Gž-1469/2007-2 · Županijski sud u Koprivnici

Gž.1469/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, te Josipa Ivančevića i Tatjane Kučić, kao članova vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. V. iz R., zastupanog po Odvjetničkom društvu V. i dr. j. t. d. iz R., protiv tuženika I. d.d. R., zastupanog po punomoćniku T. T., odvjetniku iz R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P.1518/06 od 6. prosinca 2006. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2007. godine

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje Općinskog suda u Rijeci broj P.1518/06 od 6. prosinca 2006. godine.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1 Poništava se odluka o otkazu Ugovora o radu od dana 14. ožujka 2005. godine.

2. Utvrđuje se da tužitelju V. M. nije prestao radni odnos kod tuženika sa danom 30. ožujka 2006. godine pa je tuženik dužan vratiti tužitelja na radno mjesto sukladno ugovoru o radu zaključenim između tužitelja i tuženika dana 22. srpnja 2005. godine.

3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročene parnične troškove s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.888,75 kn u roku od 8 dana.

III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po osnovu troškova spora do iznosa od 4.575,00 kn, tuženik se odbija.

Protiv točke I. i II. izreke navedene presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj dana 8. prosinca 2006. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači u točki I i II izreke na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak odnosno podredno da ukine točku I i II izreke presude i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnio je tuženik dana 27. prosinca 2006. godine te u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe u cijelosti, smatrajući da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te predlaže da drugostupanjski sud odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi pobijanu odluku.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj s tuženikom bio u radnom odnosu temeljem ugovora o radu od 22. srpnja 2005. godine na radnom mjestu vozača teretnog motornog vozila,

- da je dana 5. siječnja 2006. godine vozeći teretno vozilo vlasništvo tuženika bio sudionik prometne nesreće u kojoj je za tuženika nastupila materijalna šteta u iznosu od najmanje 70.250,00 kn

- da se prometna nesreća dogodila kada je tužitelj upravljajući teretnim vozilom dolaskom do bolnice K. u R. primijetio ispred sebe kolon uvozila koja je bila zaustavljena, jer je jedno vozilo trebalo skrenuti prema bolnici, a zbog čega je tužitelj trebao zaustaviti svoje vozilo, međutim, da isto nije zaustavio kočenjem, već je izbjegavajući nalet vozila ispred sebe skrenuo sebi lijevo preko suprotnog kolnog traka i preko nogostupa, te udarivši u zid ograde bolnice K.,

- da je tužitelj bio na bolovanju od 5. siječnja 2006. godine pa do 18. veljače 2006. godine zbog povreda zadobivenih u toj prometnoj nesreći,

- da je dana 14. ožujka 2006. godine tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu kojeg je zaključio s njim 22. srpnja 2005. godine, a zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), uz prestanak ugovora o radu istekom otkaznog roka od tjedan dana od primitka odluke, s tim da radniku ne pripada pravo na otpremninu,

- da je tu odluku tužitelj primio dana 23. ožujka 2006. godine da je protiv iste podnio zahtjev za zaštitu prava dana 27. ožujka 2006. godine te da je tužba sudu podnijeta blagovremeno dana 20. travnja 2006. godine sukladno čl. 126. st. 2. Zakona o radu.

U tijeku prvostupanjskog postupka, a iste činjenice tužitelj navodi i u žalbi, tvrdnja je tužitelja da je do prometne nesreće došlo ne njegovom krivnjom, a niti zbog njegove nepažnje, već zbog toga što kočnice nisu bile isprave, te da je on pokušao kočiti, što mu nije uspjelo, pa je zbog toga izbjegavajući nalet na vozila ispred sebe, skrenuo lijevo na kolni trak kojim su dolazila vozila iz suprotnog smjera, a nakon toga i preko nogostupa do ograde bolnice K. Da on nije vozio neprilagođenom brzinom jer da je vozio brzinom od 50 do 60 km/h. Također smatra da za tuženika nije nastala veća materijalna šteta jer da šteta nije mogla biti veća od 30.000,00 kn.

Nadalje, mišljenje je tužitelja i da je sud pogrešno procijenio izvedene dokaze, jer da je svoju odluku kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu i njega se vrati na posao temeljio na iskazu svjedoka B. B., prometno-tehničkog vještaka kojeg je neposredno nakon prometne nezgode angažirao tuženik radi utvrđenja ispravnosti kočionog sistema, a da bi njegov nalaz o ispravnosti kočionog sistema kao i njegov iskaz trebalo ocijeniti s više kritičnosti jer ga je angažirao tuženik, a ne sud, te da bi trebalo kao vjerodostojnije uzeti iskaze tužitelja i suvozača u njegovom automobilu, a iz čijih tvrdnji proizlazi da je zakazao sistem kočnica.

