Pž-6751/2016-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

65 Pž-6751/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZLATKA MILOVCA iz Zagreba, Zavidovićka 26A, OIB 96193225216, kojeg zastupa punomoćnik Vanja Milovac, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika RUBELJ GRILL, ANKA RUBELJ, UGOSTITELJSTVO t.p. u stečaju, Zagreb, Dolac 2, OIB 36740284586, kojeg zastupa stečajni vjerovnik Anka Rubelj iz Zagreba, Teslička 2, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2267/2014 od 1. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2267/2014 od 1. srpnja 2016.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2267/2014 od 1. srpnja 2016. utvrđena je osnovanost tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 21.953,60 kn, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.075,50 kn u roku osam dana (točka II. izreke) dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.389,50 kn odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Točkom IV. izreke rješenja odbijen je u cijelosti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan. Tuženik je protiv te presude pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih Zakonom o parničnom postupku. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 34. Zakona o obrtu glede mogućnosti da fizičke osobe budu vlasnici trgovca pojedinca. Tvrdi da je tužbeni zahtjev odbijen zato što tuženik nije dokazao svoje tvrdnje, iako je sud odbio prijedloge tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, te posebno da iz ugovora o uređenju međusobnih odnosa jasno proizlazi da su tužitelj i pokojni Ante Rubelj bili u dugogodišnjem poslovnom odnosu i zajednički su nastupali na tržištu i zajednički ulagali u stečajnog dužnika, a te činjenice proizlaze i iz okolnosti da su baš njih dvojica bili i jamci platci po ugovoru o dugoročnom kreditu čiji je korisnik stečajni dužnik. Žalitelj se zatim poziva na odredbe Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma o tome da se stvarnim vlasnikom nekog trgovačkog društva ili obrtnika smatra ona osoba koja ih izravno ili posredno kontrolira, zatim na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ortaštvu iz kojih proizlazi da obveze i dugovi koje su ortaci preuzeli i zajednički stvorili za vrijeme trajanja ortaštva obvezuju ortake ako su nastali u vrijeme trajanja ortaštva. Konačno, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao pravilnom primjenom materijalnog prava zaključiti da je tužitelj bio tajni član tuženika, kao trgovca pojedinaca. Tvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer nisu navedeni razlozi odbijanja dokaza koje je predložio tuženik i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je neosnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

Predmet spora je utvrđenje osnovanom tužiteljeve tražbine prema tuženiku, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 21.953,60 kn, koju je tužitelj prijavio u stečajnom postupku koji se vodi nad imovinom tuženika, kao dužnika pojedinca. Stečajni upravitelj je priznao tu tražbinu, ali je ona osporena od strane Anke Rubelj, kao vjerovnika imovine dužnika pojedinca, pa je tužitelj upućen na ovu parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine. Riječ je o novčanom iznosu koji je tužitelj, kao jamac platac platio kreditoru umjesto dužnika pojedinca. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da nema procesnih smetnji za vođenje ovoga postupka jer se radi o pravovremeno podnesenoj tužbi na utvrđenje na koju je tužitelj upućen od strane stečajnog suca u smislu odredbe članka 178. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13). U odnosu na meritum spora prvostupanjski sud je utvrdio da je s računa tužitelja provedena naplata zadužnica u korist kreditora radi podmirenja kreditne obveze stečajnog dužnika za koju je tužitelj jamčio kao jamac platac, između ostalog, i izdavanjem bjanko zadužnice kao sredstva osiguranja. Stoga je pozivom na odredbe članaka 110. i 120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO) prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljeva tražbina osnovana jer je namirenjem dužnikove obveze prema vjerovniku, na tužitelja prešla vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima i osiguranjima njezina ispunjenja i da on ima pravo zahtijevati od tuženika da mu naknadi sve što je platio za njegov račun, kao i troškove koje je imao u vezi s tim.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u rješenju donesenom na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. lipnja 2016. naveo razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge tuženika. Okolnost da te razloge nije ponovio u obrazloženju presude ne znači da presuda ima takve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati i da je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. S druge strane, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa nije dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlože ako zaključi da njihovo izvođenje nije potrebno za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu odnosno da se njima ne mogu dokazati bitne činjenice.

U ovom konkretnom predmetu prvostupanjski sud je na temelju ugovora o rješavanju međusobnih odnosa koji su 10. rujna 2010. sklopili pokojni Ante Rubelj i tužitelj (list 139. do 141. spisa) pravilno utvrdio da se on odnosi na točno određene pravne poslove, ali ne i na ugovor o dugoročnom kreditu koji je tuženik sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb i za čiji je povrat tužitelj jamčio kao jamac platac. Naime, osim uređenja odnosa po osnovi suvlasništva određenih nekretnina, u članku 3. ugovora o rješavanju međusobnih odnosa poimence su navedeni zajmovi koje su zajednički uzele ugovorne strane, a člankom 6. tog ugovora stranke su izričito navele da se njegove odredbe odnose „samo na određene nekretnine kao i na samo određene osobe i iznose vezane uz odnose s tim osobama“ i da se samo tako može tumačiti. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da predmetni ugovor ne utječe na obvezni odnos između parničnih stranaka zasnovan sklapanjem ugovora o jamstvu uz ugovor o dugoročnom kreditu, iz kojih potječe tražbina tužitelja prema tuženiku čije je utvrđenje predmet ovoga spora.

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve bitne činjenice potrebne za odluku o tužbenom zahtjevu za utvrđenje osnovanom osporene tražbine, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na te činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe materijalnog prava i za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude u tome dijelu (članak 375. stavak 5. ZPP-a).

Zbog žalbenih navoda valja samo dodati da se na obvezne odnose parničnih stranaka na može primjenjivati Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma na koji se tuženik poziva, a sve da je ugovor o ortaštvu postojao on se nije odnosio i na obvezne odnose zasnovane sklapanjem ugovora o dugoročnom kreditu i ugovora o jamstvu. Tvrdnje žalitelja o tome da je tužitelj bio tajni član trgovca pojedinca su, pak, bez ikakve pravne i činjenične osnove. Naime, tuženik nije naveo tko su stranke ugovora o tajnom društvu, a ni tvrdio da su takav ugovor sklopili tužitelj i tuženik, kao trgovac pojedinac. S druge strane, stranke tog ugovora nisu mogli biti pokojni Ante Rubelj i tužitelj, jer nijedan od njih nije bio poduzetnik. Ovo zato što iz odredbe članka 148. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15) proizlazi da tajno društvo, kao unutrašnje društvo nastaje sklapanjem ugovora između tajnog člana (osobe koja ulaže neku imovinsku vrijednost) i poduzetnika (osobe u čije se poduzeće ulaže ta imovinska vrijednost). Poduzetnik mora biti trgovac, dakle, trgovačko društvo prema odredbi članka 2. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ili trgovac pojedinac prema odredbi članka 3. stavka 1. tog Zakona.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka sadržana u točkama II. i III. izreke po osnovanosti (članak 154. stavak 1. ZPP-a) i visini (članak 155. ZPP-a), dok je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tuženik izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tuženika da tužitelju nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.

Na temelju navedenog proizlazi kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Zagreb, 6. veljače 2018.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas, v. r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Brankica Curman