I Kž-597/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 597/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Svedrović Marijana, Primorac Vladimira i Momčinović mr. Hrvoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V. V., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 23. travnja 1991. K 2/91, u sjednici održanoj 14. studenog 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Kovačić mr. Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. V. V. i javnog tužioca i potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Splitu oglasio je opt. V. V. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa - teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 164. st. 1. KZH, za koje mu je na temelju čl. 168. st. 2. KZH uz primjenu čl. 42. st. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju KZ SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrekao kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Ujedno je optuženom izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima "B", "C" i "E" kategorije iz čl. 68. KZJ u trajanju od 2 (dvije) godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju A. B., odvjetniku iz S., te javni tužilac.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati

I Kž 597/1991-5

prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, ili da se preinači u pogledu pravne oznake djela i optuženiku izrekne blaža kazna.

Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti i predlaže, da se optuženiku izrekne stroža kazna i mjera sigurnosti u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Javni tužilac Hrvatske, vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) prijedlog, da se žalba optuženika odbija kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži, pobijana presuda preinači u odluci o kazni i mjeri sigurnosti i optuženiku izrekne teža kazna i mjera sigurnosti u duljem trajanju.

Na zahtjev stavljen u optuženikovoj žalbi o sjednici vijeća, na temelju čl. 371. ZKP, osim zamjenika javnog tužioca Hrvatske obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, a drugostepenoj sjednici je prisustvovao samo zamjenik javnog tužioca Hrvatske, dok optuženik i njegov branitelj nisu na sjednicu pristupili iako su uredno pozvani, pa je sjednica vijeća održana bez njihovog prisustva (čl. 371. st. 4. ZKP).

Žalbe optuženika i javnog tužioca nisu osnovane.

Optuženik tvrdi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč.

11. ZKP, tj. da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni, a to se odnosi na razloge koje je prvostepeni sud dao u pogledu odlučne činjenice, da je optuženik, upravljajući motornim vozilom pod utjecajem alkohola, uslijed toga bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju.

Obrazlažući svoje stajalište ovaj žalitelj se poziva na konstataciju sa strane 6. pobijene presude, gdje se govori o rezultatima nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka B. dr. P., te na zaključak prvostepenog suda u pogledu utvrdjenja, da je optuženik bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju.

U žalbi se citiraju samo bitni dijelovi spomenutih dijelova obrazloženja pobijane presude, no radi potpune jasnoće potrebno je citirati u cijelosti dijelove obrazloženja pobijane presude o kojima je riječ.

Naime, na strani 6. pobijane presude (zadnji stavak) stoji: "Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. P. B., koji je sud u cijelosti prihvatio proizlazi da je optuženikova mogućnost shvaćanja djela i upravljanja motornim vozilima bila smanjena u vrijeme izvršenja djela zbog količine alkohola u krvi, ali ne bitno, dok je inače općenito sačuvana. Nadalje je vještak ustanovio da kod optuženika ne postoji toksikomanska ovisnost o alkoholu, premda postoji višegodišnja sklonost konzumiranja alkohola".

S druge pak strane, na strani 7. (prvi stavak)

I Kž 597/1991-5

stoji: "Kod ovakvog stanja stvari odnosno visokog stupnja alkoholne opijenosti optuženika, ovaj sud je utvrdio da su njegove vozačke sposobnosti bile izuzetno smanjene, te da je optuženi očigledno bio nesposoban za sigurnu vožnju".

Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti, da se ovdje zaista radi o proturječnosti u razlozima presude, to ipak nije slučaj, već se radi o grešci u pisanju. Evo zbog čega. Točka 2. zaključka vještačkog nalaza i mišljenja B. dr. P. (list. 65 spisa) glasi: "Što se tiče njegove mogućnosti shvaćanja djela i upravljanja svojim postupcima ona je smanjena u vrijeme izvršenja djela zbog količine alkohola u krvi, ali ne bitno, dok je inače općenito očuvana".

Kod citiranja ove točke nalaza i mišljenja vještaka riječ je: "... i upravljanja svojim postupcima...." su zamijenjene riječima "...i upravljanja motornim vozilima...".

Dakle, radi se o evidentnoj grešci koju će vrlo lako uočiti svi učesnici u postupku, koji dobro poznaju predmetni spis, što se svakako očekuje i od stranaka u postupku.

Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o znatnoj proturječnosti u razlozima pobijane presude.

Dalje se u žalbi optuženika ističe da je neuropsihijatrijski vještak iznio mišljenje "... da optuženikove vozačke sposobnosti nisu bile bitno smanjene....", a prvostepeni sud, koji inače u cijelosti prihvaća ovo mišljenje vještaka, ipak zaključuje da su vozačke sposobnosti optuženika bile bitno smanjene, odnosno da je optuženik bio očigledno nesposoban za sigurnu vužnju.

Medjutim, niti ovi navodi žalbe ne stoje, što više, ovi navodi žalbe naprosto nisu točni, jer je neuropsihijatrijski vještak u svom nalazu i mišljenju (list 64 spisa) naveo slijedeće: da "njegove (misli se na optuženika) vozačke sposobnosti u vrijeme izvršenja djela zbog utjecaja i količine alkohola u krvi bile bitno smanjene". Prema tome, i u ovom pogledu nema proturječnosti u razlozima presude, a niti proturječnosti izmedju onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i sadržaja tih zapisnika.

