Pr-8/2024-71 · Općinski sud u Požegi

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pr-8/2024-71

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Ilki Leko kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica iz [adresa] protiv tužene Opće županjske bolnice Požega, Požega, Osječka 107, OIB 40589450667 koju zastupa punomoćnik Ivan Bošković, odvjetnik iz Požege uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana Pakrac, Bolnička 74, OIB 18103492590 radi isplate razlike plaće, nakon glavne rasprave održane 3. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Velimira Galić, odvjetnika iz Požege, zamjenika punomoćnika tuženika Luke Kvesić, odvjetnika iz Požege i zakonskog zastupnika umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana Marine Major i presude objavljene 15. travnja 2025.

p r e s u d i o i r i je š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 8. studenog 2021. i podneska od 21. veljače 2025.

II Odbija se tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica Požega, OIB: 40589450667, Osječka ul. 107, Požega da tužiteljici TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.547,73 EUR + ZZK, bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim: na iznos od 50,59 eura od 08. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 39,75 eura od 08. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 207,09 eura od 09. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 162,85 eura od 07. rujna 2015. do isplate, na iznos od 78,11 eura od 09. listopada 2015. do isplate, na iznos od 234,75 eura od 06. studenog 2015. do isplate, na iznos od 15,10 eura od 09. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 109,89 eura od 09. veljače 2016. do isplate, na iznos od 29,68 eura od 09. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 119,28 eura od 10. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 85,39 eura od 08. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 25,50 eura od 08. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 29,81 eura od 08. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od

4,88 eura od 07. rujna 2016. do isplate, na iznos od 5,13 eura od 06. listopada 2016. do isplate, na iznos od 15,86 eura od 07. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 15,72

eura od 07. veljače 2017. do isplate, na iznos od 41,73 eura od 06. travnja 2017. do isplate, na iznos od 30,82 eura od 07. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 72,92 eura od 06. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 30,55 eura od 07. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 6,00 eura od 06. rujna 2017. do isplate, na iznos od 17,33 eura od 06. listopada 2017. do isplate, na iznos od 119,00 eura od 07. studenog 2017. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana."

III Nalaže se tužiteljici TB, OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Općoj županijskoj bolnici Požega, OIB 18103492590 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TB podnijela je tužbu protiv tužene Opće županijske bolnice Požega radi isplate dijela plaće. U tužbi navodi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinska sestra od 1.siječnja.2014. do 1. siječnja 2018. Radni odnos tužiteljice reguliran je ugovorom o radu, Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19,u daljnjem tekstu: ZOR) internim pravilnikom poslodavca, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN,143/13), Dodatkom I. KU 96/15,Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje skraćeno TKU) (NN 141/12), Dodatak II.

TKU-a, 150/13, Ispravak Dodatka II. TKU-a (NN 153/13),TKU-a (NN 24/17), TKUa (NN 128/17), kao i Rješenjem o plaći. Rad tužiteljice je organiziran u raznim oblicima rada (smjene, turnusi i ostalo), pa je zbog takve organizacije rada u svakom mjesecu u spornom razdoblju ostvarila velik broj prekovremenih sati. U smislu članka 47. KU 143/13 tužiteljičina plaća regulirana je na način: „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Osim potonjeg mjerodavnog materijalnog prava, u spornom razdoblju na snazi je i TKU 128/17, 47/18, koji se paralelno primjenjuje na tužiteljicu koji plaću radnika u članku 50. definirana na identičan način kako je opisano u potonje navedenim KU. U odredbama članka 51, 57, 60. KU (143/13) te u odredbi članka 53. i 54. TKU (128/17, 47/18), propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat.

Tužiteljica je od 01.travnja 2015.godine, kao medicinska sestra ostvarila pravo na povećanu plaću jer je radila u otežanim uvjetima, što je propisano odredbom članka 86. ranijeg ZOR-a (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) te sadašnjeg ZOR-a u članku 94. (NN 91/14 i 127/17). Nadalje, odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13),u primjeni od 01. prosinca 2013. godine) propisano je: „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću“.

Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 20% zbog otežanih uvjeta rada, odnosno posebnih uvjeta rada (odnosno dodatke iz članka 57.KU) na jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila, u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva (koji je zaključen 01. listopada 2015. godine) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a Dodatka I KU (NN 96/15) propisuje: „Iznimno od članka 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće“.

Tuženik od 01. listopada 2015. godine tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu. Tužiteljica je u navedenom vremenskom razdoblju kao medicinska sestra radila u otežanim uvjetima rada ,odnosno posebnim uvjetima rada pa joj je prema članka 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću, kao i na sve dodatke propisane u članku 51, 57 i 58 KU kako za redovan rad tako i za prekovremeni rad, a što tuženik nije obračunavao niti isplatio za sve odrađene sate.

Obzirom da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće tužiteljici po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno i isplaćivao plaću odnosno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, blagdana, neradnih dana (primjena Zakona o blagdanima i neradnim danima, i međunarodni ugovori), te bolovanja. Budući da je tuženik tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužiteljici pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanje).

Odredbom članka 36. KU (143/13) propisano je „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.“, a u stavku 2. istog članka propisano je „Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“ Odredbom članka 58. (TKU128/17), (47/18), propisano je u stavku 1.

„Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.“, a u stavku 2. istog članka, propisano je „ Naknada u 100 % iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.“. (potonja odredba sadržana je u TKU 24/17 i TKU 141/12, u članak 59.) Sukladno članku 9. stavak 3. Zakona o radu NN 93/14, 127/17, 98/19, propisano je:

„ Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.“, tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s naređenim odredbama i na taj način, primjenom povoljnijeg prava, pravilno obračunati plaću tužiteljici te isplatiti iznos predmetnog potraživanja tužiteljici. Budući da su podaci o rasporedu rada i obliku rada vidljivi samo na evidencijama rada, a radi se o dokumentaciji kojom raspolaže tuženik, tužiteljica nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa stoga temeljem članka 186.b.

Zakona o parničnom postupku, predlaže da naslovni sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da u roku 15 dana u spis dostavi tužiteljičinu evidenciju rada za period od 01. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018., platne liste tužiteljice za period od 01. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. Tužiteljica će sukladno odredbi članka 186. b. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, [adresa], OIB: 40589450667, da tužiteljici, TB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime razlike plaće isplati mjesečne iznose čija se točna visina ima utvrditi provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od svakog 15.og u mjesecu za prethodni mjesec i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate sa zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 8 dana.

2. Tužena Opća županijska bolnica Požega u odgovoru na tužbu navela je da se tuženica u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava osnovu i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, Odlukom Požeško-slavonske županije od 12. rujna 2017. o podjeli Opće županijske bolnice Požega i osnivanju nove zdravstvene ustanove - Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, tužiteljica je kao ranija zaposlenica podružnice tuženice nastavila rad u novoosnovanoj ustanovi.

Sporazum tuženice i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018. definira prava i obveze obiju strana tog sporazuma te sukladno odredbi članku 2. točka 4. Sporazuma tuženica ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženica prema teritorijalnom kriteriju ne odgovara za eventualne obveze nastale obavljanjem djelatnosti ranije podružnice, a sukladno ispravi kojom su definirana prava i obveze tuženice i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana pri podjeli tuženice i osnivanju nove zdravstvene ustanove.

Upravo iz tih okolnosti proizlaze druge odgovarajuće pravne posljedice koje su pravno relevantne za ovaj parnični postupak. Naime, Opća županijska bolnica Požega i Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, zaključenim su sporazumom od 14. veljače 2018. godine, utvrdile kriterije za diobenu bilancu. Tuženica naglašava da je Sporazumom od 14. veljače 2018. u članku 2. točka 4. izrijekom predviđeno da će se: „Svi eventualni budući sudski sporovi podijelit će se prema lokaciji u skladu sa Sporazumom o preuzimanju radnika i diobenom bilancom obveza prema dobavljačima.“ Ovo je upravo primjer takvog spora koji se očito odnosi na Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana.

Pravna posljedica Sporazuma je da sve obveze vezane za tužiteljicu, temeljem diobene bilance, treba snositi Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana. Imajući u vidu rečeno, tuženica predlaže sudu da na strani tuženice pozove kao umješača u ovaj parnični postupak Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana. Tuženica ističe prigovor zastare prava sukladno odredbi članku 227. Zakona o obveznim odnosima. Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužiteljica zahtjev za isplatom dodataka na plaću temelji na pravu koje proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013) koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013.

Pravo na isplatu dodataka na plaću je novčano potraživanje koje dospijeva svaki mjesec, pri čemu rok dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa odgovara roku dospijeća isplate plaće radniku. Iz navedenoga proizlazi da pravo na isplatu dodatka na plaću predstavlja pravo iz kojeg proizlaze povremene tražbine, na koje se primjenjuje odredba članka 227. Zakona o obveznim odnosima, čije se odredbe podredno primjenjuju na radne odnose u dijelu u kojem isti nisu regulirani odredbama Zakona o radu. Odredba članka 139. Zakona o radu određuje rok zastare potraživanja iz radnih odnosa, dok odredba članka 227.

Zakona o obveznim odnosima regulira institut zastare prava i primjenjuje se na sve ugovorne odnose (na koje se Zakon o obveznim odnosima barem podredno primjenjuje) čiji predmet tražbine čine povremene tražbine koje proistječu iz osnovnog prava, primjerice prava na uzdržavanje, prava na kamate na pozajmljeni novac, pravo na zakupninu za nekretninu danu u zakup i sl. Da je takvo tumačenje pravilno proizlazi iz odredbe članka 227. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima koja navodi iznimku od pravila i to za pravo uzdržavanja određeno zakonom.

Budući da je pravo uzdržavanja institut uređen odredbama Obiteljskog zakona te se i odredbe o zastari nalaze u Obiteljskom zakonu (arg ex. članka 289. stavak 3. i članka 305. stavak 3. Obiteljskog zakona), zaključuje se da se odredba članka 227. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje na sve ugovorne odnose pa tako i na radnopravne ugovorne odnose. Sukladno navodima tužbe, pravo na isplatu dodatka na plaću, kao pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, za djelatnike u zdravstvu nastalo je 1. prosinca 2013., tj. prvim danom primjene Kolektivnog ugovora.

Dakle, pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću prema obračunu kojim bi u osnovicu za izračun visine dodataka na plaću bila uključena i naknada za prekovremeni rad (što prema stavu tuženice nije ispravno jer se sukladno jasnim i nedvosmislenim odredbama Kolektivnog ugovora traženi dodatci isplaćuju na tzv. osnovnu plaću koja ne uključuje naknadu za prekovremeni rad), pod pretpostavkom da je osnovano, nastalo je za tužiteljicu prvim danom primjene Kolektivnog ugovora. Budući da je tužba podnesena 8. svibnja 2020., zaključuje se da je protekao rok zastare prava od 5 godina sukladno odredbi članka 227. stavak 1.

