I Kž-376/1991-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 376/1991-6

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Kučeković Vojislava, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante i Čuljat Ilije kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. V., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi s čl. 19. Krivičnog zakona SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 17. siječnja 1991. K 218/90, u sjednici održanoj 13. studenog 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira, i optuženikova branitelja R. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se uvažava žalba opt. Š. V.,preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt.Š. V. za kriv.djelo iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19.KZJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ (Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske, zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim, temeljem čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42. t. 1. i 43. st. 1. t. 1. KZJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. Š. V. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. Š. V. zbog kriv.djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZJ pa je na temelju čl. 35. st. 1. KZRH a primjenom čl. 42. t. 1. i 43. st. 1. t. 1. KZJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 65. st. 1. i 2. KZJ optuženiku je izrečena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara, a temeljem čl. 69. KZJ od optuženika je oduzeta jednocjevna ručno izradjena puška sačmarica cal. 16 mm i 4 sačmena metka marke "Trepča" cal. 16 mm.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik putem branitelja D. R., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje, odnosno preinači i njemu izrekne manja kazna. Ujedno je

I Kž 376/1991-6

zatražio da on i njegov branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća.

Temeljem čl. 371. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), optuženik i njegov branitelj obaviješteni su o sjednici vijeća, ali se odazvao samo branitelj koji je izjavio da optuženik, koji je o sjednici obaviješten zna za zakazanu sjednicu ali da joj neće prisustvovati.

Javni tužilac Hrvatske izjašnjavajući se o žalbi predložio je da se odbije kao neosnovana, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužioca Hrvatske ostao u sjednici vijeća.

Žalba je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni, dok je u ostalom dijelu neosnovana.

Prije razmatranja žalbenih osnova ovaj drugostepeni sud je temeljem čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP-a po službenoj dužnosti ispitao da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 1, 5, 6. 8. do 11. ZKP i utvrdio da te postupovne povrede nisu počinjene.

Prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno i potpuno je utvrdio sve odlučne činjenice i za svoja stanovišta i zaključke iznio valjane i prihvatljive argumente. Sud prvog stupnja je, temeljem čl. 357- st. 1. ZKP, odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je analizu i ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, uključivši i obranu optuženika, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrdjivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika, iznio je takodjer razloge kojima se rukovodio pri primjenjivanju odredjenih odredaba krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo.

Bez obzira što nitko nije bio neposredno prisutan kraj optuženika u času kada je ispaljen hitac, tj. nije bio očevidac dogadjaja, sud prvog stupnja je temeljem izvedenih dokaza, njihovom pažljivom i svestranom analizom i ocjenom utvrdio i osnovano zaključio da je optuženik ispalio hitac iz lovačke puške ručne izrade u pravcu Š. T. u namjeri da ga liši života, pri čemu mu je nanio strijelne rane, koje su lake prirode, u predjelu desne strane lica, obje podlaktice i desnog kažiprsta.

Nije sporno da je puška opalila kada ju je optuženik imao u rukama. U svojoj obrani i žalbi optuženik tvrdi da je do opaljenja hica došlo slučajno, kada je on sklopio pušku, nakon što je stavio metak u cijev, i da nije pucao u pravcu svog strica, kojeg uostalom nije ni vidio niti mogao vidjeti.

Ovakvu obranu sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio, jer je ona suprotna rezultatima dokaznog postupka.

Ne stoji prigovor žalitelja da on iz dvorišta svoje obiteljske kuće nije mogao vidjeti oštećenika u garaži jer ga je u tome sprečavala živica i vinova loza, a i sam je

