Revr-858/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 858/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J. iz Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u T., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru br. Gž-3704/14-2 od 27. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru br. P-2651/13 od 29. listopada 2014., u sjednici održanoj 17. svibnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženice tražila isplatu iznosa od 19.404,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. 1.). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. 2.), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom više zatraženog parničnog troška u iznosu od 500,00 kn (toč. 3.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjskih sudova mogli o njemu imati različita shvaćanja. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati i da se pobijana presuda, kao i presuda prvostupanjskog suda ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje podredno da se preinači pobijana presuda uz naknadu parničnog troška i troška revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužiteljice, kao državnog namještenika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, za isplatu iznosa na ime naknade štete koja joj je nastala time što joj je tuženica nezakonito uskratila pravo na besplatan objed u razdoblju od 1. lipnja 2010. do podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 19.404,00 kn. Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužiteljici pravo na besplatan objed ne pripada iz razloga što tužiteljica kao namještenik tuženice, koja u utuženom razdoblju nije bila u službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, nema temeljem odredbi Pravilnika o objedu, koji je stupio na snagu 1. studenoga 2009., pravo na besplatan objed te da u postupanju tuženice kao poslodavca koji tužiteljici nije omogućio besplatan objed u utuženom razdoblju nema protupravnosti. Stoga uskrata tužiteljici besplatnog objeda ne predstavlja štetnu radnju, zbog čega su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev zaključujući da nisu ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu.

Tužiteljica je u reviziji postavila sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li se Pravilnik o objedu („Narodne novine“ 130/09) primjenjuje na službenike i namještenike raspoređene u Ministarstvo obrane?“

Kao razlog važnosti revidentica ukazuje na odluku revizijskog suda broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3228/2004 i U- III-2153/2005, te na presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05, Radchikov protiv Rusije broj 65582/01 i Lelas protiv Hrvatske br. 55555/08.

U odluci ovog suda Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., na koju se revidentica poziva predmet spora je bila naknada štete zbog izgubljene plaće i božićnice, dakle, nije se radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku pa se samim time pozivanje revidentice na navedenu odluku ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nadalje, u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. i broj U-III-2153/2005 od 19. rujna 2005. ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku, jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje na ime razlike otpremnine, dok je predmet ovog postupka potraživanje na ime naknade štete zbog uskraćenog prava na besplatan objed.

Revidentica se u reviziji poziva na zajedničko shvaćanje izneseno u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05, Radchikov protiv Rusije broj 65582/01 i Lelas protiv Hrvatske br. 55555/08 po kojem rizik za svaku pogrešku koju učini državno tijelo mora snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog pojedinca. Pri tome revidentica konkretno ukazuje na presudu Lelas protiv Hrvatske u kojoj je prema shvaćanju suda došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U navedenom postupku Lelas protiv Hrvatske br. 55555/08, koji je vođen pred Europskim sudom za ljudska prava, ispitujući povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud je davao ocjenu na pitanje da li podnositelj zahtjeva u nedostatku pravne odredbe ili dostupnog dokumenta može pretpostaviti da su informacije koje mu je davao njegov zapovjednik dolazile od osoba unutar Ministarstva koje su imale ovlasti priznati dug. Naime, predlagatelj u predmetu Lelas protiv Hrvatske je u postupku pred domaćim sudovima tužbenim zahtjevom tražio isplatu neisplaćenih dnevnica, a koji zahtjev mu je odbijen iz razloga što je utvrđeno da tužena nije priznala potraživanja tužitelja na zakonom propisan način radi čega je prigovor zastare tuženika ocijenjen osnovanim. Međutim Europski sud za ljudska prava je ocijenio da prilikom donošenja odluke sud nije naznačio pravnu odredbu koja bi se mogla tumačiti kao osnova za njegovo utvrđenje radi čega je mišljenja da je u nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnog dokumenta glede toga tko je ovlašten priznati dug u ime Ministarstva, bilo sasvim prirodno da podnositelj zahtjeva vjeruje da je Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga tijelo vlasti dovoljno visoke razine da bi njegove izjave mogle biti obvezujuće za Ministarstvo. Slijedom navedenog ne radi se o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku obzirom u predmetnom postupku potraživanje revidentice ne proizlazi na temelju priznanja duga tužene, već je potraživanje revidentice neposredno regulirano mjerodavnim pravnim odredbama, a na kojima je odluka sudova i utemeljena.

Budući da se pobijana drugostupanjska presuda temelji na činjeničnim utvrđenjima koja su različita od utvrđenja u odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja, to pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog reviziju tužiteljice je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

U odnosu na dio revizije kojom tužiteljica osporava odluku o trošku valja reći da tužiteljica nije postavila određeno pravno pitanje već je navela da je shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske br. 28963/10 u kojem je izraženo stajalište suda kojim smatra da je ugroženo, odnosno ograničeno i povrijeđeno pravo na pristup Sudu u situaciji kad je tuženik RH, i to upravo popisivanjem velikog troška od strane Države koju zastupa Državno odvjetništvo, a ne odvjetnik i koje stoga i ni nema nikakvog troška.

Osim što tužiteljica ne postavlja određeno pravno pitanje u pogledu odluke o trošku, treba istaći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

Stoga niti glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je valjalo i u tom dijelu odbaciti reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 17. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.