Zakona o obveznim odnosima. Vezano uz navode iz točke II. i točke III. tužbe, ističe se da tuženica tužiteljici pravilno obračunava i isplaćuje dodatak na plaću s osnove otežanih uvjeta rada te dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te da po toj osnovi prema tužiteljici ne postoji nikakav dug. Teza tužiteljice o pogrešnom obračunavanju dodataka na plaću utemeljena je na pogrešnom tumačenju odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013), kojim je jasno i nedvosmisleno propisano na koji se način obračunavaju dodatci na plaću.

Iz sadržaja tužbe nije jasno na kojoj pravnoj normi tužiteljica temelji tezu da mu pripada pravo na obračun traženih dodataka na plaću u dijelu u kojem plaća predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Odredbom članka 57. stavak 2. KU propisano je da se dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću, dok su odredbom čanka.

47. KU definirani pojmovi plaće, osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Plaća-Članak 47. „Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.“ Uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada - Članak 57. „Radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Osnovna plaća uvećat će se radnicima na sljedećim radnim mjestima i poslovima.“Definicija osnovne plaće sadržana u KU jasna je i ne ostavlja mogućnosti za različite interpretacije. Odredbom članka 47. stavak 3. KU određeno da se svi dodatci na plaću obračunavaju na osnovnu plaću koja je definirana članak.

47. stavak 2. KU, iz čega proizlazi zaključak da tuženica pravilno obračunava i isplaćuje dodatke na plaću tužitelju, pravilno uzimajući za osnovicu obračuna osnovnu plaću tužitelja onako kako je ona definirana članak 47. stavak 2. KU. Osnovna plaća je mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan KU. U tom smislu, zahtjev tužiteljice ne samo da nije utemeljen na odredbama kolektivnih ugovora, štoviše, protivan je jasnim i nedvosmislenim odredbama koje reguliraju način obračuna tužbom zatraženih dodataka na plaću.

Jasnosti i nedvosmislenosti odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva, potvrđenih tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora, koja imaju snagu odredbi kolektivnog ugovora, svjesna je i tužiteljica, a što proizlazi iz činjenice da na temelju odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva i koje su na snazi od 2013. godine, gotovo 7 godina nije istaknula zahtjev za isplatom. Prekovremeni rad, kao i ostala uvećanja plaće iz članka 51. KU i dodatak za posebne uvjete rada iz članaka 57. KU obračunavaju se u propisanom postotku od osnovne plaće, te se dodaju na osnovnu plaću, i čine plaću radnika, kako je to definirano u članku 47.

KU. Izneseni stavovi potvrđeni su i u zaključcima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora u zaključcima 58., 95. i 106. Navedeni zaključci su sastavni dio Kolektivnog ugovora te prema odredbi članka 19. stavak 6. KU tumačenja povjerenstva su obvezna i dostavljaju se podnositelju upita te svim ustanovama na koje se odnose, a imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu ovoga Ugovora.“ Tumačenju Zajedničkog povjerenstva objavljena su na mrežnoj stranici Ministarstva zdravstva. Budući da stav zauzet na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019., niti je pravno obvezujuć za suce prvostupanjskih sudova, niti su dosad izneseni na Zakonu i Ustavu zasnovani razlozi za tako zauzet stav, a niti je zauzet stav o prigovoru zastare prava zdravstvenih radnika kao tužitelja, tuženica ustraje na osporavanje osnove postavljenog zahtjeva.

Pokušajem onemogućavanja daljnjeg raspravljanja na temu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, očitovanog kroz (zasad) neobrazloženi stav sjednice Građanskog odjela VSRH-a kojim se zaključuje o osnovanosti osnove zahtjeva tužitelja – zdravstvenih djelatnika, po ocjeni tuženice povrijeđeno je pravo na pravično suđenje kojem je imanentno i pravo na jednakost oružja, koje bi podrazumijevalo mogućnost iznošenja pravnih stavova koja se tiču tumačenja propisa koji uređuje konkretne radnopravne odnose te posljedično očitovanje sudova o tim pravnim stavovima u obrazloženjima objavljenih odluka, dakako, uz navođenje na Ustavu i Zakonu utemeljenih razloga za njihovo prihvaćanje ili neprihvaćanje.

Da bi zakonske odredbe kojima je uređen pravni položaj stranaka odnosno njihovih zastupnika u postupcima pred sudom udovoljile zahtjevu kojeg postavlja članak 29. stavak 1. Ustava, pravni položaj stranaka i njihovih zastupnika mora biti jednak odnosno sudovi u postupku moraju osigurati jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava). Načelo jednakosti sredstava, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje.

S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ustavni sud u svojoj je praksi prihvatio stajališta Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izražena u presudama Perić protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 34499/06, 24. i 25., u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije) i LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske (zahtjev br. 29549/04, presuda od 27. ožujka 2008.), primjerice u odlukama U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014. ("Narodne novine« broj 108/14.), U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012., U-III- 4304/2011 od 15. listopada 2014.

Nažalost, niti jedno obrazloženje dosadašnjih odluka, bilo prvostupanjskih, bilo drugostupanjskih sudova, a nažalost niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne sadrži održive razloge za prihvaćanje teze o osnovanosti osnove tužbenih zahtjeva zdravstvenih djelatnika, a koji bi bili temeljeni na pravilima tumačenja izvora radnog prava, konkretno kolektivnih ugovora i tumačenja danih po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje kolektivnih ugovora. Vezano uz predloženo financijsko vještačenje, ističe se da se tuženica protivi financijskom vještačenju na okolnosti iz tužbe, budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na pogrešnom pravnom shvaćanju o tome što čini osnovnu plaću, kao osnovicu za izračun uvećanja i dodataka.

