Rev-435/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-435/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz L., koga zastupa S. V., odvjetnik iz V., protiv tuženih 1. A. N. i 2. Z. N., oboje iz L., koje zastupa I. D., odvjetnik iz L., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženih protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 1998. godine broj Gž-499/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 17. veljače 1998. godine broj P- 59/97-14, na sjednici održanoj dana 1. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija, pa se preinačuju presuda Županijskog suda u Varaždinu od 4. lipnja 1998. godine broj Gž-499/98-2 i presuda Općinskog suda u Ludbregu od 17. veljače 1998. godine broj P-59/97-14, i sudi:

Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

1. Ništav je i bez pravnog učinka ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 15. svibnja 1998. godine između pok. Č.I. zastupanog po staratelju za poseban slučaj C.T., odvjetniku iz V., kao primatelja uzdržavanja i tuženika A.N. i Z.N., oboje iz L., Š.

…, kao

davatelja uzdržavanja.

2. Ništav je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen u uredu javnog bilježnika R.B. u V. dana 18. ožujka 1996. godine pod brojem OU-91/96-1 između T.C., odvjetnika iz V., kao staratelja za poseban slučaj Č.I. kao primatelja uzdržavanja i tuženika A.N. i Z.N., oboje iz L., Š.

…, kao davatelja uzdržavanja.

3. Određuje se brisanje prava vlasništva u knjizi položenih ugovora z.k. odjela Općinskog suda Varaždin u podulošku broj 4141 sa imena tuženika A.N. i Z.N., svakog u 1/2 dijela na jednosobnom stanu u V., A. C. …, II kat, koji se sastoji od jedne sobe, hodnika, kupaonice, u ukupnoj površini od 22,10 m5, kojem pripada i drvarnica i nalaže se uspostava ranijeg upisa prava vlasništva navedenog stana u knjizi položenih ugovora z.k. odjela Općinskog suda Varaždin u podulošku broj 4141 na ime Č.I. iz V., A. C. ….

Brisanje prava vlasništva i uspostava ranijeg stanja u podulošku 4141 u knjizi položenih ugovora provest će z.k. odjel Općinskog suda Varaždin, nakon pravomoćnosti presude.

4. Tuženi su dužni nadoknaditi tužitelju parnični trošak, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Naprotiv tužitelj I.D. dužan je tuženima A.N. i Z.N. nadoknaditi parnični trošak u svoti od 9.871,75 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

Županijski sud u Varaždinu, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 4. lipnja 1998. godine broj Gž-499/98-2 potvrdio presudu Općinskog suda u ludbregu od 17. veljače 1998. godine broj P-59/97-14, kojom je utvrđeno da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 18. svibnja 1995. godine sklopljen između sada pok. I.Č., kojega je zastupao staratelj za poseban slučaj T.C., odvjetnik iz V., kao primatelja uzdržavanja i tuženih N.A. i N.Z. kao davatelja uzdržavanja. Istom je presudom utvrđen i ništavim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između istih stranaka 18. ožujka 1996. godine u obliku javnobilježničkog akta u uredu javnog bilježnika R.B. pod brojem OU-91/96- 1 i određeno je brisanje prava vlasništva u knjizi položenih ugovora z.k. odjela Općinskog suda V. u protuulošku broj 4141 sa imena tuženih A.N. i Z.N. svakoga u 1/2 dijela na jednosobnom stanu u V., A. C. …, II kat, koji se sastoji od jedne sobe, hodnika, kupaonice, u ukupnoj površini od 22,10 m5 kojemu pripada i drvarnica, te je naložena uspostava prijašnjeg upisa prava vlasništva navedenog stana u knjizi položenih ugovora z.k. odjela Općinskog suda Varaždin u podulošku 4141 na ime I.D. iz V., A. C. …, time da bi to brisanje proveo nakon pravomoćnosti presude Općinski sud u Varaždinu, a ujedno je naloženo tuženima da tužitelj nadoknadi parnični trošak u svoti od 5.894,70 kn.

Protiv te presude izjavili su reviziju tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i pogrješne primjene materijalnog prava.

