UsIrs-64/2016-6 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: 16 UsIrs-64/16-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje Tamare Taraš kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja L. L. iz K., V. 5, protiv tuženika Gradonačelnika Grada K., U. dr. F. T. 2, K., radi uvećanja koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta, nakon javne rasprave održane i zaključene dana 24. ožujka 2017. i objave odluke na temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS), dana 30. ožujka 2017.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ I. Tužba se uvažava.

II. Poništava se rješenje Grada K., zamjenika koji obnaša dužnost gradonačelnika Grada K., KLASA UP/II-120-01/16-01/3 URBROJ: 2182/10-02-16-2 od 31. ožujka 2016. i rješenje Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša KLASA: UP/I-120-01/16-01/13 URBROJ: 2182/10-05-16-1 od 22. veljače 2016.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana od dostave ove presude naknadi imovinsku štetu isplatom iznosa izgubljenog dijela bruto plaće na ime ukinutog prava za uvećanje od 4 %, počevši od 31.3.2016. do isplate, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i koje kamate teku od dana svakog pojedinačnog mjesečnog obračuna plaće do isplate.“.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-120-01/16-01/3 URBROJ: 2182/10-02- 16-2 od 31. ožujka 2016. (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje) odbija se žalba tužitelja raspoređenog na radno mjesto prometnog i komunalnog redara u Upravnom odjelu za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša, Odsjeku za prostorno uređenje, komunalne poslove i zaštitu okoliša, Pododsjeku za komunalno redarstvo, izjavljena protiv Rješenja pročelnika Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša o stavljanju izvan snage Rješenja o povećanju koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta KLASA: UP/I-112-01/16-01/13 URBROJ: 2182/10-05-16-01 od 22. veljače 2016. kao neosnovana.

Tužitelj smatra kako su osporenim rješenjem povrijeđene odredbe Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o radu i Pravilnika o radu Grada. Navodi kako je sukladno Pravilniku o radu službenika i namještenika upravnih tijela Grada K. KLASA: 110- 03/11-01/1 URBROJ: 2182/10-02-11-2 od 24. listopada 2011. i njegovim kasnijim Izmjenama od 16. srpnja 2014. te temeljem izvršnog rješenja KLASA: UP/I-120-01/12-01/9 URBROJ: 2182/10-04-12-1 od 4. travnja 2012. stekao pravo na uvećanje koeficijenta za obračun plaće za 4 % za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža ostvarenog u upravnim tijelima Grada K. Smatra kako je tuženik nakon donošenja „novog“ Pravilnika o radu službenika i namještenika upravnih tijela Grada K. (Službeno glasilo Grada K., br. 3/16) koji se primjenjuje od 20. veljače 2016. postupio protivno odredbi članka 130. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09) koji precizira kada se zakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo, može ukinuti u cijelosti ili djelomično. Pored toga, tuženik nije sukladno odredbi članka 233. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14) u roku od šest mjeseci odnosno do 7. veljače 2015. uskladio Pravilnik o radu, već je protekom tog roka donio „novi“ Pravilnik.

Pored toga, prvostupanjsko tijelo u postupku rješavanja po žalbi propustilo je u skladu s odredbom članka 113. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku zamijeniti svoje rješenje iako je za to imalo zakonskog osnova, nego je sa žalbom i spisom dostavilo drugostupanjskom tijelu. Uz drugostupanjsko rješenje tuženiku da nije dostavljeno očitovanje prvostupanjskog tijela, niti mu je omogućeno izjasniti se o činjenicama i okolnostima važnim za rješavanje. Pri tome tuženik propušta utvrditi nespornu činjenicu stečenog prava prema pravomoćnom i izvršnom rješenju od 4. travnja 2012.

