Rev-1445/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1445/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz L., zastupane po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz L., protiv tuženika I. T. d.d. u likvidaciji, zastupanog po punomoćnici Z. V., odvjetnici iz L., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1200/08-2 od 21. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-225/07 od 21. rujna 2007., u sjednici održanoj 23. veljače 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika I. T. d.d. u likvidaciji odbija se.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 220.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti pastorka tužiteljice pok. F. M..

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 292. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/01, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/02, 2/07 – dalje: ZPP) a s obzirom na vrijeme donošenja presude suda drugog stupnja ovaj sud ispituje pobijanu odluku u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama određeno navedenih razloga ne pazeći niti na jednu povredu po službenoj dužnosti.

Tuženik ne navodi određeno niti jednu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila počinjena pred sudom prvog ili drugog stupnja pa stoga ovaj revizijski razlog nije osnovan.

U ovoj fazi postupka pasivna legitimacija, štetni događaj, uzročna veza između štete i štetne radnje nije sporna jer je pok. pastorak tužiteljice smrtno nastradao u ugljenokopu tuženika kao njegov radnik … 1991.

Sporno je u ovoj fazi postupka pripada li tužiteljici kao pokojnikovoj maćehi pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti njenog posinka.

Valja naglasiti da navodi revizije u kojima se revident poziva na razloge iznesene u žalbi u kojima iznosi nove činjenice i nove dokaze nisu osnovani prije svega stoga što se temeljem čl. 353. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, te stoga što je revizija samostalni pravni lijek i u njoj se ne može revident pozivati na razloge iznesene u drugom pravnom lijeku.

Također navodi revizije u kojima se prigovora činjeničnim utvrđenjima sudova nižeg stupnja nisu utemeljeni jer oni predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojih razloga revizija nije dopuštena na temelju čl. 385. ZPP-a.

U ovoj fazi postupka nije sporno da je pok. F. M. pastorak tužiteljice.

Tuženik u reviziji osporava tužiteljici pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika stoga što u času smrti između tužiteljice i pokojnika nije postojala zajednica života.

Na temelju odredbe čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima sud može, u slučaju smrti neke osobe dosuditi članu uže porodice (bračnom drugu, djeci i roditeljima) pravičnu novčanu naknadu za njegove duševne bolove.

Tako i maćehi pripada naknada za duševne bolove zbog pastorkove smrti ako se odnos koji je između njih postojao može izjednačiti s odnosom roditelja i djece (tako i ovaj sud u odluci Rev-259/87 od 20. svibnja 1987.).

Stoga nije odlučno je li pastorak s tužiteljicom živio u zajedničkom domaćinstvu, kako to pogrešno smatra revident, jer je posve normalno i uobičajeno da djeca zasnivaju vlastita domaćinstva i napuštaju zajedničko prebivalište u kojem su bili s roditeljima, no to ne utječe na pravo roditelja na naknadu štete u vidu novčane satisfakcije zbog smrti djeteta. To osim toga slijedi i iz odredbe čl. 201. st. 2. gdje se taj uvjet (zajedničkog života) traži za pravo koje ostvaruju braća i sestre.

Da je zakonodavac htio takav uvjet (zajedničkog života) radi ostvarivanja naknade štete zbog smrti djeteta propisati, tada bi to propisao i u odredbi čl. 201. st. 1. ZOO-a što nije slučaj.

Stoga kako su sudovi utvrdili da između tužiteljice i pastorka do njegove smrti postojao odnos koji se može izjednačiti s odnosom roditelja i djeteta to tužiteljici pripada pravo na naknadu štete u vidu novčane satisfakcije.

Sudovi nižeg stupnja su, vodeći računa o svim gore navedenim okolnostima, po ocjeni ovog suda pravilno odmjerili iznos naknade nematerijalne štete primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti temeljem čl. 393. ZPP- a.

U Zagrebu, 23. veljače 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.