Revidenti smatraju da nema razloga o odlučnim činjenicama, te postoje protuslovlja

e da nisu provedeni svi dokazi, između obrazloženja presude i sadržaja spisa. Nadalje istič

koje je sud mogao provesti, a iz nekih utvrđenih činjenica tijekom postupka sud je izveo pogrješne zaključke. Tako zaključuje da je prijeporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ništav jer nema dopuštenu osnovu, jer je sklopljen zloupotrebom položaja i nizom nezakonitih radnji pojedinih djelatnika Centra za socijalni rad V., i da je protivan svrsi i cilju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači presude nižestupanjskih sudova na način da tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Protivna strana je dala odgovor na reviziju u kojemu ističe da revizija nije osnovana. Tvrdi da nema protuslovlja u pobijanoj presudi, te se revizija odnosi na utvrđeno činjenično stanje, zbog čega nije moguće izjaviti reviziju. U reviziji tuženi iznose svoju ocjenu dokaza. Predlaže da sud reviziju odbije kao neosnovanu.

Državni odvjetnik, kojemu je također dostavljena revizija radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako pobijana presuda nema nedostataka, koji bi bili razlog tome da nju ne bi bilo moguće ispitati. Revizija se uistinu dobrim dijelom odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP nije moguće izjaviti reviziju zbog pogrješno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, ovaj sud smatra da je po nižestupanjskim sudovima ostvaren revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Naime, na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pogrješno primijenili materijalno pravo, odnosno ovaj sud smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 52. i 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO).

U provedenom je postupku utvrđeno da su otac tužitelja sada pok. Č.I., koji je bio 1990. godine zbog kroničnog alkoholizma i paranoidne psihoze lišen poslovne sposobnosti, kao primatelj uzdržavanja i tuženi kao davatelji uzdržavanja sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju od 15. svibnja 1995. godine. Sada pok. Č.I. je tada zastupao staratelj za poseban slučaj T.C., odvjetnik iz V. Kako taj ugovor koji je bio odobren od Centra za socijalni rad V. nije bio sklopljen u obliku javnobilježničkog akta zbog čega je Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske prilikom provedenog nadzora u mjesecu veljači 1996. godine stavilo primjedbu o obvezi sastavljanja takove isprave u obliku javnobilježničkog akta u slučaju kada je jedna od stranaka ugovora osoba lišena poslovne sposobnosti, stranke su dana 18. ožujka 1996. godine sastavile novu istu takovu ispravu u obliku javnobilježničkog akta, odnosno ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Kako u prvom slučaju, tako i ovaj puta sada pok. Č.I. primatelja uzdržavanja zastupao je staratelj za poseban slučaj T.C., odvjetnik iz V. T.C. je rješenjem Centra za socijalni rad V. postavljen za staratelja za poseban slučaj "s ovlaštenjem i obvezom zastupanja pri sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju", kako stoji u zaključku Centra za socijalni rad kojim je T.C. upućen sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju istog sadržaja kao što je bio i ugovor od 18. svibnja 1995. godine s tom razlikom da je ovaj puta takav ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta.

Prijepornim ugovorom primatelj uzdržavanja je davateljima uzdržavanja, tuženima predao u vlasništvo na jednake dijelove jednosobni stan u Varaždinu u ulici A. C. …, II kat, u površini od 22,10 m5. Davatelji uzdržavanja su se opet obvezali doprinositi za uzdržavanje primatelja uzdržavanja, ako njegovi prihodi od mirovine ne bi bili dovoljni za uzdržavanje, a uvijek bi vodili brigu da ima dovoljno hrane, odjeće i obuće, te u slučaju nemoći primatelja bi smjestili u odgovarajuću ustanovu i po potrebi doprinosili za troškove njegova smještaja i potreba. Primatelj uzdržavanja je stan koji je bio predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju stekao kupoprodajom kao nositelj stanarskog prava ugovorom od 3. ožujka 1995. godine sklopljenim sa Gradom V. Primatelj uzdržavanja je umro 10. lipnja 1996. godine.

Presude nižestupanjskih sudova se temelje na zaključku da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ništav na temelju čl. 52. i čl. 103. ZOO, jer je taj ugovor protivan prisilnim propisima i moralu, nema osnovu, odnosno osnova je nedopuštena. Ovaj sud smatra da takav pristup u primjeni materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje predstavlja pogrješnu primjenu materijalnog prava.

Što se tiče ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je sklopljen između pok. Č.I., kao primatelja uzdržavanja i tuženih kao davatelja uzdržavanja dana 8. svibnja 1995. godine valja reći, da taj ugovor ne postoji. Zbog toga se o njegovoj pravovaljanosti ne može raspravljati. Naime, stranke odnosno sudionici toga ugovora su kasnije sklopili ugovor potpuno istog sadržaja, a razlika je samo u formi, odnosno razlika je u tome što je drugi ugovor, koji je sklopljen 18. ožujka 1996. godine sklopljen u obliku javnobilježničkog akta. Prema tome, ne postoje dva ugovora, već samo jedan i to ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 18. ožujka 1996. godine.

