Rev-285/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 285/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr sc.Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz K. B., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženih: 1. Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, Zagreb, 2. V. G. iz M. i 3. Ž. M. iz V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2687/05-2 od 27. rujna 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-4494/98. od 1. prosinca 2004. u sjednici održanoj 17. listopada 2007.,

p r e s u d i o j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2687/05-2 od 27. rujna 2005. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-4494/98 od 1.prosinca 2004. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema tuženoj Republici Hrvatskoj i tužitelju naloženo da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 13.600,00 kn.

r i j e š i o j e

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća kao osnovana te se djelomično ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2687/05-2 od 27. rujna 2005. i Općinskog suda u Zagrebu broj P-4494/98 od 1.prosinca 2004. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema tuženicima V. G. i Ž. M. i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da su tuženici dužni solidarno platiti tužitelju iznos od 206.750,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a ujedno je tužitelju naloženo da tuženoj Republici Hrvatskoj naknadi parnični trošak u iznosu od 13.600,00 kn. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99. i 117/03. - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj je naveo da drugostupanjsku presudu pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nije određeno naveo koju povredu su učinili sudovi nižeg stupnja, zbog čega se ima smatrati ta iz tog razloga revizija nije izjavljena.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava djelomično je osnovano istaknut. Sudovi nižeg stupnja pravilno su postupili kada su tužbeni zahtjev odbili prema tuženoj Republici Hrvatskoj, dok je materijalno pravo pogrešno primijenjeno prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu istaknutom protiv tuženih V. G. i Ž. M., a zbog čega u tom dijelu relevantne činjenice nisu potpuno utvrđene.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade štetu u visini vrijednosti automobila u iznosu od 206.750,72 kn, a po cijenama u vrijeme donošenja presude.

Utvrđeno je da su tužitelj i tuženik V. G. 18. ožujka 1993. sklopili kupoprodajni ugovor po kojem je tužitelj kupio, a tuženik V. G. prodao automobil marke «Mercedes», tip 190 D 2,5. Policijska uprava Zagrebačka je 6. srpnja 1993. tuženiku oduzela automobil temeljem odredbe čl. 211. Zakona o kaznenom postupku («Narodne novine» broj 43/93) obzirom na to da je bio ukraden i kao takav predmetom izvršenja kaznenog djela krivotvorenja isprava. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Metkoviću broj K-136/93 od 18. siječnja 1994. tuženik V. G. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv pravnog saobraćaja iz čl. 208. st. 1. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske, dovođenjem u zabludu nadležnog državnog tijela podnoseći uz zahtjev za registraciju automobila uvoznu carinsku deklaraciju broj 2971 od 10. rujna 1992. i kupoprodajni ugovor za taj automobil zaključenog u Zagrebu 28. listopada 1992. između njega kao kupca i R. E., kao prodavatelja, premda je znao da su podaci u tim ispravama krivotvoreni. Tuženik Ž. M. također je proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo presudom Općinskog suda u Metkoviću broj K- 10/94 od 9. lipnja 1998. time što je od nepoznate osobe pribavio navedenu krivotvorenu uvoznu carinsku deklaraciju i kupoprodajni ugovor i predao ih tuženiku V. G..

Tužena Republika Hrvatska nije ni prema pravnom shvaćanju ovog suda odgovorna za štetu koja je nastala tužitelju. Nesporno je da tužena nije postupala protupravno kada je tužitelju oduzet automobil koji je bio ukraden i predmetom izvršenja kaznenog djela krivotvorenja isprava, ali tužitelj smatra da je tužena odgovorna za štetu zbog toga što je nadležno tijelo registriralo automobil na temelju krivotvorenih isprava, pa tužena odgovara zbog nepravilnog rada državnih službenika. Uzročna veza između propusta tužene i nastala štete postoji jer tužitelj ne bi kupio automobil da nadležno tijelo nije upisalo i ovjerilo netočne podatke. Tužitelj pritom ukazuje na pogrešnu primjenu čl. 158. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91,73/91,3/94,7/96 i 112/99, dalje: ZOO), koji je tada bio na snazi, te na odredbe Zakona o sustavu državne uprave («Narodne novine» broj 75/93, 92/96, 448/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 – pročišćeni tekst, 199/03).

Prema odredbi čl. 158. ZOO krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, a prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave Republika Hrvatska nadoknađuje štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave. Osim činjenice da je nadležno tijelo izvršilo registraciju automobila, a koja je nesporna, tužitelj konkretno ne ukazuje u čemu se sastoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave niti bilo koja okolnost upućuje na to da bi službenik u postupku registracije mogao upotrebom dužne pažnje uočiti da su isprave (uvozna carinska deklaracija i ugovor o kupoprodaji) priložene uz zahtjev za registraciju krivotvorene. Uostalom, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Metkoviću broj K-136/93 od 18. siječnja 1994. tuženik V. G. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv pravnog saobraćaja iz čl. 208. st. 1. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske, dovođenjem u zabludu nadležno državno tijelo podnoseći uz zahtjev za registraciju automobila uvoznu carinsku deklaraciju broj 2971 od 10. rujna 1992. i kupoprodajni ugovor za taj automobil. U samom opisu kaznenog djela navedeno je da je djelo počinjeno «dovođenjem u zabludu nadležnog državnog tijela», pa se tuženoj (službeniku koji je registrirao automobil) ne može stavljati na teret bilo koji stupanj krivnje, odnosno nezakonit ili nepravilan rad.