Pitanje što čini osnovnu plaću, koja je osnovica za obračun uvećanja i dodataka, isključivo je pravno pitanje te ne postoje pretpostavke za provođenje vještačenja na tu okolnost. Što se tiče evidencije rada za tužiteljicu te platnih lista, tuženica nije u posjedu istih te je tužiteljica iste mogla i trebala zatražiti mimo suda od svojeg poslodavca. U tom smislu, tuženica se protivi zahtjevu tužiteljice usmjerenom na ediciju isprava, kojih tuženica nije niti u posjedu. Zbog iznesenoga, tuženica predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz nalog tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak.

3. U podnesku od 12. studenog 2020. na prijedlog tuženika u ovoj pravnoj stvari kao umješač na strani tuženika umiješala se Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana.

4. U podnesku od 4. lipnja 2020. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije što je neosnovano jer je tuženik kao poslodavac bio pasivno legitimiran u ovom predmetu u kojem tužiteljica potražuje isplatu razlike plaće po više osnova. Tužiteljica je za utuženo vremensko razdoblje sklopila ugovor o radu upravo sa tuženikom i to:

Zdravstvena ustanova Opća županijska bolnica Požega, OIB: 40589450667, sa sjedištem u [adresa], zastupana po prof. dr. sc. SB, sanacijski upravitelj (poslodavac). U vezi navedenog ističemo da je tuženik taj koji ima pravnu osobnost, a ne mjesto rada tužiteljice koje je navedeno kao podružnica Gradska bolnica Pakrac, te koja nije bila ugovorna strana kod sklapanja ugovora o radu s tužiteljicom. Ukoliko je tuženik želio izmijeniti osnovni ugovor, tada je bilo nužno tužiteljici ponuditi anex ugovora i naznačiti izmjene i dopune, pa tako i ugovornu stranu, ali isti to nije učinio.

Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na dokumentaciju koja je sklopljena nakon 1. siječnja 2018. godine, tako da ista nema utjecaja, ni pravnog osnova u odnosu na utuženo razdoblje i na rad tužitelja i njegova prava iz sklopljenog ugovora o radu u vremenskom periodu od 1. siječnja 2014. godine do 1. siječnja 2018. godine. Pozivanje na sporazum od 14. veljače 2018. godine i to na članak 2. točka 4. je u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom koja isključivo obuhvaća gore navedeni period, s tim da je precizirano razdoblje utuženja za vremenski period koji nije u zastari, a to je period od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. godine.

Plaća tužiteljice za travanj 2015. godinu isplaćena je u svibnju 2015. godine. Dakle, Sporazum je sklopljen dana 14. veljače 2018. godine, a utuženo razdoblje je kako je već ranije naznačeno, od 1. travnja 2015. pa do 1. siječnja 2018. godine. Tuženik ističe prigovor zastare prava potraživanja iz radnog odnosa, poziva se na Zakon o obveznim odnosima, Obiteljski zakon, ali lex specialis u radnom pravu je Zakon o radu koji u članku 139. navodi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Naime tuženik je kao poslodavac isključivo odgovoran za organizaciju rada i svih pratećih procesa pa tako i obračuna plaća kao i eventualnu štetu koja bi nastala za slučaj da je obračun izvršen pogrešno. U odnosu na citiranje odredbi važećih propisa na koje se poziva tuženik kada je u pitanju plaća, tužiteljica nema primjedbi već ističe kako osporava iznesena tumačenja određenih odredbi koje u odgovoru na tužbu iznosi tuženik odnosno njegove pravne stavove po pitanju primjene istih navedenih propisa, kad je u pitanju način obračuna plaće. Nesporan je zaključak 106. na koji se poziva tuženik, jer osnovica za izračun plaće je iznos koji određuje Vlada RH svojom odlukom, zatim se ista množi s koeficijentom složenosti poslova koji također određuje Vlada svojom Uredbom, navedeni iznos se uvećava za minuli rad ili radni staž i tako se dobije osnovna plaća koja za tužiteljicu nije sporna.

Također zaključci 58., 59. i ostali uređuju pitanje pravilnog obračuna plaće kako redovnog tako i prekovremenog rada sa svim ugovorenim pripadajućim dodacima kao na primjer iz članka 51.KU, a što kod tužiteljice nije primijenjeno. Pozivanje tuženika na pravno mišljenje izv.prof.dr.sc.OB nije pravni izvor, i ne može biti pravna podloga za obračun plaće tužiteljice jer isti nije sudjelovao u pregovorima pa čak ni u situaciji kada je kao imenovani neutralni stručnjak bio u obvezi odgovoriti na postavljena pitanja. Dakle to je njegov stav koji je u suprotnosti s intencijom ugovornih strana prilikom pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora i dodataka, kako predstavnika Vlade tako i predstavnika Sindikata.

Tužiteljica ističe, da je Vrhovni sud RH ne samo za liječnike već i za medicinske sestre, te ostale zaposlenike u zdravstvu, donio svoje mišljenje kako bi jasno ukazao na primjenu dodataka za posebne uvjete rada, odnosno otežane uvjete rada, te dodatka za odgovornost za zdravlje i život ljudi i to kumulativno, a sve vezano za strukturu plaće. Isto tako navedeni sud je time doveo do ujednačavanja različite sudske prakse na nacionalnoj razini. Navodi tuženika da je u ovom postupku u bitno lošijem položaju od tužiteljice samo pokazuje da nije razumio stupnjevitu tužbu, pa svojim elaboriranjem želi otkloniti od sebe odgovornost koja proizlazi iz ugovornog odnosa sa tužiteljicom.