Utvrđeno činjenično stanje po uvjerenju ovog suda ne daje osnova za zaključak da bi prijeporni ugovor od 18. ožujka 1996. godine bio ništav, jer nema osnove, odnosno ta osnova je nedopuštena i jer je u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom, odnosno sklopljen contra bonus mores.

Okolnost da je primatelju uzdržavanja postavljen staratelj za poseban slučaj u osobi T.C., odvjetnika s posebnom uputom da sklopi prijeporni ugovor sama po sebi, a niti u svezi s drugim u postupku utvrđenim činjenicama ne može imati za posljedicu ništavost ugovora, odnosno doprinositi toj ništavosti. Naprotiv, ta činjenica bi prije navodila na zaključak da je Centar za socijalni rad posvetio posebnu pozornost sklapanju prijepornog ugovora, jer je za tu svrhu postavio posebnog staratelja u osobi odvjetnika, dakle, stručne osobe. Očito je da je i to bio razlog da je Ministarstvo rada i socijalne skrbi prilikom kontrole stavilo primjedbu samo na nedostatak u formi sklopljenog ugovora, ne dovodeći svojom primjedbom uopće u pitanje opravdanost i svrhu ugovora. Budući da je i tužitelj, koji je sin sada pok. primatelja uzdržavanja Č.I. bio pozivan na sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svojim ocem očito je da je Centar za socijalni rad bio promicatelj ideje sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju uključujući tu i prijepornog ugovora. U provedenom postupku nisu bile utvrđene okolnosti koje bi navodile na zaključak da ponašanje Centra za socijalni rad nije bilo u interesu štićenika. Naime, kupovina stana makar i novcem davatelja uzdržavanja za primatelja uzdržavanja je svakako bilo u interesu ovog kao štićenika, budući da je sigurno on bio u boljem položaju odnosno bolje zbrinut ako je vlasnik stana, makar taj stan bio predan u vlasništvo davateljima uzdržavanja, nego u slučaju kad bi bio stanar, makar i u položaju zaštićenog stanara.

Uz to valja reći da je rješenje o postavljanju staratelja za poseban slučaj upravni akt a ovaj sud nije mogao ispitivati zakonitost toga akta, jer za to nije nadležan. Nižestupanjski sudovi zaključuju, da je ugovor posljedica "nezakonitih radnji pojedinih djelatnika Centra za socijalni rad V. ", međutim, ne navode određeno koje su to radnje nezakonite, odnosno u čemu bi bila njihova nezakonitost odnosno suprotnost prisilnim propisima ili moralu. Utvrđeno činjenično stanje ne pruža osnova za takav zaključak. To se isto odnosi i na odnos tuženih. Utvrđeno činjenično stanje ne daje osnova za zaključak da nije bilo osnova, odnosno da je osnova prijepornog pravnog posla bila nedopuštena u smislu čl.

54. ZOO. Protiv takvog zaključka je i prije spomenuti odnos Ministarstva rada i socijalne skrbi, kao i Centra za socijalni rad V. Nema dvojbe da je osnova postojala, budući da je Č.I. imao stan, dakle imao je pored mirovine i imovinu. Kako je bio lišen poslovne sposobnosti i razloga zbog kojih se to dogodilo, za očekivati je bilo da su osobe, odnosno ustanova koja je o njemu vodila brigu došle do zaključka, kako bi se njegov materijalni položaj povećao odnosno učinio sigurnijim, ako bi bio sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju. U takovom ponašanju i odnosu nema ničeg protuzakonitog ili nemoralnog.

Isto tako ne može se ni tuženima predbaciti takav odnos, odnosno takovo ponašanje koje bi bilo protivno pravnom poretku i moralu, jer je za očekivati i u skladu je sa pravnim poretkom i moralom da su htjeli preuzeti obvezu uzdržavanja iz ugovora, a za to steći stan. Ugovor o doživotnom uzdržavanju davatelji uzdržavanja sklapaju sa svrhom da steknu imovinu primatelja uzdržavanja, koja je predmet ugovora. Kad ne bi bilo toga ni ugovora ne bi sklopili. Ta njihova svrha, odnosno želja nije protivna prisilnim propisima ili moralu u smislu čl. 103.

