Supreme Court dismisses appeal on invalid dismissal due to employee providing false professional credentials.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming an employer's extraordinary dismissal. The employee had provided false information regarding their professional qualifications and job type when hiring, leading the employer to reasonably conclude the employment relationship could not continue. The court rejected the appeal's claims of procedural errors and misapplication of labor law, ruling that the dismissal was legally justified.
Legislator headnote
AI generatedčl. 116. st. 1. Zakona o radu; čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku: An employer is entitled to extraordinary dismissal without notice when a worker provides false data essential for establishing the employment relationship, rendering further cooperation impossible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 469/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. I. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom uredu T. i p. d.o.o., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 823/16-2 od 15. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1184/15-21 od 11. studenoga 2016., u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 24. ožujka 2015. i odluke tuženika od 10. travnja 2015. (kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava), da radni odnos tužitelja nije prestao te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača autobusa (toč. I/1. i I/2. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (toč. II. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. III. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače, odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik predlaže istu odbiti kao neosnovanu, te ujedno obvezati tuženika da mu naknadi trošak odgovora.
Revizija nije osnovana.
Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio čime bi bile počinjene bitne povrede ZPP-a, zbog čega ovaj sud taj (neobrazloženi revizijski razlog nije uzeo u obzir (čl. 386. st. 2. ZPP-a).
Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu (i ujedno odluke o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava), uz nalaganje tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozača autobusa.
U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:
- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na poslovima radnog mjesta vozača autobusa počev od 27. veljače 1996., time da je ugovor o radu među strankama sklopljen 1. travnja 1996.,
- da je tuženik Odlukom od 24. ožujka 2015. tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu, a iz razloga što je tužitelj na temelju nevjerodostojne (lažne) potvrde - svjedodžbe Školskog centra za cestovni saobraćaj, Škole saobraćajne i auto-metalske struke u Z. broj ... od 22. rujna 1979. u svoju radnu knjižicu ishodio upis srednje stručne spreme – zanimanje „specijalizirani KV radnik – vozač cestovnih motornih vozila u teretnom saobraćaju“, kojim nedopuštenim ponašanjem je prekršio radne obveze iz čl. 123. st. 2. t. 1. i 7. Temeljnog kolektivnog ugovora, jer je na prijevaran način pokušao dovesti poslodavca u zabludu da povjeruje kako je naknadnim obrazovanjem stekao srednju stručnu spremu, te je podatak o istoj stručnoj spremi napisao u molbi za zasnivanje radnog odnosa od 17. siječnja 1996.,
- da je tužitelj kod sklapanja ugovora o radu doista tuženiku predao radnu knjižicu u kojoj se navodi stručna sprema i kvalifikacija specijaliziranog KV radnika – vozača cestovnih motornih vozila, koju tužitelj nije stekao.
Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su, prema prosudbi ovoga suda, pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.
Odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR – stupio na snagu 7. kolovoza 2014.) propisano je da poslodavac (i radnik) ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Kada da je tužitelj pri sklapanju ugovora o radu predao tuženiku radnu knjižicu u kojoj je navedena nevjerodostojna svjedodžba o stjecanju stupnja stručne spreme i vrste zanimanja, on je time zapravo dao tuženiku neistinite podatke važne za zasnivanje radnog odnosa. Zbog tih okolnosti tuženik po prirodi stvari ne može imati niti minimum povjerenja potrebnog za odnos poslodavca i radnika, pa je stoga i po ocjeni ovoga suda tuženik imao opravdan razlog za izvanredno otkazivanje predmetnog ugovora o radu, jer je očito da i uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.
Okolnost (na koju u reviziji ukazuje tužitelj) da je u obrazloženju pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kao razlog otkaza navedeno predočenje tuženiku krivotvorenje službene isprave (svjedodžbe), a da tužitelj nije osuđen za to kazneno djelo, ne čini predmetni otkaz nedopuštenim. Naime, tuženik je u pobijanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu kao razlog otkaza naveo ne samo krivotvorenje svjedodžbe već i davanje neistinitih podataka važnih za zasnivanje radnog odnosa.
Kao što je već prethodno rečeno, kao dostatan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u konkretnom slučaju ukazuje se već i sama okolnost što je tužitelj pri zasnivanju radnog odnosa dao tuženiku neistinite podatke vezano za stručnu spremu i vrstu zanimanja koje ima.
Stoga suprotna razlaganja tužitelja u reviziji nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.
Uostalom, obrazloženje revizije u odnosu na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava uglavnom se svodi na tužiteljevu analizu i ocjenu provedenih dokaza (suprotnu onoj nižestupanjskih sudova), što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se revizija i ne može podnijeti (čl. 385. ZPP-a) pa time, dakle, nije moguće osporavati pravilnost primjene materijalnog prava.
Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza pravilno je primijenjeno materijalno pravo (odredba čl. 116. st. 1. ZR-a), a posljedično tome pravilno je odbijen i zahtjev tužitelja za vraćanje na posao (čl. 124. st. 1. ZR-a), pa stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.
Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 3. siječnja 2018.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.