Sudovi nižeg stupnja su o parničnom trošku odlučili temeljem čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 163. ZPP, tako što je tuženoj Republici Hrvatskoj priznat trošak u iznosu od 13.600,00 kn (za zastupanje na šest ročišta i za sastav četiri podneska). Tužitelj u reviziji navodi da je za radnje obavljene nakon 5. srpnja 2004. godine trebalo primijeniti novu Tarifu, a za one obavljene prije toga staru Tarifu. Prema Tbr 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 91/04) za radnje obavljene do stupanja na snagu ove Tarife, primjenjuje se tarifa objavljena u »Narodnim novinama« br. 69/93 sa izmjenama objavljenima u »Narodnim novinama« br. 87/93, 16/94 i 11/96. U obrazloženju prvostupanjske presude, istina, nije navedeno da su primijenjene dvije Tarife, ali tuženoj Republici Hrvatskoj nije dosuđen parnični trošak u većem iznosu od onog na kojeg ima pravo uz primjenu obje spomenute Tarife.

Odbijajući tužbeni zahtjev i prema tuženicima V. G. i Ž. M. sudovi nižeg stupnja su zaista pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega sve činjenice, koje su relevantne za ishod spora prema njima, nisu utvrđivane.

Polazeći od toga da tuženici V. G. i Ž. M. odgovaraju kao prodavatelji za pravne nedostatke prodane stvari, sudovi nižeg stupnja su odbili tužbeni zahtjev nalazeći da je pravo tužitelja po toj osnovi prestalo temeljem odredbe čl. 515. st. 1. ZOO, jer je od dana saznanja za postojanje prava trećeg pa do dana podnošenja tužbe proteklo više od godinu dana.

Zaštita od evikcije obuhvaća i pravo kupca na raskid ugovora, a za sada se ne može ispitati je li tužitelj prekludiran i u tom pravu temeljem odredbe čl. 515. st. 1. ZOO. Naime, ako prodavatelj u smislu odredbe čl. 509. ZOO nije oslobodio stvar od pretenzije trećeg, pri čemu kupac prethodno nije dužan o tome obavijestiti prodavatelja ako je to prodavatelju već poznato (osobi protiv koje se vodi kazneni postupak to bi moralo biti poznato) - ugovor o prodaji raskida se po samom zakonu u slučaju oduzimanja stvari od kupca (čl.510.st.1.ZOO). Tužitelju je automobil oduzet, a tuženici V. G. i Ž. M. nisu oslobodili automobil od prava ili pretenzije trećeg, a morali su znati za pravo trećeg koje isključuje pravo tužitelja, jer su prodali tuđi automobil (koji je prethodno ukraden) i jer je protiv njih vođen kazneni postupak te su proglašeni krivim za kazneno djelo krivotvorenja isprava. Do raskida ugovora po samom zakonu (čl. 510. st. 1. ZOO) pod tim pretpostavkama dolazi premda kupac prethodno nije obavijestio prodavatelja o tome da treća osoba polaže neko pravo na stvar u smislu čl. 509. ZOO.

Tužitelj ne može izgubiti pravo na raskid ugovora temeljem čl. 515. st. 1. ZOO, ako je ugovor raskinut na opisani način. Ako kupac raskine ugovor prije isteka roka od godine dana, onda je iskoristio jedno od prava koja mu pripadaju po osnovi odgovornosti prodavatelja za pravne nedostatke i tada nastaju učinci raskida ugovora. U slučaju oduzimanja stvari od kupca razlika je samo u tome što nije potrebna njegova izjava da raskida ugovor jer se ugovor raskida po samom zakonu. Tužitelj nije dakle mogao u smislu čl.515.ZOO izgubiti pravo na raskid ugovora ako je ugovor raskinut i bez njegove izjave o raskidu (temeljem čl. 510. st. 1. ZOO).

U tom slučaju nastupaju pravne posljedice raskida ugovora pa je sporni odnos između tužitelja i tuženih trebalo razriješiti primjenom odredaba čl. 132. ZOO, kojima se uređuju pravne posljedice raskida ugovora. Treba reći da u pisanom ugovoru o kupoprodaji tuženik Ž. M. nije naveden kao prodavatelj, ali ga tužitelj za sada smatra prodavateljem (u reviziji navodi da su tuženici primili kupoprodajnu cijenu, dakle i Ž. M.) i po toj osnovi je istakao tužbeni zahtjev i prema njemu.

Valjalo je zbog toga temeljem čl 393. ZPP djelomično odbiti reviziju kao neosnovanu, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužitelja te presude nižih sudova ukinuti u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen prema tuženicima V. G. i Ž. M., s tim da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva imati na umu odredbe materijalnog prava na koje je ukazano.

U Zagrebu, 17. listopada 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.