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba zakona o krivičnom postupku na koju se ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga postupovna povreda na čije postojanje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP.

Nije osnovana optuženikova žalba ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te povrede krivičnog zakona.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, ovaj drugostepeni sud nalazi da je činjenično stanje prvostepeni sud pravilno i u potpunosti utvrdio, te svoje činjenične zaključke valjano obrazložio, a na tako utvrdjene odlučne činjenice pravilno primijenio krivični zakon. U žalbi optuženika iznosi se pravno stajalište, da

I Kž 597/1991-5

zakonodavac nije predvidio kako stanovita koncentracija alkohola u krvi ima dokaznu snagu kada je u pitanju utvrdjenje očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju (bitan element krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa uslijed omamljenosti iz čl. 164. st. 1. KZH), te da se ova nesposobnost mora utvrdjivati uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a ne samo stupanj koncentracije apsolutnog alkohola u krvi.

Točno je da zakonodavac nije propisao koji stupanj alkoholiziranosti može automatski se vezati za pojam očigledne nesposobnosti za sigurnu vužnju, no učinila je to medjutim sudska praksa, uz pomoć vještaka toksikologa i neuropsihijatra. Tako se smatra, da koncentracija apsolutnog alkohola u krvi od oko 2 i više promila jest takav stupanj alkoholiziranosti koji dovodi do spomenute nesposobnosti. Koncentracija alkohola u krvi optuženika od 2,3‰ jest činjenica koja se sama po sebi mora respektirati, a konačno o prirodi optuženikove opijenosti izjasnio se i vještak, o čemu je već bilo riječi, pa je stoga prvostepeni sud ispravno utvrdio, da je optuženik bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju. Kod toga složenost prometne situacije (neosvijetljeni dio puta gdje je došlo do prometne nesreće, te neosvijetljeni i ničim obilježeni automobil tipa kombi koji je bio zaustavljen tako, da je u kosom položaju sa svojom zadnjom lijevom stranom zahvatao veći dio kolničkog traka po kojem se kretao optuženik sa kamionom, a na kojega je i naletio) ne može biti razlog da bi se dovelo u pitanje utvrdjenje nesposobnosti optuženika za sigurnu vožnju, bez obzira što je prepreka na putu, u konkretnom slučaju, za optuženika neskrivljena okolnost, kako se to ističe u žalbi.

Da je optuženik bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju slijedi iz primjera utvrdjenog u samom prvostepenom postupku. Naime, svjedok D. F. je sa autobusom, kojim je upravljao, iste noći unatoč neočekviane prepreke, ili kako se to kaže u izreci i obrazloženju pobijane presude "zamke", uspio proći i odvesti sigurno radnike na posao, a to je uspio jer je bio sposoban za sigurnu vožnju. Osim toga, optuženik zbog očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju nije brzinu kretanja svog vozila prilagodio noćnim uvjetima vožnje pa niti propisanu ograničenju brzine od 40 km/h, već je zbog stupnja alkoholiziranosti bio nekritičan i na brzinu kojom se kretao, razvivši istu čak na 80 km/h.

Navodi žalbe optuženika i žalbe javnog tužioca zbog odluke prvostepenog suda o kazni, a javnog tužioca i zbog mjere sigurnosti, takodjer nisu osnovani, a s obzirom da i optuženikova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog izrečene mu mjere sigurnosti (čl. 379. ZKP) - to i njegova žalba u tom dijelu nije osnovana.

Prvostepeni sud je pri izricanju kazne vodio računa o svim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. KZJ), kod čega posebno treba istaknuti i visok stupanj alkoholiziranosti optuženika i krivnju, odnosno doprinos nepoznatog vozača koji je ostavio neosvijetljen i ničim neobilježen kombi na cesti u opisanom položaju.

Prvostepeni sud je očito vodio računa o svira okolnostima konkretnog slučaja, pa i težini i posljedicama učinjenog krivičnog djela, pa stoga nije u pravu javni tužilac da bi zbog stupnja alkoholiziranosti, brzine kretanja, nastupjelih posljedica (tri osobe su zadobile teške tjelesne povrede, a jedna osoba je izgubila život) optuženiku trebalo

I Kž 597/1991-5

izreći strožu zatvorsku kaznu.

To se isto odnosi i na izrečenu mjeru sigurnosti iz čl. 68. KZJ i na duljinu trajanja te mjere, jer je i ona primjerena svim okolnostima od kojih ovisi duljina trajanja ove mjere, pri čemu ipak valja voditi računa da je optuženik profesionalni vozač i to već punih 12 godina, a do sada nije prouzrokovao niti jednu prometnu nesreću. Po nalaženju ovog drugostepenog suda izrečena kazna i mjera sigurnosti u svemu su primjerene, a ne blage - prema stajalištu javnog tužioca niti prestroge - kako to tvrdi optuženik.

Radi svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384.

ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. studenog 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović Ružica, v.r.