Nastavno tuženik pojašnjava da pravno mišljenje Vrhovnog suda RH nije pravno obvezujuće, ali naprotiv, ono je u skladu s odredbama granskog Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, ostalih kolektivnih ugovora, Pravilnika, Rješenja o plaći. Tužiteljica poznaje formulu za izračun plaće i na koji način se ista primjenjuje , ali nema evidencije rada koje su bitne radi utvrđivanja efektivno odrađenih sati, jer njih izrađuje tuženik, a slijedom toga su potrebne i platne liste koje će se usporediti s naznačenom evidencijom rada, pa će ovlašteni sudski vještak na temelju takovih pokazatelja izračunati zatražene razlike plaće kao i naknade plaće. Ukoliko tuženik ne posjeduje zatraženu dokumentaciju predložite će se vještačenje na temelju podataka iz Fine, ali će se zatražit i odgovornost tuženika jer ne posjeduje dokumentaciju koju po zakonu mora čuvati i arhivirati.

Slijedom narečenog, tužiteljica ustraje s tužbom i tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari, protivi se navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom,te potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška.

5. U podnesku od 8. studenog 2021. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev te je zatražila isplatu iznosa od 8.610,77 kuna, bruto, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

6. Umješač na strani tuženika na glavnoj raspravi održanoj 26. siječnja 2022. naveo je da se umješač protivi specificiranom tužbenom zahtjevu iz podneska od smatrajući da se radi o preinaci tužbe koja nije dopuštena budući je tužitelj utužio dodatke na posebne uvjete rada i odgovornost za život i zdravlje za prekovremene sate rada, dok u specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje isplatu prekovremenih sati rada i dodatke., a na glavnoj raspravi održanoj 4. srpnja 2024. istaknuo je prigovor zastare.

7. Isto tako, tuženik se na glavnoj raspravi održanoj 4. srpnja 2024. protivio preinaci tužbe iz uređenog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

8. U podnesku od 11. rujna 2024. tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila u valuti eur, a u podnesku od 21. veljače 2025. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev i predložila da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Opća županijska bolnica Požega, OIB: 40589450667, [adresa] da tužiteljici TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.547,73 EUR + ZZK, bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim: na iznos od 50,59 eura od 08. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 39,75 eura od 08. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 207,09 eura od 09. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 162,85 eura od 07. rujna 2015. do isplate, na iznos od 78,11 eura od 09. listopada 2015. do isplate, na iznos od 234,75 eura od 06. studenog 2015. do isplate, na iznos od 15,10 eura od 09. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 109,89 eura od 09. veljače 2016. do isplate, na iznos od 29,68 eura od 09. ožujka 2016. do isplate, na iznos od 119,28 eura od 10. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 85,39 eura od 08. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 25,50 eura od 08. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 29,81 eura od 08. kolovoza 2016. do isplate, na iznos od 4,88 eura od 07. rujna 2016. do isplate, na iznos od 5,13 eura od 06. listopada 2016. do isplate, na iznos od 15,86 eura od 07. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 15,72 eura od 07. veljače 2017. do isplate, na iznos od 41,73 eura od 06. travnja 2017. do isplate, na iznos od 30,82 eura od 07. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 72,92 eura od 06. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 30,55 eura od 07. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 6,00 eura od 06. rujna 2017. do isplate, na iznos od 17,33 eura od 06. listopada 2017. do isplate, na iznos od 119,00 eura od 07. studenog 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u sporazum Opće županijske bolnice Požega i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, odluku Opće županijske bolnice Požega od 2. veljače 2018., odluku Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 7. veljače 2018. zaključak Župana Požeško slavonske županije od 8. veljače 2018., sporazum između Opće županijske bolnice Požega i Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana od 14. veljače 2018., povijesni izvadak iz sudskog registra, pravno mišljenje dr. OB, (listovi 15-2 do 58-4), obračunske isprave plaće tužiteljice (listovi 74-1 do 139-33), rješenje o rasporedu na radna mjesta Opće županijske bolnice Pakrac od 6. prosinca 2013., ugovore o radu od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 12. listopada 2021. te je knjigovodstveni vještak i saslušan, pročitan je dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 28. siječnja 2025., ispravak istoga od 27. veljače 2025. te je knjigovodstveni vještak saslušan, saslušan je svjedok DB i tužiteljica TB.

10. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se dopuni ili ispravi nalaz knjigovodstvenog vještaka budući da sud nalazi da je knjigovodstveni vještak nalaz i mišljenje odnosno dopunjeni nalaz i mišljenje izradio sukladno nalogu suda i isti sadrže sve činjenice koje su se vještačenjem trebale utvrditi.

11. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. na radnome mjestu medicinske sestre, Podružnice gradske bolnice Pakrac, Odjel za internu medicinu s hemodijalizom.

12. Tuženik je isticao prigovor promašene pasivne legitimacije te sud ocjenjuje da prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer je uvidom u ugovor o radu od 1. rujna 2014. i 1. prosinca 2015. kao i uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće tužiteljice za utuženo razdoblje utvrđeno da je poslodavac tužiteljice tuženik Opća županijska bolnica Požega, a sukladno članku 7. navedenih ugovora o radu tuženik se obvezao isplaćivati plaću tužiteljici.

