Revr-768/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 768/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, mr. sc. Jasne Brežanski i Aleksandra Peruzovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari A. K. iz G., F. Z. iz Š. B., M. Č. iz G., E. P. iz G., G. S. iz Č., A. B. iz T., B. K. iz P., M. Č. iz Š. B., M. B. iz Z., D. K. iz V. D., A. B. iz P., M. B. iz R., J. B. iz M., Z. K. iz B. i Z. B. iz P., svi zastupani po M. Š., odvjetniku u I., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Imotskom, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž 1072/05 od 30. ožujka 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom br. P 1449/03 od 12. studenog 2004., u sjednici održanoj 12. rujna 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev svih tužitelja za isplatu plaće za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 19. ožujka 2003. u mjesečnim iznosima od po 3.800,00 kn svakom sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji ističući kao revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s tim da su obrazložili samo potonji revizijski razlog.

Tužitelji predlažu da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda da bude preinačena, ili da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija nije osnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev kojim traže da im tuženica isplati mjesečni iznos plaće od 3.870,00 kn za razdoblje od 1. siječnja do 19. ožujka 2003. tužitelji temelje na tvrdnji da su kao djelatne vojne osobe Ministarstva obrane Republike Hrvatske, i to kao pripadnici 66. pukovnije Hrvatske vojske, za tuženicu obavljali poslove diljem Republike Hrvatske, te da im je tuženica bez ikakovog pravnog osnova i obrazloženja prestala isplaćivati plaću počevši od 1. siječnja 2000.

U postupku je utvrđeno da je prema ugovoru sklopljenom između agencije A. d.o.o. Z. kao naručitelja i M. d.o.o. iz G., Republika B. i H., kao izvršitelja, od 15. siječnja 1997., M. obavljao radove na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske, da je za ispunjenje svojih ugovornih obveza M. angažirao strojeve 66. pukovnije i tužitelje kao radnike, da su tužitelji obavljali posao za trgovačko društvo M. koje im je isplaćivalo plaće sve do utuženog razdoblja preko H. b., na njihove štedne knjižice kod te banke, te da tužitelji nisu imali ugovor o djelatnoj vojnoj službi sa tuženicom, niti je postojao akt o njihovom prijemu u djelatnu vojnu službu.

Na temelju tih činjenica sudovi su zaključili da radni odnos tužitelja sa tuženicom nije postojao i da stoga nije postojala obveza tuženice isplaćivati im plaću, već da tužitelji mogu ostvarivati svoja potraživanja po osnovi radnog odnosa samo prema poslodavcu M. d.o.o. G..

U svezi pitanja dokazne snage vojne iskaznice kojom tužitelji dokazuju stupanje u Oružane snage Republike Hrvatske sudovi su zaključili da vojna iskaznica nije dokaz da su tužitelji zasnovali radni odnos s tuženicom već da je vojna iskaznica samo dokaz pripadnosti oružanim snagama.

Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji ponavljaju žalbene navode te ističu da „sud pojednostavljuje posjedovanje vojne iskaznice od strane tužitelja“ koja da „dokazuje akt prijema u djelatnu vojnu službu“, te da se s obzirom na činjenicu da je „rad tužitelja kod tuženika bio konzumiran“ treba primijeniti odredba čl. 11. st. 4. Zakona o radu, prema kojoj „ako poslodavac ne sklopi sa radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.“

Prema odredbi čl. 11. u odnosno vrijeme važećeg Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95, 33/95) mirnodopski sastav oružanih snaga čine djelatne vojne osobe, službenici i namještenici, kadeti i ročnici, a prema odredbi čl. 12. istog Zakona djelatne vojne osobe stupaju u oružane snage aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi, a službenici i namještenici na način određen propisima o državnim službenicima i namještenicima.

Prema odredbi čl. 34. spomenutog Zakona djelatna vojna osoba ima vojnu iskaznicu kojom dokazuje pripadnost oružanim snagama, a prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91) koji je važio u vrijeme izdavanja vojnih iskaznica tužiteljima, vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci. Sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) javnom ispravom se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Međutim, sukladno odredbi st. 3. istog članka dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

S obzirom na utvrđenje da nije postojao akt o prijemu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelje, osnovano je zaključiti da sadržaj vojnih iskaznica na koje se tužitelji pozivaju nije istinit i da stoga nemaju značaj koji im oni daju, te ne potvrđuju postojanje radnog odnosa tuženice sa tužiteljima kao djelatnim vojnim osobama.

Neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 11. st. 4. Zakona o radu jer se ta odredba primjenjuje u slučaju kad ugovor o radu postoji ali nije sklopljen u propisanom pisanom obliku, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da takav ugovor ne postoji.

Revizijska tvrdnja da je rad tužitelja kod tuženice bio konzumiran u suprotnosti je s utvrđenjem sudova da su tužitelji obavljali rad za trgovačko društvo M. koje je bilo u poslovnom odnosu s agencijom A., a ne sa tuženicom, pa se tom tvrdnjom osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, koja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja jer se zbog tog razloga revizija ne može izjaviti.

Osim pogrešne primjene materijalnog prava kao revizijski razlog u reviziji se samo uopćeno ističe bitna povreda odredaba parničnog postupka, a da se pritom ne obrazlaže, a niti ne navodi postojanje neke bitne povrede zbog koje se revizija može izjaviti, pa budući da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama revizijskih razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 382. a. ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući da s obzirom na naprijed navedeno proizlazi da taj revizijski razlog ne postoji, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.