I Kž-1069/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1069/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić, Josipa Budinskog, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. listopada 2003. godine broj Kzm-8/03, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2004. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

presudio i riješio je:

I Djelomično se prihvaća žalba opt. Z. K. u odnosu na djelo pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude iz čl. 215. a) KZ-a počinjeno na štetu B. K., te se u tom dijelu prvostupanjska presuda ukida i predmet upućuje nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u pogledu odluke o kazni na način da se opt. Z. K. za kaznena djela pod toč. 1) i 2) izreke prvostupanjske presude iz čl. 188. st. 1. i 2. i čl. 213. st. 2. i 3. KZ-a, zbog kojih je proglašen krivim, utvrđuju kazne zatvora i to za djelo iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ-a počinjeno na štetu K. B. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, za djelo iz čl. 213. st. 2. i 3. KZ-a počinjeno na štetu L. K. kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a za djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a činjeno na štetu T. K. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pa se po

opt. Z. K. za ova kaznena djela, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. veljače 2003. godine, pa nadalje.

III U ostalom dijelu žalbu opt. Z. K. odbija se kao neosnovana.

I Kž 1069/03-6

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ-a (djelo pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude) počinjeno na štetu B. K., te iz čl. 213. st. 2. i 3. i čl. 215. a) KZ-a (djelo pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude) počinjeno na štetu L. K., T. K. i B. K., te su mu za ta djela utvrđene kazne zatvora i to za djelo iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od šest godina, za djelo iz čl. 213. st. 2. i 3. KZ-a počinjeno na štetu L. K. kazna zatvora u trajanju od tri godine, za djelo iz čl. 213. st. 2. KZ-a počinjeno na štetu T. K. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za djelo iz čl. 215. a) KZ- a počinjeno na štetu B. K. kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. veljače 2003. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a u odnosu na optuženika Z. K. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke "TT" call. 7,62 mm, 100 kom streljiva call. 7,62 mm, željezni nož duljine oštrice 25 cm s metalnom drškom, jedan crni ruksak, kolut samoljepljive trake smeđe boje, crne kožne rukavice, dva kožna remena smeđe boje, čekić s drvenom drškom, gumeni falus, zeleno-smeđi konop dužine 140 cm, drvena noga od stolice, kuhinjski nož duljine oštrice 20 cm, dvije plastične boce solne kiseline, kolut tanke špage, kolut samoljepljive trake žute boje, kolut crvenog konopa sa privezanim čavlom, kolut zelenog konopa, kolut samoljepljive trake.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) osuđenik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP-a.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te je predložio da se optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora, kao i izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik je podnio žalbu sam i putem branitelja M. U., odvjetnika iz Z., iz čijeg sadržaja proizlazi da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana, a prihvati njegova žalba.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

I Kž 1069/03-6

Sjednica vijeća ovog suda održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, a u odsutnosti uredno izvještenog branitelja M. U., odvjetnika iz Z., dok nazočnost opt. Z. K., koji je u pritvoru nije osigurana, jer vijeće nije našlo da je to svrhovito.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

Prvostupanjski sud u pogledu kaznenog djela pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude iz čl. 215. a) KZ-a u razlozima pobijane presude navodi da prihvaća iskaz djeteta L. K. u svezi opisanog kaznenog djela počinjenog na štetu njegove majke oštećenice B. K.. Maloljetni L. K. da je ispitan temeljem čl. 234. st. 6. ZKP-a kao osoba koja ne može uskratiti iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece i maloljetnika iz čl. 117. Zakona o sudovima za mladež i koji obzirom na dob i duševnu razvijenost može shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti, pa da se mogao ispitati kao svjedok, jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka M. M.

Međutim, opravdano se u žalbi optuženika ističe da maloljetnik svjedok L. K. nije propisno upozoren na blagodat nesvjedočenja u odnosu na majku B. K. i da se zbog toga na njegovu iskazu, u pogledu te oštećenice ne može temeljiti sudska odluka.

Prema odredbi čl. 234. st. 6. ZKP-a mlt. L. K. je mogao iskazivati o okolnostima koje se odnose na kazneno djelo počinjeno na njegovu štetu i utoliko nije mogao uskratiti iskaz, ali u odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu njegove majke B. K., trebao je, temeljem čl. 234. st. 1. toč. 2. ZKP-a biti posebno upozoren na blagodat nesvjedočenja, čije značenje je sposoban shvatiti prema mišljenju psihijatrijskog vještaka M. M., a njegov određeni odgovor bilo je potrebno unijeti u zapisnik.

Kako prvostupanjski sud nije postupio na zakonom propisan način, te je pobijanu presudu temeljio na iskazu mlt. L. K. u odnosu na oštećenicu B. K., iako se radi o nezakonitom dokazu, odnosno dokazu koji je pribavljen povredom odredaba kaznenog postupka, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. u svezi čl. 9. st. 2. ZKP-a.

Uslijed iznesenog valjalo je u odnosu na djelo pod toč. 2 izreke prvostupanjske presude, počinjeno na štetu oštećenice B. K. prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet u tom dijelu uputiti nadležnom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Žalba opt. Z. K. u ostalom dijelu je neosnovana.