Svjedok B. B. je sudski vještak prometno-tehničke struke, dakle radi se o osobi stručnoj da odgovori na pitanje eventualnog zakazivanja kočionog sistema na teretnom vozilu vlasništvo tuženika, te u konkurenciji ponuđenih dokaza, a to su iskazi tužitelja i njegovog suvozača i iskaz svjedoka B. B., koji je u svom iskazu dao odgovor s područja prometno-tehničke struke za situaciju zakazivanja kočionog sistema, prvostupanjski sud je ispravno poklonio vjeru svjedoku B. B., te se ne može prihvatiti mišljenje tužitelja da njegovu iskazu i iskazu njegovog suvozača treba dati prednost u odnosu na iskaz svjedoka B. B., bez obzira na činjenicu da je vještačenje kočionog sistema B. B. izvršio na zahtjev tuženika, a prije upuštanja u sudski postupak. Tužitelj je u tijeku prvostupanjskog postupka imao mogućnosti da svojim pitanjima dovede u sumnju iskaz ovog svjedoka, što isti nije učinio, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da do prometne nesreće nije došlo zbog zakazivanja kočionog sistema, već zbog razloga na strani samog tužitelja kao vozača teretnog vozila, odnosno zbog njegove nedovoljne pažnje u prometu.

Tužitelj smatra da je tuženik kao poslodavac trebao u sudskom postupku predložiti novo sudsko vještačenje, jer je teret dokaza skrivljenog ponašanja tužitelja na poslodavcu. Međutim, po mišljenju ovog suda tuženik je ponuđenim dokazima, iskazom svjedoka B. B., njegovim nalazom i mišljenjem, te zapisnikom o očevidu dokazao da je do prometne nesreće došlo isključivo zbog nepažnje i propusta na strani tužitelja kao vozača teretnog vozila, a ne zbog neispravnosti teretnog vozila.

I po mišljenju ovog suda, tužitelj kao profesionalni vozač teretnog motornog vozila je na navedeni način počinio težu povredu obveza iz radnog odnosa, pa mu je poslodavac mogao temeljem čl. 106. st. 1. toč. 3. Zakona o radu otkazati ugovor o radu. Radi se o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika.

Što se tiče visine štete, ona nije zanemariva, jer je u postupku utvrđeno da se radi o iznosu od 70.250,00 kn a pri tome je nebitna činjenica za procjenu valjanosti otkaza ugovora o radu tužitelja, da li je tu štetu tuženik naknadio od osiguratelja.

Prema mišljenju tužitelja, tuženik ga je u smislu odredbe čl. 110. Zakona o radu, trebao pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza.

Prema odredbi čl. 110. st. 1. Zakona o radu, prije redovnog otkazivanja uvjetovanog ponašanje, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Prvostupanjski sud je zauzeo stav da se nije moglo od tuženika opravdano očekivati da postupi prema odredbi čl. 110. st. 1. Zakona o radu, kada se ima u vidu povreda radne obveze za koju se tužitelj tereti i materijalna šteta koja je tuženiku prouzročena.

U svojoj žalbi tužitelj smatra da je ovakav stav prvostupanjskog suda pogrešan jer da u nesreći nije bilo ljudskih žrtava, a imovinska šteta da je tuženiku naknađena od strane osiguratelja, te da ne postoje dokazi koji bi upućivali na tužiteljevu krivnju, pa da stoga je bilo opravdano očekivati od tuženika da tužitelja prije otkazivanja ugovora o radu upozori na obveze iz radnog odnosa.

Po ocjeni ovog suda, u situaciji kada je prometna nesreća s većom materijalnom štetom prouzročena isključivo radnjom ili propustom tužitelja, koji je zaposlen na radnom mjestu profesionalnog vozača, doista bi bilo nerealno očekivati da se takvog radnika upozori na obveze iz radnog odnosa i ukaže mu se na mogućnost otkaza za slučaj kršenja tih obveza. Puka je sreća što u ovoj prometnoj nesreći nije bilo ljudskih žrtava. Radi se o radnom mjestu, za koje se traži posebna pažnja, jer se radi o upravljanju opasnom stvari, te stoga u ovakvoj situaciji ne bi bilo opravdano očekivati da poslodavac postupi u smislu odredbe čl. 110. st. 1. Zakona o radu.

Navodi žalbe da je otkaz ugovora o radu rezultat šikaniranja tužitelja zbog ranijih radnih sporova koje je imao s tuženikom i u kojima je uspio, nisu ničim potkrijepljeni, pa nisu relevantni za odlučivanje o žalbi tužitelja.

Što se tiče odluke o naknadi parničnog troška (točka II izreke prvostupanjske presude) ovaj sud je utvrdio da je odluka o parničnom trošku prvostupanjskog suda pravilna, te je stoga u tom dijelu žalba tužitelja također neosnovana.

Ovaj sud je prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ispitao i u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), te je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Zbog navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 368. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

U Koprivnici, 8. studenog 2007. godine

Predsjednik vijeća:

Veljko Kučeković, v.r.