Rev-2038/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2038/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz Z., koju zastupa A. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1388/98 od 1. prosinca 1998., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P- 2786/95 od 3. listopada 1997. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. srpnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana, dok se revizija tuženika djelomično prihvaća kao osnovana, te se preinačuje prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-2786/95 od 3. listopada 1997. godine i drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1388/98 od 1. prosinca 1998. godine u dosuđujućem dijelu i sudi:

Tuženik Klinički bolnički centar Z. dužan je platiti tužiteljici V.K. iznos od 53.200,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućem od 3. listopada 1997. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 8.600,00 kn, a na dosuđeni iznos parničnog troška platiti joj pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

S viškom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.

U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao nesonovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-2786/95 od 3. listopada 1997. godine obvezana je tužena platiti tužiteljici iznos od 76.200,00 kn sa zateznim kamatama, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 10.502,78 kn.

S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 21.000,00 kn tužiteljica je odbijena, kao i sa zahtjevom za plaćanje kamata na iznos dosuđenog parničnog troška.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-1388/98 od 1. prosinca 1998. potvrđena je prvostupanjska presuda glede dosuđujućeg i odbijajućeg dijela, dok je djelomično preinačena po žalbi tužiteljice i tužiteljici su dosuđene pripadajuće zakonske zatezne kamate na iznos parničnog troška, kako je to sve pobliže navedeno u izreci drugostupanjske presude.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje stranke i to tužiteljica protiv odbijajućeg dijela, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik protiv dosuđujućeg dijela također zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odgovore na revizije protivne strane dostavili su kako tužiteljica, tako i tuženik. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenim revizijama.

Revizija tužiteljice nije osnovana, dok je revizija tuženika djelomično osnovana.

Predmetnom tužbom tužiteljica je zatražila naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog posljedica koje je pretrpjela u štetnom događaju od dana 20. veljače 1995. godine kada je na svom radnom mjestu medicinske sestre ozlijeđena prilikom naglog otvaranja vrata ambulante, koja su udarila tužiteljicu.

Što se tiče pitanja odgovornosti za štetni događaj, a s obzirom da tuženica i nadalje osporava postojanje svoje odgovornosti ovaj revizijski sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o okolnostima samog štetnog događaja, a prihvaća i zaključak da je tužiteljica pretrpjela nesreću na poslu i da postoji odgovornost tuženika za štetu tužiteljici u konkretnom slučaju.

Sve to primjenom općih propisa o odgovornosti za štetu, po kojima poslodavac odgovara za štetu koju radnik pretrpi na radu (čl. 73. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa – "Narodne novine", broj 34/91, 19/92 i 26/93, a sada čl. 83. Zakona o radu – "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01).

Pri tome ovaj revizijski sud polazi od zaključka da tuženik odgovara po principu objektivne odgovornosti budući da vrata kojima je udarena tužiteljica, s obzirom na način upotrebe u datim okolnostima (naglo otvaranje) predstavljaju opasnu stvar.

Ta odgovornost u konkretnom slučaju nije otklonjena radnjom same tužiteljice kao oštećene, što pogrešno i nadalje tvrdi tuženik, budući da se ne može smatrati da je njezino ponašanje doprinijelo nastanku štetnog događaja, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi dajući u tom pravcu valjano obrazložene razloge utemeljene na ocjeni provedenih dokaza.

Stoga je, pozivom na odredbe čl. 174. i 177. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/97) materijalno pravo pravilno primijenjeno kad je odlučeno o odgovornosti za navedeni štetni događaj.

Što se tiče visine dosuđene naknade za pojedine oblike nematerijalne štete ovaj revizijski sud nalazi da osnovano prigovara tuženik previsoko dosuđenoj naknadi s osnova smanjenja životnih aktivnosti i s osnova pretrpljenog straha.

Imajući na umu utvrđene okolnosti što se tiče karaktera i težine zadobivenih povreda, stupanj smanjenja životne aktivnosti tužiteljice (30%), kao i opseg i intenzitet nastalih posljedica temeljem pretrpljenog straha, a uzimajući u obzir i kriterija iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ovaj revizijski sud smatra primjerenom naknadom za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 40.000,00 kn (umjesto iznosa od 60.000,00 kn u kojem su tu naknadu utvrdili nižestupanjski sudovi), a kao primjerenu naknadu za pretrpljeni strah ovaj sud dosuđuje iznos od 4.000,00 kn, (umjesto iznosa od 7.000,00 kn koliko su dosudili nižestupanjski sudovi).

Naknada za fizičke boli dosuđena je u primjerenom iznosu od 8.000,00 kn, a s naslova materijalne štete za tuđu pomoć i njegu u pravilno utvrđenom iznosu od 1.200,00 kn. Slijedom izloženog djelomično je prihvaćena kao osnovana revizija tuženika, dok je revizija tužiteljice, koja smatra da je sve navedene naknade trebalo dosuditi u većem iznosu, odbijena kao neosnovana.

Tužiteljici je stoga, dosuđena naknada u ukupnom iznosu od 53.200,00 kn (za smanjenje životnih aktivnosti 40.000,00 kn, za fizičke boli 8.000,00 kn, za pretrpljeni strah 7.000,00 kn, za tuđu pomoć i njegu 1.200,00 kn) dok je s viškom tužbenog zahtjeva odbijena.

Trošak parničnog postupka odmjeren je u skladu s uspjehom stranaka pri čemu tuženici nije dosuđen trošak revizije budući da ga nije opredijeljeno navela (čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP).

Temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno je stoga kao u izreci.

U Zagrebu, 1. srpnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.