Bez osnova je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukoliko se odnosi na djelo pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude, te kazneno djelo pod toč. 2) izreke počinjeno na štetu L. K. i T. K.

Optuženik ističe da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji se navode da su proturječni provedenim dokazima.

No, suprotno ovoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je određeno i potpuno izložio sve odlučne činjenice, iznio je razloge u pogledu osnovanosti optuženikove obrane i

I Kž 1069/03-6

vrijednosti provedenih dokaza, te kojim se razlozima vodio pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika u pogledu djela iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ-a na štetu B. K. i čl. 213. st. 2. i 3. KZ-a na štetu djece – L. i T. K.

Ispitujući u označenom djelu pobijanu presudu i po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije našao povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP-a.

Neosnovana je također žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja.

Naime, prvostupanjski sud je proveo sve potrebne i raspoložive dokaze koje je savjesno cijenio, te je na temelju rezultata provedene glavne rasprave s pravom zaključio da je optuženik počinio opisana kaznena djela.

Nemaju nikakvog opravdanja prigovori optuženika da je iskaz oštećenice B. K. pogrešno ocijenjen, jer da je njen iskaz neuvjerljiv, nelogičan i nekonzistentan. Nasuprot ovim žalbenim tvrdnjama, oštećenica B. K. iskazivala je detaljno, opširno i uvjerljivo o postupanju i radnjama optuženika, time da je bila dosljedna u pogledu svih bitnih okolnosti djela. U žalbi optuženika citiraju se izdvojeni dijelovi iskaza oštećenice iz prekršajnog postupka, te iz istrage i glavne rasprave, te se zaključuje da su ti iskazi različiti.

Međutim, kao prvo nema nikakvog utjecaja iskaz oštećenice iz prekršajnog postupka na ovaj kazneni postupak. U prekršajnom postupku oštećenica je iskazivala o okolnostima bitnim za tu vrstu postupka i u tom pravcu je sačinjen zapisnik o njenom ispitivanju, dok je u tijeku istrage i na glavnoj raspravi iskazivala o okolnostima odlučnim za pitanje postojanja kaznenih djela i krivnje optuženika. U tim pak iskazima nema različitosti na koje se ukazuje u žalbi, jer je oštećenica u istrazi na zapisniku od 23. veljače 2003. godine (list 67 do 69 spisa) navela da je nakon ispitivanja u prekršajnom postupku protiv optuženika podnijela kaznenu prijavu zbog nasilnog spolnog odnošaja uz prijetnju pištoljem. Kada je oštećenica ispitana u istrazi 28. ožujka 2003. godine (list 133 do 134 spisa) u svezi zahtjeva za proširenje istrage, zbog kaznenih djela iz čl. 213. st. 2. i 3. i čl. 215. a) KZ-a ponovila je u svezi događaja od e 2003. godine da se radilo o prisilnom spolnom odnošaju uz prijetnju pištoljem, a 10. veljač

istovjetno je iskazivala i na glavnoj raspravi od 18. lipnja 2003. godine (list 230 spisa). Prema tome, nema nikakve različitosti i nedosljednosti u iskazivanju oštećenice B. K.

U pogledu pak, ukazivanja žalbe da je, obzirom na obranu optuženika da nije počinio optužena kaznena djela, bilo nužno provesti suočenje između optuženika i oštećenice, valja reći da u tom pravcu ne postoji obvezujuća zakonska odredba, već fakultativna (čl. 227. st. 1. KZ-a).

Također se potpuno neopravdano pokušava u žalbi obeskrijepiti iskaz oštećenice B. K. zbog činjenice što ona o postupanju optuženika nije nikom govorila, kada je ona u više navrata tijekom postupka iskazivala o svom strahu od optuženika, o prilikama u kojima je obitelj živjela, o njegovim prijetnjama nožem i pištoljem, fizičkom i psihičkom zlostavljanju i osjećaju srama zbog svega što se događa, uslijed čega se nije nikome povjeravala, a niti je nešto poduzimala, a danas je u psihijatrijskom tretmanu, zbog posljedica koje trpi od optuženikovog ponašanja.

I Kž 1069/03-6

Nije bilo potrebe ni za vještačenjem ličnosti oštećenice po psihologu, jer podaci u spisu ne upućuju na potrebu takve vrste njenog vještačenja.

Bez osnova su i prigovori optuženika u odnosu na iskaz svjedoka – djeteta L. K., jer je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene njegovog iskaza i stručnih nalaza i mišljenja s pravom ocijenio taj iskaz vjerodostojnim. Multidisciplinarna obrada provedena u Poliklinici za zaštitu djece G. Z. ukazuje na emocionalno i fizičko zlostavljanje kronično bolesnog djeteta (nemalinska miopatija). Tijekom obrade nađeni su jasni simptomi psihotraumatizacije

– emocionalne reakcije tipa tjeskobe i depresije, patološki strah od oca, osjećaj ljutne i srama, nisko samopouzdanje, osjećaj manje vrijednosti, te poremećaj spavanja i noćne more.

Iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja M. M. proizlazi da dijete L. K. pokazuje elemente posttraumatskog stresnog poremećaja koji su posljedica obiteljskog nasilja, te da su smetnje takvog intenziteta da se mogu okarakterizirati kao teško narušenje zdravlja.

Sam, pak, iskaz djeteta L. K. datog na glavnoj raspravi na način propisan odredbom čl. 119. st. 2. Zakona o sudovima za mladež, u nazočnosti psihijatrijskog vještaka M. M., toliko je plastičan, logičan, uvjerljiv i s toliko pojedinosti, da očito može predstavljati samo odraz nečeg doživljenog, a ne naučenog, pa su navodi optuženika kako je izvor saznanja ovog svjedoka ono što mu je majka – oštećenica B. K. prepričavala, potpuno neprihvatljivi.

Niti okolnost da podaci iz dječjeg vrtića T. ne ukazuju na postojanje problema kod djeteta L. K. nisu prihvatljivi, jer je s djetetom očito obavljen samo razgovor u svrhu dobivanja podataka za potrebe dječjeg vrtića, a nije se radilo o stručnoj obradi, kakva je provedena tijekom ovog postupka i koja je ukazala na opisane smetnje.

Neopravdani su i daljnji navodi optuženika, a koji se odnose na ocjenu iskaza svjedoka M. P. i B. P.. Naime, radi se posrednom svjedocima koji su potvrdili iskaz oštećenice B. K. u pogledu okolnosti o kojima je ona opširno iskazivala tijekom postupka. Stoga je potpuno nebitno za suštinu stvari da navedeni svjedoci nisu suglasni baš u svim detaljima.

Bez osnova su i prigovori optuženika u odnosu na ocjenu iskaza svjedoka N. B. i V. B., jer da ih je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno interpretirao. Prilikom reproduciranja iskaza svjedoka i nije potrebno do u tančine navoditi sve što je svjedok iskazivao, već u bitnim okolnostima, a to je prvostupanjski sud i učinio, a to što nije naveo i njihove tvrdnje da bi se oštećenica žalila da je optuženik ispalio 20 metaka, nije od nikakvog odlučnog značenja, kada se za tako nešto optuženik i ne tereti. Uslijed iznesenog ne može se dovoditi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice u cjelini, pogotovo kada ona sama ni u jednom od svojih iskaza tijekom postupka takvu tvrdnju nije iznosila.

Nije u pravu optuženik niti kada osporava dio pravne oznake djela počinjenog na štetu B. K., jer da se u spolnom općenju s psima ne stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je optužen.

I Kž 1069/03-6

Neprihvatljivo je obrazloženje žalbe da se opisano kazneno djelo može odnositi samo na ljude. Unošenjem u radnju počinjenja kaznenog djela iz čl. 188. KZ-a spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem proširena je kriminalna zona kod seksualnih delikata, a razlozi za to proširenje nalaze se u pojačanoj zaštiti čovjekove slobode i u sankcioniranju radnji i postupaka kojima se ta sloboda ugrožava i povrjeđuje.

U konkretnom slučaju u pojam spolne radnje izjednačene sa spolnim odnošajem, nedvojbeno ulazi i uguravanje penisa psa i penetracija u spolni organ oštećenice. Naime, ako je dosadašnja sudska praksa, imajući u vidu upravo razloge za proširenje kriminalne zone kod opisanog kaznenog djela, stala na stajalište da penetracija drugim dijelovima tijela, odnosno predmetima predstavlja spolnu radnju izjednačenim sa spolnim odnošajem, onda se takvo stajalište tim više odnosi na opisani slučaj, gdje se radilo o uguravanju penisa psa i penetraciji u spolovilo oštećenice, a u cilju zadovoljavanja spolnog nagona, a što u okviru djela iz toč. 1) izreke prvostupanjske presude predstavlja samo jedan dio inkriminacije.

Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

U pravu je državni odvjetnik ukoliko se žali zbog odluke o kazni u odnosu na djelo pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude počinjeno na štetu B. K., te pod toč. 2) izreke počinjenom na štetu L. K. i T. K.

I po stajalištu ovog Vrhovnog suda utvrđene pojedinačne kazne zatvora, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora ukazuju se preblagima, imajući u vidu težinu djela i stupanj optuženikove krivnje, pogibeljnost djela, povrede kaznenim djelima zaštićenog dobra, kao i upornost u počinjenju djela i vrijeme trajanja optuženikove djelatnosti.

Stoga, uzimajući u obzir gore navedene okolnosti, a u odsutnosti olakotnih okolnosti, ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se svrha izricanja kaznenih sankcija postići jedino utvrđivanjem strožih pojedinačnih kazni za opisana kaznena djela, te izricanjem jedinstvene kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Tako izrečena kazna ukazuje se primjerena, pogotovo kada se ima u vidu dosadašnja đenost optuženikova ponašanja sa zakonom, te će se tom kaznom ostvariti svrha neuskla

kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, neosnovana je žalba optuženika zbog iste žalbene osnove.

Obzirom na izneseno trebalo je presuditi i odlučiti kao u izreci (čl. 384. st. 1. ZKP-a).

U Zagrebu, 17. lipnja 2004. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.