Gž x-1164/2012-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžx-1164/2012-1

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao suca izvjestitelja i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. „L. U. L." iz S., zastupano po punomoćniku V. L. i Ž. V., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. K., iz S., zastupan po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IVP-2097/04 od 11. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 16. siječnja 2013.,

p r e s u d i o je:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IVP-2097/04 od 11. lipnja 2012.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 422.327,01 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate te naknada troškova parničnog postupka (točka I. izreke).

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 68.750,00 kuna.

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Tužitelj svoje tužbeno traženje naknade štete u ovoj pravnoj stvari temelji na odredbi čl. 114. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01,114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst dalje: ZR), kojom je propisano da stranka ugovora o radu koja u slučaju iz st. 1., ovoga članka izvanredno otkaže ugovor o radu, ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.

Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud polazi od slijedećih odlučnih činjenica:

- da je između tužitelja i tuženika bio zaključen Ugovor o radu animatora lutaka na određeno vrijeme br. UZ 003/04 od 1. lipnja 2004. sa početkom rada od 2. lipnja 2004. Te da

- da je dana 22. rujna 2004. tuženik Z. K. otkazao ugovor o radu sa otkaznim rokom mjesec dana koji otkaz je tužitelj zaprimio od strane zz tuženika A. V. dana 22. rujna 2004.,

- da je tuženik dana 30. rujna 2004. dostavio tuženiku očitovanje na dani otkaz ugovora o radu koji isti zaprimio 1. listopada 2004.,

- da je tuženik dana 7. listopada 2004. podnio Zamolbu radi odsustva sa posla,

- da je tužitelj dana 8. listopada 2004. u odnosu na gore navedenu zamolbu tuženika donio Odluku kojim isti ne odobrava slobodan dan sa upozorenjem na kršenje odredbi Ugovora o radu,

- da je tuženik dana 30. listopada 2004. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je umjesto tuženika zaprimila njegova supruga kao i radnu knjižicu tuženika i IP obrazac, dana 2. studenog 2004.,

- da je radni odnos tuženika kod tužitelja prestao dana 23. listopada 2004. kako to proizlazi iz uvida u presliku radne knjižice na ime tuženika,

- da tuženik Z. K. nije osporavao donesenu odluku o izvanrednom otkazu, nije podnio zahtjev za zaštitu prava kao ni tužbu pred sudom,

- da je Ugovor o radu animatora lutaka sklopljen između tužitelja kao poslodavca i tuženika kao radnika na određeno vrijeme br. UZ 003/04 od 1. lipnja 2004.,

- da je čl. 17. ugovoreno da poslodavac i radnik mogu taj ugovor redovito otkazati u slučajevima poslovno uvjetovanog otkaza, osobno uvjetovanog otkaza, te otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika koji su istovjetni odredbi čl. 113. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZR-a dok je čl. 18. ugovoren izvanredni otkaz.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da otkaz od strane tuženika kao radnika, a koji je dan sukladno gore citiranoj odredbi čl. 113. st. 6. u svezi s odredbom čl. 116. te odredbom čl. 17. ugovora o radu polučio pravni učinak u odnosu na uspostavljeni dvostrano obvezujući radnopravni odnos pa stoga izvanredni otkaz tužitelja nije mogao proizvesti nikakve pravne posljedice u odnosu na već okončani obvezno pravni i radno pravni odnos pa tužitelj ne može s uspjehom temelji svoju tražbinu na učincima i razlozima za izvanrednim otkazivanjem ugovora o radu tuženiku u smislu odredbe čl. 114. st. 3. ZR-a.

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ocijenio kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj sud.

Naime, ugovorom o radu na određeno vrijeme koji je bio zaključen između ugovornih strana bilo je ugovorena mogućnost redovitog otkazivanja u slučajevima kako je to predviđeno u čl. 113. st. 1. t. 1., 2. i 3. ZR-om. Stoga pravilno prvostupanjski sud drži, a sve sukladno odredbi čl. 116. ZR-a, kojim je propisano da se ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme može redovito otkazati samo ako je takva mogućnost otkazivanja predviđena ugovorom, da je u konkretnom slučaju takva mogućnost bila predviđena, da je s pravom tuženik otkazao zaključeni ugovor o radu primjenom odredbe čl. 113. st. 6. Zakona o radu, kojom je propisano da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ne navodeći za to razlog, a u svezi s čl. 119. st. 2. Zakona o radu kojom odredbom je reguliran teret dokazivanja u radnim sporovima a gdje je propisano da je radnik dužan dokazati postojanja opravdanog razloga za otkaz samo ako ugovor o radu otkazuje izvanrednim otkazom.