12.1. Budući da tužiteljica ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom potražuje razliku neisplaćene plaće i naknade za prekovremene sate rada za razdoblje od lipnja 2015. do prosinca 2017. kada je tuženik bio poslodavac tužiteljici s kojim je i sklopio ugovor o radu to je tuženik u ovom postupku pasivno legitimiran.

13. Tužiteljica je tužbom od tuženika potraživala razliku plaće za period od lipnja 2015. do zaključno siječnja 2018. na ime dodataka zbog rada u otežanim uvjetima i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za prekovremene sate rada i naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

14. Prema odredbi članka 67. stavak 1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 i 98/19) ako narav posla to zahtjeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od 12 neprekidnih mjeseci u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju traje kraće od punog ili nepunog radnog vremena na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Ako preraspodjela radnog vremena nije ugovorena i nije uređena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodjeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada. Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.

15. Uvidom u obračunske isprave plaće tužiteljice za utuženo razdoblje kao i temeljem iskaza svjedoka DB te tužiteljice TB sud je utvrdio da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila u smjenama na način da je jedan dan radila od 6 do 18 sati, a drugi dan od 18 do 6 i potom je bila slobodna 48 sati. Isto tako, temeljem iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica za prekovremene sate rada koristila slobodne dane.

16. Sud nalazi da tužiteljica kroz utuženo razdoblje nije radila u preraspoređenom radnom vremenu. Naime, nema dokaza da je kod tuženika preraspodjela radnog vremena bila ugovorena ili na drukčiji način uređena, nema dokaza da je tuženik kao poslodavac utvrdio plan preraspodjeljenog radnog vremena s naznakom poslova i brojem radnika uključenih u preraspodjeljeno radno vrijeme, a nema niti dokaza da je takav plan preraspodijele dostavio inspektoru rada, a kako je to određeno člankom 67. stavak 1. i 2. Zakona o radu. Isto tako, uvidom u isplatnu listu plaće tužiteljice i nalaza knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje, dakle razdoblje dulje od godine dana imala kako manjak sati rada, tako i višak sati rada, a suprotno naprijed navedenoj odredbi Zakona o radu.

17. Temeljem iskaza svjedoka kao i iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje imala i manjak sati rada i u mjesecima u kojima je imala manjak sati rada primala je plaću za puni fond sati rada u mjesecu. Tužiteljica se organizaciji rada nije protivila niti se protivila da za prekovremene sate rada koristi slobodne dane.

18. Sud nalazi da je tužiteljica prešutno pristala na raspored rada kod tuženika kroz utuženo razdoblje na način da tužiteljica kroz utuženo razdoblje radi i manje sati od mjesečnog fonda sati i da za takav rad primi punu plaću, a za više sati rada od mjesečnog fonda sati koristi slobodne dane odnosno da vraća manjak sati rada iz ranijeg perioda.

19. Obzirom na naprijed navedeno sud nalazi da rad tužiteljice kroz utuženo razdoblje duže od punog radnog vremena predstavlja prekovremene sate rada.

20. Sud nalazi da je osnovan zahtjev tužiteljice kojim potražuje razliku plaće na ime odrađenih prekovremenih sati rada kao i dodatke za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kako za vrijeme redovnog rada tužiteljice tako i za vrijeme prekovremenog rada tužiteljice. Ukoliko postoje otežani uvjeti rada i odgovornost za život i zdravlje ljudi ti uvjeti i odgovornost postoje kako u redovnom tako i u prekovremenom radu tužiteljice kao medicinske sestre Odjela za internu medicinu bolnice u Pakracu. Isto tako, sud nalazi da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici naknadu plaće za godišnji odmor u visini njene prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca u koju plaću se uračunavaju sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad i naknadu za bolovanje.

20.1. Naprijed navedena prava tužiteljice na isplatu prekovremenih sati, dodataka i naknada proizlaze kako iz odredaba Zakona o radu tako i iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji zakon i kolektivni ugovori i temeljni kolektivni ugovori su vrijedili za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika (Zakon o radu NN 93/14, 149/09, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13, 96/15, 29/18 i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 141/12 i 24/17). Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

21. Radi utvrđenja postojanja razlike u isplati plaće tužiteljice za utuženi period, odnosno radi utvrđivanja da li je tužiteljici kroz utuženi period isplaćena plaća za prekovremeni rad, dodaci na posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te na naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanja i na prekovremeni rad provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke.

22. Knjigovodstveni vještak Dajana Hart u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je način obračuna plaće zdravstvenih djelatnika s dodacima na plaću uređuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kao posebnog (granskog) ugovora za tu djelatnost, dok su koeficijenti radnih mjesta zdravstvenih radnika za određeno radno mjesto uređeni odredbama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama.

Zakon o plaćama u javnim službama kao propis koji uređuje plaće i druge naknade zaposlenih u javnim službama također uređuje primjenu Zakona o radu kao općeg propisa iz područja rada, odnosno u skladu s njim sklopljenim kolektivnim ugovorima na sva pitanja iz tog područja. U razdoblju koje je predmet ovog vještačenja, plaća tužiteljice regulirana je odredbama Zakona o radu (NN 149/09, 93/14, 127/17), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, NN 96/15, NN 29/18, te NN 92/2019), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13 i NN 24/17).

