odlučne činjenice - da li su optuženika zaslijepila svijetla vozila koje je dolazilo iz suprotnog smjera. Nikakva razloga ovi svjedoci nisu imali da neistinito terete optuženika, niti na to, uostalom, žalba ukazuje, ili bilo što iznosi.

Kad nije sporno da je optuženik u vrijeme prometne nezgode bio u alkoholiziranom stanju, te da je taj dan radio u prvoj smjeni, a od 19 sati do 3,30 sati iza ponoći proveo u svatovima, s pravom je prvostepeni sud zaključio da je upravo alkoholizirano stanje i umor optuženika dovelo do smanjenja njegove pažnje i koncentracije pri vožnji. Takav zaključak u skladu je i sa mišljenjem toksikološkog vještaka M. dr. V. (1. 99 spisa). Pritom je potrebno istaknuti da optuženikova alkoholiziranost i umor,iako je poduzimanje vožnje u takvom

I Kž 299/1990-5

stanju protivno odredbi čl. 164. st. 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, same za sebe ne predstavljaju pravno relevantnu suštinu inkriminacije, s obzirom da je optuženik oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 168. st.

5. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH, dakle zbog nehatnog ugrožavanja javnog prometa.

Medjutim,

potpuno

isključiti

utjecaj

alkoholiziranosti i umora optuženika na smanjenje njegovih vozačkih sposobnosti, kako se sugerira u žalbi, bilo bi protivno ne samo rezultatima dokaznog postupka, već općem životnom iskustvu.

Isto tako, lišena je svake osnove sumnja izražena u žalbi, da je oštećenik povrede možda zadobio u tučnjavi prije nailaska vozila optuženika, čime se očigledno pokušava dovesti u sumnju utvrdjenje prvostepenog suda da je oštećenik pregažen vozilom optuženika. Medjutim, ako se pravilno interpretiraju i ocijene iskazi svjedoka D. M., D. L. i M. D., koji su zapravo bili očevici nezgode, te ti iskazi dovedu u vezu s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka H. ing. T. i naročito ekspertizom medicinskog vještaka prof. P. V., što je sve iscrpno, jasno i uvjerljivo izloženo u obrazloženju pobijane presude, zaključak prvostepenog suda da je optuženik svojim vozilom, na način opisan u izreci presude, pregazio oštećenika, koji je pri tom zadobio smrtonosne povrede, ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, pa se žalitelj upućuje na taj dio obrazloženja prvostepene presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je zasnovana prvostepena presuda,ovaj drugostepeni sud je našao da žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Kako žalba zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, ovaj sud je u smislu čl. 379. ZKP ispitao pobijanu presudu i u pogledu odluke o kazni, te je u tom dijelu žalbu našao osnovanom.

Naime, uzimajući u obzir sve okolnosti koje je optuženiku kao olakotne, pri odmjeravanju kazne, utvrdio prvostepeni sud,napose činjenicu da je otac četvero maloljetne djece, te izuzetno značajan doprinos oštećenika nastanku ove prometne nezgode, u nedostatku bilo kakvih otegotnih okolnosti, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, nalazi da sve te okolnosti, u svom zbiru, ukazuju na manji značaj izvršenog krivičnog djela, kako u objektivnom tako i u subjektivnom pogledu, te stoga opravdavaju zaključak da će u ovom slučaju i samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini krivična djela, pa mu je u skladu s tim okolnostima izrečena uvjetna osuda na način kao u izreci . S obzirom na izloženo, kako su razlozi žalbe optuženika samo djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZKP nisu utvrdjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, trebalo je temeljem čl. 384. i 387. st. 1. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 12. ožujka 1991.

I Kž 299/1990-5

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka v.r.

Mr. Zmajević Branko v.r.