I Kž 376/1991-6

oštećenik u istrazi, kako tvrdi optuženik u žalbi, izjavio da ga optuženik nije mogao vidjeti prije ulaska u garažu. Da li je optuženik vidio oštećenika prije ulaska u garažu, dok je ovaj sjedio i pušio na vanjskim kućnim stepenicama, uopće nije od važnosti, a pogotovo ne odlučno. Odlučna činjenica jeste da li je optuženik mogao oštećenika vidjeti, i da li ga je vidio, dok se ovaj nalazio u garaži i popravljao motorkotač, gdje je i pogodjen hicem odnosno sačmom. Ova činjenica je nedvojbeno utvrdjena iskazom oštećenika Š. T. koji decidirano tvrdi da je vidio optuženika odmah nakon što je on pogodjen: "...on je odlazio od plota prema sredini dvorišta...." kaže ovaj svjedok (list 49 spisa), pa je prema tome i optuženik njega mogao vidjeti, a očigledno ga je i vidio. Ta činjenica takodjer je utvrdjena i rekonstrukcijom dogadjaja koja je izvršena 26. lipnja 1990. godine (list 76 spisa). Tako se u zapisniku o rekonstrukciji (u trećem stavku, list 76 spisa) kaže doslovno: "....ukoliko osoba stoji pored te žičane ograde na mjestu gdje je jedna šljiva ima najbolji pogled na garažu.... i tada oštećeni se vidi u čučećem položaju i vidi se motor jake narandžaste boje." Na licu mjesta je, pomoću balističkog vještaka ing. S. R., a na temelju oštećenja zidova garaže i motorkotača, te oštećenja vinove loze (što je inače konstatirano u zapisniku o uvidjaju, a vidljivo je i iz fotoelaborata) a koja su oštećenja nastala sačmom iz ispaljenog hica, utvrdjen i pravac kojim se sačma kretala, kao i udaljenost iz koje je pucano (tj. 25 - 30 m). Taj pravac i mjesto odakle je ispaljen hitac, jeste u stvari upravo ono mjesto i pravac odakle se najbolje vidi garaža oštećenika iz dvorišta optuženika konstatirano je u zapisniku o rekonstrukciji (list 77 spisa).

Sa mjesta kojeg je prilikom rekonstrukcije pokazao optuženik, navodeći da je odatle pucao, uopće se ne vidi garaža niti ju se odatle može gadjati.

Kraj ovakvog stanja stvari deplasirano je pozivanje optuženika u žalbi na službenu bilješku radnika policijske uprave Kutina (list 13 spisa) iz koje bi proizlazilo da donji dio garaže oštećenika nije vidljiv i to sa mjesta odakle je pucao optuženik; to pogotovo i zbog toga jer ta bilješka (proizvoljnog sadržaja posebno kada je riječ o "mjestu" odakle je optuženik pucao),nije uopće pročitana - izvedena kao dokaz na glavnoj raspravi,a niti ju je optuženik predlagao da se izvede, pa prvostepeni sud nije imao nikakvog razloga da se osvrće na tu bilješku, kao što mu predbacuje žalitelj. Prvostepeni je sud pravilno i potpuno utvrdio i daljnju odlučnu činjenicu, tj. da je optuženik ispalio hitac iz puške gadjajući oštećenika Š. T., a da do ispaljenja hica nije došlo slučajno prilikom sklapanja puške,kako to on u žalbi uporno tvrdi.

Takav zaključak proizlazi iz pažljive analize i ocjene, kao što to čini sud prvog stupnja, iskaza saslušanih svjedoka, a prije svega Š. M. i K. Š. Tako su njih dvije pred istražnim sucem tvrdile da su čule kako je tog dana a i dan ranije, Š. I. (ili T. kako kaže u svom iskazu K. Š.) vikao, vrijedjao i prijetio, ali tome nisu pridavale značaj jer je to bila uobičajena pojava s obzirom da je pogotovo Š. I. često galamio i prijetio. Slično je i izjavio i optuženik

I Kž 376/1991-6

prilikom prvog ispitivanja. Na glavnoj raspravi svi troje tvrde da tog dana, kao i dan ranije, nisu uopće čuli galamu vrijedjanja, prijetnje.