S druge strane, tuženik je sukladno odredbi čl. 120. st. 7. Zakona o radu dajući otkaz utvrdio duljinu trajanja otkaznog roka od 30 dana, jer je upravo navedenom odredbom propisano da ako radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako za to ima osobito važan razlog, za koji ovaj sud drži da je upravo razlog koji je tuženik naveo i to baš preseljenje obitelji u drugi grad Rijeku radi lakšeg zaposlenja supruge i tuženika kao i loši uvjeti rada kod tuženika.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

Polazeći od naprijed iznesenih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjev, cijeneći gornje nesporno utvrđenje da je tuženik tužitelju u pismenom obliku sukladno čl. 112. Zakona o radu u svezi s čl. 111. ZR-a dao redoviti otkaz ugovora o radu sa tijekom trajanja otkaznog roka od 30 dana,čime je upravo temeljem tog otkaza prestao radni odnos tuženika kod tužitelja i to baš sljedećeg dana protekom otkaznog roka, dakle dana 23. listopada 2004., kako to proizlazi iz uvida u radnu knjižicu a kako mu je tužitelj zaključio radnu knjižicu.

Utoliko suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud ne čini bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 6. ZPP-a kada ne privaća prijedlog tužitelja za utvrđenje obujma i visine štete koju tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku . Naime, ocjenu o tome koje su činjenice važne (relevantne) za suđenje, koje dakle formiraju činjenično stanje, sud izvodi služeći se mjerodavnom normom materijalnog prava kao kriterijem za izbor pri čemu sud može odbiti izvođenje onih predloženih dokaza koje ne smatra važnim za konačnu odluku jer ZPP-a ne navodi decidirano popis razloga za odbijanje dokaza, niti popis dokaza koji nisu relevantni za utvrđivanje određene činjenice, a odbijanje prijedlog predlagatelja za izvođenjem određenog dokaznog prijedloga ne predstavlja povredu postupka zbog nemogućnosti za raspravljanje već eventualno razlog za pogrešno i nepotpuno činjenično stanje u postupku odlučno za donošenje meritorne odluke.

U odnosu pak na žalbene navode o potrebi tumačenja ugovornih odredaba citiranog ugovora a upravo obzirom na pravu volju ugovornih strana obzirom na odrednice istog za odgovoriti je da je u smislu odredbe čl. 99. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) utvrđeno temeljno pravilo o tumačenju ugovora, dok se u čl. 101. ZOO-a utvrđuju pravila o tumačenju nejasnih odredaba kod nenaplatnih i teretnih ugovora pri čemu čl. 102. citiranog Zakona odnosi se na izvansudsko tumačenje ugovora.

Dakle, tek pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ali svih ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava (čl. 319. st. 2. ZOO-a).

Pod tumačenjem ugovora razumijeva se pronalaženje smisla i domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja u prilikama kada se prigodom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu.

Naš zakonodavac utvrđuje opće pravilo koje se primjenjuje u tom slučaju prihvaćajući subjektivno – objektivni kriterij u tumačenju ugovora pa tako subjektivni kriteriji se očituju u tome da se pri tumačenju spornih odredaba ne treba držati doslovnog značenja uporabljenih izraza već treba istraživati i tumačiti zajedničku nakanu ugovaratelja, a kod objektivnog kriterija očituju se u tome da takvu odredbu treba tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđeno citiranim zakonom.

Međutim, suprotno žalbenim navodima, odrednicama predmetnog ugovora o radu u glavi «Prestanak ugovora o radu» čl. od 16. do 19. predviđeni su razlozi za prestanak ugovornog odnosa između radnika i tuženika kao poslodavca pa uz mogućnost sporazumnog prestanka radnog odnosa i isteka vremena regulirana čl. 16. predviđena je i mogućnost redovitog (čl. 17. ) odnosno izvarednog otkazivanja ugovora o radu (čl. 18. i 19.). Utoliko su neosnovani žalbeni navodi o potrebi tumačenja citiranih odredaba koji na jasan i nedvosmislen način reguliraju između stranaka mogućnosti i razloge za prestanak radnog odnosa.

S obzirom na izneseno, a kako prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbijanjem žalbe tužitelja pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, te odlučiti kao u izreci ovoge presude.

Odluka o trošku donesena je ispravnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

U Splitu 16. siječnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat, v. r.