Rev-943/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-943/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorda Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. DI RZZS D., zastupanog po punomoćniku G. D., dipl. pravniku, protiv tuženih: 1. Š. A. i 2. Š. M. oboje iz D., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući revizije tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 13. prosinca 1989. broj Gž-1569/89-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Delnicama od 21. travnja 1989. br. P-362/88-39, u pobijanom dijelu u sjednici održanoj dana 6. rujna 1990.,

presudio i riješio je:

Revizija tužene Š. A. odbija se kao neosnovana, a revizija tuženog Š. M. odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda odbijena je žalba I- tužene kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda izjavilo je reviziju oboje tuženih zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači i odbije tužitelj s tužbenim zahtjevom, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija tužene nije osnovana, a revizija tuženog nije dopuštena.

Tuženi se nije žalio protiv presude prvostepenog suda i stoga on nije ovlašten da izjavi reviziju protiv presude drugostepenog suda, jer se presuda drugostepenog suda ne odnosi na njega, već samo na tuženu obzirom da je samo ona (u svoje ime) izjavila žalbu protiv prvostepene presude. Naime, revizija je pravni lijek protiv pravomoćne presude drugostepenog suda (čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), pa kako se presuda drugostepenog suda ne odnosi na tuženog stoga njegova revizija protiv te presude nije dopuštena.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu u odnosu na tuženu, kojom je usvojen otkaz stanarskog prava jer je utvrđeno da ni tužena, niti članovi njezinog porodičnog domaćinstva sporni stan ne koriste duže od 6 mjeseci za zadovoljenje stambenih potreba, a ne predlaže opravdani razlozi za izbivanje iz stana. Utvrđeno je naime da tužena sa svojim suprugom II- tuženim stanuje u vlastitoj kući u L. u posebnom stanu, a u sporni stan u D. samo povremeno navraća. Pravilna je ocjena nižestepenih sudova da izbivanje tužene iz spornog stana radi čuvanja unučadi u Labinu nije opravdan razlog za izbivanje iz stana. U reviziji tužena prvi puta iznosi da su ona i suprug izbivali iz spornog stana zbog zdravstvenog stanja sada pok. sestre tužene s kojom su živjeli u zajedničkom domaćinstvu, pa kako se u reviziji mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo u vezi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a takve povrede ne predleže, to je pozivanje na tu okolnost bespredmetno. Nema utjecaja na drugačije rješenje ovog spora okolnost tko je stvarni vlasnik kuće u Labinu da li tužena i njezin suprug, kako je to upisano u zemljišnim knjigama, ili njihov sin koji koristi poseban stan u toj kući, niti je odlučna okolnost što su neposredno prije ovog spora tužena i njezin suprug pregovarali sa tužiteljem da im sporni stan nakon odlaska njihovog sina u L. gdje je zaposlen, zamijeni za manji stan i zato te okolnosti tužena bespredmetno iznosi u reviziji. Za rješenje ovog spora odlučno je samo utvrđenje suda da tužena revidentica, niti članovi njezinog porodičnog domaćinstva sporni stan nisu koristili duže od 6 mjeseci prije podnošenja tužbe u ovom sporu, a da za nekorištenje stana nisu imali opravdanih razloga, pa nakon što je to utvrđeno pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je udovoljeno tužbenom zahtjevu za otkaz stanarskog prava.

Kraj takvog stanja stvari valjalo je reviziju tužene odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a), a reviziju tuženog odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. ZPP).

U Zagrebu, 6. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegpvić v.r.