Tuženik svoje stajalište obrazlaže tvrdnjom kako danom stupanja na snagu novog Pravilnika nije imao navršenih 20 godina radnog staža ostvarenih u upravnim tijelima Grada K. te sukladno tome ne ostvaruje pravo utvrđeno člankom 75. Pravilnika, iako je on pravo na uvećanje koeficijenta za 4% stekao temeljem bivšeg Pravilnika izvršnim rješenjem, dok bi temeljem „novog“ Pravilnika koji ima djelovati ubuduće imao pravo na veći postotak uvećanja, kada stekne uvjete. Tuženik se pri tom poziva na nečiji seminarski rad u formi diskusije. Ne prihvaća stajalište tuženika da bi zadržavanjem njegovih stečenih prava drugi službenici bili stavljeni u nepovoljniji i neravnopravniji položaj jer će pravo na uvećanje koeficijenta steći tek kada ostvare 20 godina radnog staža u upravnim tijelima, jer je on pravo na uvećanja koeficijenta stekao dugogodišnjim radom kod tuženika, kao što će ga steći i drugi zaposlenici pa je tuženik dužan o pravima pojedinih zaposlenika odlučivati pojedinačno. Smatra kako rješenja koja su donesena na temelju „novog“ Pravilnika koji u zakonskom roku nije usklađen s odredbom članka 233. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14) nemaju obvezujuću pravnu snagu. Zbog navedenog, predlaže da sud osporavana rješenja poništi te sam riješi upravnu stvar i naloži tuženiku isplatu izgubljenog dijela bruto plaće na ime ukinutog prava na uvećanje plaće.

U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome prigovara načinu na koji je tužitelj označio tuženike navodeći kako s obzirom na odredbu članka 18. Zakona o upravnim sporovima stranka u upravnom sporu može biti samo javnopravno tijelo ali ne i fizička osoba. Nakon prethodne suglasnosti Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, Podružnice K. donesen je i objavljen Pravilnik o radu službenika i namještenika upravnih tijela Grada K. (Službeno glasilo Grada K. br. 3/16, u daljnjem tekstu: Pravilnik 3/16) koji je stupio na snagu 20. veljače 2016. kada prestaje važiti raniji Pravilnik o radu službenika i namještenika upravnih tijela Grada K. KLASA: 110-03/11-01/1 URBROJ: 2182/10-02-11-2 od 24. listopada 2011. i KLASA: 110-03/11-01/1 URBROJ: 2182/10-02-14-6 od 16. srpnja 2014. Na temelju članka 98. Pravilnika 3/16 doneseno je prvostupanjsko rješenje kojim je stavljeno izvan snage rješenje kojim je tužitelju utvrđeno pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta KLASA: UP/I-120-01/12-01/9 URBROJ: 2182/10-04-12-1 od 4. travnja 2012. za koje pogrešno tužitelj smatra da se radi o stečenom pravu iz članka 13. Zakona o općem upravnom postupku. Pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta nije po svojoj naravi sastavni dio plaće (zarade) u smislu članka 56. stavka 1. Ustava, već je to povlastica koja je priznata jednoj kategoriji zaposlenika zbog njihovog dugogodišnjeg rada u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave. Pozivajući se na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-1625/2014 od 30. ožujka 2015. navodi kako je to dodatak na plaću koji ne predstavlja ustavnom zajamčeno pravo, već povlaštenost zaposlenika koji su navršili određeni broj godina u odnosu prema drugim zaposlenicima u istim službama. Kao takva podložna je promjenama a poslodavac je može ali i ne mora propisati Pravilnikom.

Stupanjem na snagu novog Pravilnika prestala je pravna osnova po kojoj je tužitelj uživao pravo na povećanje koeficijenta, jer nije imao navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža ostvarenih u upravnim tijelima Grada K. Zadržavanjem prava na uvećanje koeficijenata složenosti poslova radnog mjesta za 4% u odnosu na tužitelja, ostali zaposlenici bili bi stavljeni u nepovoljniji i neravnopravniji položaj jer bi to pravo mogli ostvariti tek kada ispune uvjet iz članka 75. Pravilnika 3/16. Osporena rješenja temelje se na odredbama Pravilnika koji je donijet nakon određenih sugestija (koje se nisu ticale članka 75. i 98.) i suglasnosti Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, Podružnice K., čime su ispoštovane odredbe članka 237. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14) koji propisuje postupak donošenja pravilnika, pa se predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti a tužitelju naložiti naknadu troškove spora.

Na raspravi održanoj 24. ožujka 2017. u nazočnosti tužitelja i opunomoćenice tuženika, strankama je u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem su donesena osporena rješenja i spisu upravnog spora.

Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a Sud drži kako tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga koji se navode u obrazloženju ove presude.