ZOO, a iz svega toga slijedi da je postojala osnova i da je ona dopuštena u smislu čl.

52. ZOO. Nije utvrđena niti jedna okolnost, koja bi dala osnov za zaključak da davatelji uzdržavanja nisu imali namjeru voditi brigu o Č.I. i pomagati mu, odnosno da nisu nikada imali namjeru preuzeti obvezu iz ugovora, već da im je jedina svrha bila steći stan. Takovom zaključku ne ide u prilog niti okolnost da su živjeli u različitim mjestima, jer tuženi ističu, da je sestra tužene A.N. stanovala u blizini primatelja uzdržavanja i preuzela obvezu prema potrebi tužene izvještavati. Okolnost da su tuženi ostvarivali rijetke dodire sa pok.

Č.I. također sama po sebi ne može navesti na zaključak da tuženi nikada nisu imali namjeru ispunjavati svoju ugovornu obvezu odnosno brinuti se o primatelju uzdržavanja. Treba imati u vidu da je primatelj uzdržavanja bio osoba lišene poslovne sposobnosti, bolestan, i s njim je teško bilo ostvarivati dodir. Osim toga, saobraćaj između ugovornih strana ugovora o doživotnom uzdržavanju je predmet izvršenja ugovora odnosno ispunjenja ugovorne obveze, pa bi to moglo biti predmet ispitivanja kod raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neispunjenja obveza, a ne okolnost koja bi ugovor o doživotnom uzdržavanju činila ništavim.

Sadržaj obveze ugovora o doživotnom uzdržavanju prema primatelju uzdržavanja je određen ugovorom, ali je ovisan o prilikama.

Nižestupanjski sudovi upućuju na načelo jednake vrijednosti iz čl. 15. ZOO. Moguće odstupanje od toga načela ne može kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imati za posljedicu ništavost ugovora, jer uvijek postoji neizvjesnost u imovinskoj koristi davatelja uzdržavanja, odnosno neizvjesnost o tome koju će vrijednost u ispunjenju ugovorne obveze morati davatelj uzdržavanja ostvariti, odnosno da li će ona biti manja ili veća od vrijednosti imovine koju će steći. To vrijedi i u ovom slučaju i za tužene, kako se može zaključiti iz utvrđenog činjeničnog stanja. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju nedvojbeno postoje značajke ugovora na sreću, a ta značajka isključuje ništavost ugovora zbog odstupanja od načela jednake vrijednosti. Nižestupanjski sudovi nadalje zaključuju da je primatelj uzdržavanja imao dovoljno sredstava za život iz svoje mirovine, koju je primao. Ukoliko je tako bilo u času sklapanja ugovora, to samo po sebi ne bi imalo utjecaja na pravovaljanost ugovora. Inače, u ugovoru je predviđena mogućnost odlaska primatelja uzdržavanja u ustanovu posebne skrbi i mogućnost povećanja troškova uzdržavanja, odnosno predviđanje da bi oni mogli biti veći od mogućnosti primatelja uzdržavanja pa su tuženi preuzeli obvezu doprinositi za podmirenje potreba u takvom slučaju.

Na temelju iznijetog ovaj sud je uvjerenja da nema osnova za zaključak da je prijeporni ugovor o doživotnom uzdržavanju protivan pravnom poretku, prisilnim propisima ili moralu, odnosno da nema osnovu ili je ta osnova nedopuštena.

Budući da nije utvrđena stegovna ili kaznena odgovornost bilo koje od osoba iz Centra za socijalni rad V. u svezi sa prijepornim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, neuvjerljiv je zaključak da je sa strane Centra za socijalni rad V. prijeporni ugovor bio posljedica niza nezakonitih radnji pojedinih osoba. Isto tako u ponašanju tuženih ne nalaze se nikakove okolnosti, koje bi ugovor činile ništavim. Njihova želja da steknu vlasništvo stana uz prihvaćanje obveze iz ugovora, nije u protivnosti sa pravnim poretkom i moralom i predmet je dopuštene osnove.

Zbog toga ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrješno primijenili materijalno pravo, pa je zbog toga prihvatio reviziju, i preinačio presude nižestupanjskih sudova na način da je tužitelja s tužbenim zahtjevom odbio, primjenom čl. 395. st. 1. ZPP.

Odluka o trošku temelji se na čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 1. ožujka 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.