Tužiteljica je u utuženom razdoblju zaposlena kod tuženika na radnom mjestu naziva: medicinske sestre te joj je sukladno navedenom radnom mjestu određen koeficijent složenosti poslova 1,018. KU/13 u članku 57., zatim KU/18 u članku 55. kao i Dodatak II KU (NN 92/2019) u članku 21 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanom u člancima Kolektivnog ugovora, a u skladu sa Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (koji Popis je sastavni dio Kolektivnog ugovora) tužiteljica kao zdravstveni djelatnik medicinska sestra, po ovoj osnovi u utuženom razdoblju, ostvarivala je pravo na dodatak na plaću od 14%.

Tužiteljica je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU (koji se primjenjuje od 01. listopada 2015.) ostvarila pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Članak 59.a) Dodatka I KU propisuje između ostaloga da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće. Tužiteljica ovom tužbom potražuje navedene dodatke na plaću: za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, uključujući i prekovremene sate obzirom da joj tuženik nije u razdoblju od travnja 2015. godine do siječnja 2018. godine isplaćivao navedene dodatke na prekovremeni rad, nego samo na redovno radno vrijeme.

Nadalje, tužiteljica potražuje i razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja , obzirom da je, kako navodi, tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću po svim navedenim osnovama. Naknada plaće za godišnji odmor utvrđuje se temeljem KU/13 u članku 36. stavak 2. zatim KU/18 u članku 34. stavak 2., te u Dodatku II KU (NN 92/2019) u članku 13., a koji propisuju da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

Odredbama ZR/09 u članku 60. stavku 1. kao i ZR/14 u članku 81. Propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Nadalje, TKU/12 u članku 59. stavak 1. kao i TKU/17 u članku 58. stavak 1. propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeto bolovanje.

Obračun je napravljen na način da su se svi navedeni dodaci za odrađene prekovremene sate rada obračunali u skladu sa člankom 47. Kolektivnog ugovora (NN 143/2013), što znači na temelju cijene sata rada za redovan rad, odnosno na temelju osnovne plaće uvećane za koeficijent radnog mjesta i uvećanja po osnovi minulog rada. Cijena sata za redovan rad dobivena na taj način pomnožena je sa brojem odrađenih prekovremenih sati i na tako dobiveni iznos je primijenjen postotak uvećanja odgovarajućih dodataka (dodatak za iznimnu odgovornost 4% od 01. listopada 2015. godine, te dodatak na posebne uvjete rada 25%).

U obračunskim listama isplate plaće tužiteljice za period od travnja 2015. do siječnja 2018. godine nema obračunatog i isplaćenog niti jednog prekovremenog sata rada i prema tim podacima iz obračunskih lista proizlazi da nema niti osnove za izračun dodataka za odrađene prekovremene sate rada. Uvidom u evidencije rada (šihterice), nalazi da je tužiteljica određene mjesece imala i višak i manjak sati rada dok je isplata plaće uvijek bila prema punom mjesečnom fondu sati bez iskazanih manjkova ili viškova. Tuženik je ispravno tužiteljici obračunavao uvećanje plaće ovisno o tome jesu li odrađeni sati bili subotom, nedjeljom, blagdanom, u drugoj smjeni ili je to bio rad noću.

23. Knjigovodstveni vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 28. siječnja 2025. odnosno ispravku istoga od 27. veljače 2025. navela je da je prilikom davanja dopunskog nalaza i mišljenja uzela u obzir Zaključak broj 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora donesen 1. srpnja 2015. i Zaključak broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora donesen na sjednici od 21. prosinca 2015. i za izračun razlike plaće tužiteljice Zaključak broj 148. koristila je za period do 21. prosinca 2015., a nakon tog datuma Zaključak broj 153.

Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora. Pregledom dostavljene dokumentacije utvrdila je da je u određenim mjesecima u kojima je tužiteljica imala manjak odrađenih sati rada u obračunskim listama plaće korištena šifra obračuna- nadopuna satnice ili šifre kojima su se u dane kada ista nije radila upisivao određeni broj sati kao da je radila i time se popunjavao manjak sati određenog mjeseca i isplata plaća tužiteljici je uvijek bila kao da je radila puni mjesečni fond sati sa svim pripadajućim dodacima. Tek na kraju odnosnog mjeseca, nakon što su se unijeli svi odrađeni sati rada tužiteljice mogao se vidjeti je li taj mjesec odrađen manjak ili višak sati.

Saldo odrađenog manjka ili višak pratio se na mjesečnoj bazi (ne po danima) i kod tuženika postojao dokument naziva "evidencija viška/manjka sati" iz kojeg se moglo transparentno pratiti kretanje salda viška/manjka sati na kraju svakog mjeseca te je završni saldo na kraju prethodnog mjeseca bio početni saldo na početnu sljedećeg mjeseca. Ukoliko je u određenom mjesecu tužiteljica imala određeni manjak sati, isplata plaće je bila kao da je radila puni mjesečni fond sati, a tuženik je na taj način u svojoj evidenciji umanjivao kumulirani višak sati iz prethodnog razdoblja.

Ukoliko bi u toj evidenciji saldo došao na nulu to bi značilo da je tužiteljica kroz slobodne dane iskoristila sav odrađeni višak sati rada. Pregledom evidencije rada tužiteljice odnosno šihterice knjigovodstveni vještak je potvrdio da tužiteljica niti u jednom mjesecu u kojem postoji višak odrađenih sati rada nije bila zakinuta po osnovi dodatka za odrađene sate subotom, nedjeljom, noću, blagdanom za koje prema kolektivnom ugovoru ima pravo na uvećanu plaću. Uvijek je taj višak odrađenih sati rada oduzet od sati redovnog rada koji je najmanje plaćen, bez ikakvih dodataka dok su dodaci za odrađene sate subotom, nedjelom, noću ili blagdanom isplaćeni.