Nadalje, svjedokinja) Š. M. je u istrazi (list 48 spisa), kada joj je sjećanje svakako bilo svježije, izjavila da je odmah nakon što je čula pucanj istrčala iz kuće, vidjela je optuženika kako sjedi, puška je bila pored njega. Pitala ga je zašto je pucao on je odgovorio: "...sebe ne dam, moram se nekako braniti....". Ona je takodjer rekla da njezinog sina mrze stričevi T. i I. i to od kada je on od trećeg strica S. naslijedio 1/2 kuće. Često su ga maltretirali zbog toga, a Š. T. je nju udario ciglom po glavi, a njezinog sina V. I. Š. je izbo nožem, pa je kako ona kaže: "... mom sinu V. prekipjelo, bilo mu je svega dosta."

Kada se uz ovaj iskaz analiziraju još i iskazi Š. T. i I., kao i K. Š., onda je tvrdnja optuženika kako je bio u dobrim odnosima sa Š. T., i da nije imao nikakvog razloga da u njega puca, neutemeljena.

S pravom sud prvog stupnja uzima kao istinit iskaz svjedokinje Š. M. dat u istrazi, a ne na glavnoj raspravi kada je očito htjela pomoći optuženiku, svom sinu, pa je iz iskaza "ispustila" sve ono što bi moglo teretiti optuženika, a ne radi se o nebitnim razlikama u iskazivanju onoga što je rekla u istrazi i na glavnoj raspravi, kao što se tvrdi u žalbi.

Bez obzira što balistički vještak, u svom iskazu na glavnoj raspravi, dozvoljava mogućnost da je do ispaljenja metka moglo doći i prilikom

sklapanja puške, tj. nekontrolirano, a s obzirom na krajnje primitivnu ručnu izradu te puške, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da do pucnja nije došlo na taj način. Takav zaključak sud prvog stupnja ne temelji samo na citiranim iskazima svjedoka već i drugim dokazima; zapisniku o uvidjaju, fotoelaboratu, skici lica mjesta, zapisniku o rekonstrukciji dogadjaja i samoj rekonstrukciji, balističkom vještačenju, o čemu je prvostepeni sud svoje zaključke i razloge iznio na listu 11 - 13 presude.

Doista, ako se povezu sve utvrdjene činjenice i okolnosti, uključivši teško pijano stanje optuženika (sa 3,03 promila apsolutnog alkohola u krvi u času izvršenja krivičnog djela) i njegovu bitno smanjenu uračunljivost, a posebno njegovu izjavu danu odmah nakon dogadjaja kako sebe ne da i da se mora nekako braniti, onda su navodi žalbe da optuženik nije pucao u namjeri da liši života svog strica već da je do opaljenja metka došlo nekontrolirano, neosnovani.

Neprihvatljiva je tvrdnja optuženika o nekontroliranom opaljenju metka i zbog toga jer je metak ispaljen sa mjesta iz dvorišta optuženika odakle se najbolje vidi ulaz i unutrašnjost garaže oštećenika, i krajnje bi bilo neuvjerljivo da sačma "slučajno" pogodi oštećenika sa udaljenosti većoj od 25 m, dok čuči.

Ne može se takodjer pripisati slučajnosti da optuženik toga dana, nakon verbalnih prijetnji Š. I. ili njegovog brata T., uzima pušku koju navodno nije držao u rukama šest mjeseci, želi je odnijeti iz klijeti bez nekog

I Kž 376/1991-6

posebnog razloga, i krećući se dvorištem "slučajno" opali i to upravo sa mjesta odakle se najbolje vidi garaža oštećenika i u vrijeme upravo kad se on nalazi u toj garaži. Doista, previše je tih "slučajnih" okolnosti i zbivanja, a da bi se u njih povjerovalo, pogotovo jer rezultati dokaznog postupka upućuju na suprotan zaključak.

Pri ocjeni ovog dogadjaja i zaključivanju o subjektivnoj strani krivičnog djela, moraju se imati u vidu svakako i krajnje zaoštreni medjusobni odnosi izmedju Š. V. s jedne strane i Š. I. i njegovog brata T. s druge strane, a u kontekstu toga česte galame, vrijedjanja i prijetnje, pa prema svemu sudeći i tog kritičnog odnosno prethodnog dana, kao i neraščišćene imovinsko-pravne odnose, te navodnu aspiraciju optuženika na suvlasnički dio kuće oštećenika, kao i ranije sukobe i fizičke obračune pogotovo optuženika i Š.

