Revr-450/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 450/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. Đ., odvjetnica u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, Građansko upravni odjel u Novoj Gradiški, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž- 1610/14-2 od 22. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj P-506/11-11 od 16. lipnja 2014., u sjednici održanoj 29. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 56.032,54 kn, sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u izreci te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.812,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2014. do isplate.

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška sastavljanja žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja citiranih, mjerodavnih odredbi ZPP za odlučivanje o dopuštenosti izvanredne revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da izvanredna revizija ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te revident u reviziji mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostala bilo koja od navedenih pretpostavki, nema uvjeta za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U reviziji tuženica postavlja pitanja koja glase:

"Da li se na djelatne vojne osobe imaju primijeniti propisi koji se odnose na državne službenike i namještenike, posebice odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ili se na iste imaju primijeniti odredbe Zakona o službi u oružanim snagama RH kao lex specialis na osnovu kojega su doneseni: Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće kojim su propisani dodaci i načini obračuna za dežurstvo, za obavljanje stražarske službe i terenskog rada?

Da li djelatne vojne osobe imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad za stražu, dežurstvo, terene i sl. i u kojem opsegu, ukoliko su već na ime ostvarenih sati koristili slobodne dane, dakle, ukoliko su iste osobe u smislu čl. 35. st. 3. Zakona o radu imale i koristile preraspodjelu radnog vremena?

Da li imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži, dežurstvu i terenima za sate koje stvarno nisu efektivno radili (priprema i odmor)?"

Obrazlažući važnost postavljenih pravnih pitanja tuženica ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, a smatra da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud odstupio od stajališta Vrhovnog suda iskazanog u presudi broj Revr-753/09 u kojoj se navodi da nije životno moguće i prihvatljivo da bi tužitelj mogao prekovremeno raditi 24 sata dnevno. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlika plaća za razdoblje od listopada 2007. do kolovoza 2009., kao i za mjesec svibanj i rujan 2010. za prekovremeni rad zbog rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u dežurstvu, na straži, na terenu i na sahranama.

U provedenom postupku utvrđeno je da tužitelj u utuženom razdoblju radio u stražarskoj službi, u službi dežurstva i na terenu, da je na taj način ostvario prekovremene sate rada i da je ostvario noćni rad i rad subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama, da je u razdoblju nakon 1. listopada 2009. ostvario prekovremeni rad isključivo radom na terenu i za sudjelovanje na sahranama, da je tužitelj za ostvarene prekovremene sate rada dobivao na korištenje slobodne dane ali ne u dovoljnom broju, tj. na način da bi svi odrađeni prekovremeni sati bili kompenzirani slobodnim danima, da je kod utvrđivanja broja radnih sati za obračun razlike plaće utvrđeno koliko se sati tužitelj odmarao, odnosno koliko je trajalo aktivno radno vrijeme, a obračun plaće da je napravljen samo za aktivno radno vrijeme.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tužitelj ima pravo na isplatu za prekovremeni rad prije 1. listopada 2009., kao i na druge dodatke za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i smjenama, na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08).

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži isplatu za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i smjenama za razdoblje nakon 1. listopada 2009. sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su primijenili Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09 – dalje: Pravilnik) i Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09 – dalje: Odluka).

Pitanje tuženice o tome koji se propisi primjenjuju na plaću djelatne vojne osobe za prekovremeni rad na straži, dežurstvu i na terenu (propisi koji se odnose na državne službenike i namještenike ili Zakon o službi u oružanim snagama i podzakonski akti koji su doneseni na temelju toga Zakona) postavljeno je preopćenito jer odgovor na to pitanje ovisi i o tome kako je konkretno taj rad ostvaren (stražarska služba, dežurstvo ili neka treća dužnost, primjerice rad na terenu), kao i o tome o kojem se razdoblju konkretno radi.

Kada se to pravno pitanje dovede u vezu s navodima obrazloženja revizije proizlazi da je sporno pitanje prava na plaću djelatne vojne osobe za prekovremeni rad ostvaren na terenu u razdoblju nakon 1. listopada 2009. i da po mišljenju tuženice treba primijeniti Zakon o službi u oružanim snagama (pa tako i podzakonske akte koji su doneseni na temelju toga Zakona), a ne Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike. Međutim, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su razliku plaće za razdoblje nakon 1. listopada 2009. dosudili za rad na terenu i za sudjelovanje na sahranama (a ne za rad u stražarskoj službi i u dežurstvu) prema obračunu razlike plaće koji je napravljen prema Pravilniku i Odluci, a ne prema Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. Iz navedenog proizlazi da su presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u skladu s tako obrazloženim razlozima revizije. Stoga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, postavljajući treće pitanje tuženica u reviziji polazi od činjenica koje su različite od onih utvrđenih pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji.

Naime, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji rad tužitelja nisu vrednovali kao prekovremeni rad u trajanju od 24 sata tijekom jednog dana obavljanja straže ili dežurstva ili terenskog rada (već samo aktivno radno vrijeme – različito od vremena kada je tužitelj bio na mjestu rada ali nije radio nego se odmarao), dok činjenica je li tužitelj za vrijeme tzv. pripreme stvarno radio ili ne – nije bila predmetom utvrđivanja.

Stoga odgovor na pitanje predstavlja li prekovremeni rad (uračunava li se u prekovremeni rad) i vrijeme tzv. pripreme - vrijeme tijekom kojeg djelatna vojna osoba stvarno radi ili vrijeme tijekom kojeg djelatna vojna osoba mora biti na mjestu rada, ali stvarno ne radi - ovisi o utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja, pa ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, pitanje imaju li djelatne vojne osobe pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ukoliko su za ostvarene sate prekovremenog rada koristile slobodne dane, te u kojem opsegu im pripada prvo na tu povećanu plaću ovisi o utvrđenim odlučnim činjenicama – broju ostvarenih prekovremenih sati i broju sati koje je djelatna vojna osoba iskoristila u slobodnim radnim danima.

U ovom predmetu sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili da je tužitelj za ostvarene prekovremene sate rada dobivao na korištenje slobodne dane nakon što je obavio službu straže ili dežurstva, odnosno nakon rada na terenu. Međutim, također su utvrdili da svi odrađeni prekovremeni sati nisu kompenzirani slobodnim danima pa su tužitelju dosudili plaću za prekovremeni rad za onaj broj ostvarenih prekovremenih sati rada u odnosu na koji nije došlo do preraspodjele radnog vremena, odnosno koji nije bio zamijenjen (nadoknađen) slobodnim danima. Stoga i ovo pitanje (dio pitanja) nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, reviziju je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 29. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.