23.1. Prema dopunskom nalazu i mišljenju i njegovom tabelarnom prikazu knjigovodstvenog vještaka tužiteljica je kroz utuženo razdoblje imala manjak sati i to 112 sati i višak od 194 sata rada.

23.2. U svojoj usmenoj dopuni na glavnoj raspravi održanoj 4. travnja 2025. knjigovodstveni vještak navela je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje za prekovremene sate rada koristila slobodne dane i u 2018. je iskoristila sav kumulirani višak sati rada iz utuženog razdoblja na način da je koristila slobodne dane.

24. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, a posebno je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka i njegov ispravak od 28. siječnja 2025. odnosno 27. veljače 2025. i usmenu dopunu sa zapisnika s glavne rasprave održane 3. travnja 2025. kako u pogledu postojanja prekovremenih sati rada tužiteljice, visine dodataka na plaću tužiteljice u odnosu na posebne uvjete rada, koeficijenta složenosti poslova na kojima radi tužiteljica, u pogledu visine dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, zatim u odnosu na naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanja.

24.1. Sud nalazi da je dopunski nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka dan u skladu s pravilima struke, a knjigovodstveni vještak imao je dovoljno podataka kako iz ovoga spisa tako i iz podataka koje je knjigovodstveni vještak sam pribavio da može dati svoj nalaz i mišljenje.

24.2. Knjigovodstveni vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju i ispravku istoga dao je i tabelarne prikaze plaće tužiteljice za utuženi period, a koji tabelarni prikaz sadrži za svaki utuženi mjesec sate rada tužiteljice i manjak sati rada tužiteljice, isplaćenu bruto plaću, obračun bruto plaće knjigovodstvenog vještaka, broj odrađenih prekovremenih sati rada tužiteljice za utuženi period, satnicu za izračun dodataka za prekovremene sate rada, vrijednost prekovremenog rada za izračun dodataka na ime liječničke odgovornosti posebnih uvjeta rada, staž tužiteljice, te razliku naknade za godišnji odmor i bolovanja i podataka o radu tužiteljice radi namirenja manjka sati.

25. Temeljem izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljici kroz utuženo razdoblje tuženik isplaćivao plaću sukladno zakonu i sklopljenim kolektivnim ugovorima s pripadajućim dodacima po osnovi dodataka za odrađene sate rada subotom, nedjeljom, blagdanom i radu u smjenama i noću, a prema evidenciji rada tužiteljice. Isto tako, utvrđeno je da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila i manje od punog radnog vremena, a primala je plaću kao daj je radila puno radno vrijeme, a i duže od redovnog fonda sati, dakle prekovremeno.

25.1. No, temeljem dopunskog nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka i njegove usmene dopune sa zapisnika s glavne rasprave održane 3. travnja 2025. sud je nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica sve prekovremene sate rada u utuženom razdoblju koristila kao slobodne dane.

26. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom iz podneska od 8. studenog 2021. i konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 21. veljače 2025. zatražila isplatu prekovremenih sati rada, dodatka za liječničku odgovornost, dodatka za posebne uvjete rada, naknadu za godišnji odmor i naknadu za vrijeme bolovanja za utuženi period u iznosu od 1.547,73 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaku pojedinu manje isplaćenu plaću od osmog dana sljedećeg mjeseca pa do isplate.

27. Sud nalazi da je tužiteljica ovako postavljenim tužbenim zahtjevom preinačila tužbu u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer je tužbeni zahtjev povećala budući da je u tužbi zatražila samo dodatke za liječničku odgovornost, za posebne uvjete rada, naknadu za godišnji odmor i naknadu za vrijeme bolovanja za prekovremene sati rada, a ovakvim zahtjevima iz navedenih podnesaka zatražila je i isplatu prekovremenih sati rada kroz utuženo razdoblje kao i naprijed navedene dodatke i naknade.

28. Sud je dopustio preinaku tužbe tužiteljice jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

29. Temeljem izvedeni dokaza sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici za utuženo razdoblje isplatio kako plaću tako i prekovremene sate rada. Isto tako utvrđeno je da je tužiteljica za sve prekovremene sate rada kroz utuženo razdoblje, a koji tužiteljici nisu bili isplaćeni iskoristila kao slobodne dane.

30. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kao neosnovan odbio i odlučio kao u izreci.

31. Sud nije posebno odlučivao o prigovoru zastare kako tuženika tako i umješača na strani tuženika budući je našao da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice neosnovan.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 21. rujna 2020. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 28. siječnja 2022. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 4. srpnja 2022. u iznosu od 100,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 9. listopada 2024. i za pristup na glavnu raspravu održanu 3. travnja 2025. za svaku iznos od 200,00 eura te za sastav obrazloženog podneska od 17. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tuženika u iznosu od 1.500,00 eura i PDV na taj iznos od 375,00 eura pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 1.875,00 eur. Sud je tuženika s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio, a koji se odnosi na sastav podneska od 24. rujna 2020. budući da tuženik takav podnesak nijwsastavio niti dostavio sudu.

33. Zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 15. travnja 2025.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Margita Plažanin, Zagreb, Počiteljska 5

2. Odvjetnik Ivan Bošković, Požega

3. Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana, Pakrac,

Bolnička 74