I.; onda se nalazi i odgovor na pitanje zašto je optuženik pucao a na čemu on posebno inzistira u žalbi.

Svakako, objašnjenje zašto je optuženik pucao treba tražiti i u činjenici da je optuženik krivično djelo izvršio u stanju akutne alkoholiziranosti - teškog pijanstva, da se inače radi o kroničnom alkoholičaru, te da su njegove sposobnosti da shvati značaj svoga djela i upravlja svojim postupcima tempore criminis bile bitno smanjene, što proizlazi iz nalaza i mišljenja neuropsihijatra (list 59 spisa).

Pokidana - oštećena čahura ne ukazuje na činjenicu da je do opaljenja metka došlo nekontrolirano, kao što se u žalbi tvrdi, već to ukazuje na činjenicu da puška u času opaljenja metka nije bila do kraja zatvorena, a za to objašnjenje treba tražiti u primitivnoj izradi same puške i alkoholiziranosti učinioca.

Kako je optuženik ispalio taj jedan hitac iz lovačke puške u pravcu tijela Š. T. sa udaljenosti iz koje mu je sačmom iz te puške mogao nanijeti teške tjelesne povrede, pa i lišiti ga života, što je vještačenjem i utvrdjeno, to je sud prvog stupnja posve pravilno zaključio da je optuženik bio svi-jestan svog djela i htio je njegovo izvršenje, tj. da je postupao sa direktnim umišljajem usmjerenim na lišenje života Š. T.

Nije zato osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Ovaj drugostepeni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja oglasivši krivim optuženika za pokušaj izvršenja krivičnog djela ubojstva na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, na pravilno utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio i krivični zakon.

Medjutim, u pravu je optuženik kada se žali zbog odluke prvostepenog suda o kazni.

Po ocjeni ovog drugostepenog suda, naime, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri kod odlučivanja o kazni cijenio niz olakotnih okolnosti na strani optuženika, koji se inače navode u obrazloženju prvostepene presude, kod odmjeravanja kazne , a koje okolnosti su takve prirode da daju osnova izricanju još blaže kazne, od one koja mu je izrečena

I Kž 376/1991-6

po prvostepenom sudu. Prije svega treba istaći da je djelo ostalo u pokušaju što samim time, a pozivom na čl. 42. t. 1. i 19. st. 2. KZJ je temelj za odmjeravanje kazne ispod granice propisane zakonom. Nadalje, oštećenik je zadobio samo lake tjelesne povrede, koje praktički nisu ostavile nikakve posljedice, dok je optuženik bolesna osoba (teški alkoholičar) koja je djelo izvršila u teško pijanom i bitno smanjeno uračunljivom stanju. Treba svakako dodati i dugotrajne veoma loše medjusobne odnose optuženika sa oštećenikom i njegovim bratom Š. I., a za poremećenost tih odnosa sigurno nije kriv samo optuženik.

Upravo imajući u vidu sve navedene olakotne okolnosti, i bez obzira na raniju osudjivanost optuženika i kažnjavanje zbog prekršaja, ovaj drugostepeni sud ocjenjuje da odmjerena kazna zatvora od jedne godine, tj. blaža od one koja mu je izrečena prvostepenom presudom, ublažena u odnosu na propisanu, jeste primjerena navedenim okolnostima kao i težini počinjenog krivičnog djela kao i stupnju krivične odgovornosti optuženika, pa se njome može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. KZJ. Zato je i uvažena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Ispitujući prvostepenu presudu na temelju čl. 379. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je i prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 65. i 69.

KZJ.

Iz navedenih razloga temeljem čl. 387.st. 1. i 384.ZKP, presudjeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. studenog 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

mr. Kučeković Vojislav v.r.