Predmet ovog spora je pravo tužitelja na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta prema rješenju KLASA: UP/I-120-01/12-01/9 URBROJ: 2182/10-04-12-1 od 4. travnja 2012. koje je osporenim rješenjem stavljeno izvan snage.

Prema članku 80. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine: 86/08, 61/11, u daljnjem tekstu: ZSN) službenici i namještenici imaju pravo na plaću za svoj rad koje se uređuju posebnim zakonom. Prema članku 1. Zakona o plaćama u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, br. 28/10, ZPLPS) tim zakonom se propisuju mjerila za određivanje plaća i naknada župana, gradonačelnika i općinskih načelnika i njihovih zamjenika, kao i plaća službenika i namještenika u upravnim odjelima i službama jedinice lokalne i (područne) samouprave.

Prema odredbi članka 8. ZPLPS plaću službenika, odnosno namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik raspoređen i osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Protivno stajalištu tužitelja kako je stavljanjem izvan snage rješenja od 4. travnja 2012. kojim se utvrđuje pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za 4 % za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža ostvarenih u upravnim tijelima Grada K. tuženik povrijedio stečena prava tužitelja, ovaj sud drži kako istima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Tuženik je na temelju legitimnog ovlaštenja iz odredbe članka 3. ZSN-a prava, obveze i odgovornosti službenika i namještenika u upravnim tijelima lokalnih jedinica uredio Pravilnikom o radu službenika i namještenika upravnih tijela Grada K. Klasa: 110-03/15-01/3 URBROJ: 2182/10-02-16-9 od 12. veljače 2016. (Službeno glasilo Grada K., br. 3/16; Pravilnik 3/16) kojim je, između ostalog, utvrdio i pravo zaposlenika na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za neprekidni radni staž ostvaren u upravnim tijelima. Prema prijelaznim i završnim odredbama u članku 98. Pravilnika 3/16 odluke donesene na temelju ranijih Pravilnika od 24. listopada 2011. i 16. srpnja 2014. ostaju na snazi do donošenja odluka prema novom Pravilniku odnosno do njihova stavljanja izvan snage na temelju tog Pravilnika.

Prema mišljenju suda, neosnovano tužitelj smatra kako je njegovo pravo na uvećanje koeficijenta prema pravomoćnom i izvršenom rješenju koje je doneseno na temelju ranijeg Pravilnika stečeno pravo na koje ne bi smjele i ne mogu utjecati kasnije izmjene pravilnika. Pravo na uvećanje koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta u tom smislu nije zaštićeno niti jednom ustavnom ili zakonskom odredbom, jer se zakonom štiti plaća službenika, odnosno namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koja čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik, odnosno namještenik raspoređen i osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Pored plaće koja je uređena člankom 71. Pravilnika 3/16, zaposlenik prema odredbi članka 75. Pravilnika 3/16 ima pravo na uvećanje koeficijenta složenosti za neprekidni radni staž, koji uvjet s obzirom na navršene godine radnog staža tužitelj u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja ne ispunjava. Predmet ovog spora je sukladno odredbi članka 12. stavak 2. točka 1. ZUS-a ocjena pojedinačne odluke kojom je odlučeno o nekom pravu tužitelja, a ne ocjena zakonitosti Pravilnika kao općeg akta, zbog čega tužbene navode kojima tužitelj prigovara prijelaznim i završnim odredbama Pravilnika nije posebno razmatrao.

Uz to, u odnosu na tuženikove navode kako je tužbom pogrešno označen tuženik, valja ukazati na odredbu članka 39. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12) kojom je propisano kako je izvršno tijelo jedinice lokalne i jedinice područne (regionalne) samouprave u općini općinski načelnik, u gradu gradonačelnik i u županiji župan pa je u tom smislu kao donositelj osporavanog akata smatra strankom u upravnom sporu.

Na temelju svega iznijetog sud utvrđuje kako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja a potom prihvaća u osporenim rješenjima dana obrazloženja te ne nalazi niti jedan od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog navedenog, na temelju članka 57. stavka 1. istog Zakona tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan, kao što je to učinjeno u izreci ove presude.

Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbama članka 79. ZUS-a (Narodne novine broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16), koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti, prema kojoj u upravnom sporu svaka strana podmiruje svoje troškove spora.

U Splitu 30. ožujka 2017.

S U T K I N J A

Miranda Gulišija Jurišić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Milardović