Revr-360/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 360/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. P. iz S., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Z. o. u. P. J. i J. P., u S., protiv tužene P. d.d. S., koju zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u Z. o. u. V. L. i Ž. V., u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-4963/05 od 25. siječnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1840/05 od 9. rujna 2005., u sjednici održanoj 13. lipnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos 6.987,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i datume dospijeća do isplate, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.356,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda. Ujedno je tom presudom, na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) drugostupanjski sud dopustio reviziju.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti odnosno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP dostavio protivnoj stranci na odgovor. Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže da se revizija tužene odbije kao neosnovana.

Revizija tužene nije osnovana.

Prema čl. 385. a ZPP protiv drugostupanjske presude iz čl. 385. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Budući da je u ovoj pravnoj stvari revizija dopuštena zbog materijalno pravnog pitanja to ovaj sud nije ovlašten ispitivati osnovanost revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati 6.987,33 kn na ime manje obračunate te isplaćene plaće za razdoblje od siječnja 1999. do rujna 2000.

U postupku je utvrđeno da je tužena tužiteljici prema obračunskim listama u rubrici pod oznakom "55" smanjivala plaću za 10 do 35% mjesečno. Utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavlja sve postavljene radne zadatke tako da je radila u normalnim uvjetima i ostvarila uobičajeni radni učinak. Tužena je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva, umanjivala plaću za isti postotak, iako tužena nije imala razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.

Slijedom prednjih utvrđenja sudovi su pravilno ocijenili da je tužena suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 54/95., 64/95., 17/01., 82/01., 114/03., 427/03., 30/04. i 137/04. – pročišćeni tekst – dalje: ZR), čl. 28. i čl. 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine (“Narodne novine”, broj 41/98. – dalje: KU), Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće (“Narodne novine”, broj 37/98.), Odluke o proširenju Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće (“Narodne novine”, broj 37/98.), i Odluke o najnižoj osnovi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje (“Narodne novine”, broj 9/98., 14/98. i 20/00.), tužiteljici isplatila manju plaću u ukupnom iznosu 6.987,33 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do rujna 2000. mjesečno (kao u izreci prvostupanjske presude) i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog "neostvarenog plana".

Prema čl. 81. st. 1. i 2. ZR poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom. Ako osnovi mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu.

Prema čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Stavkom 2. istog članka "normalnim učinkom" smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova, time da je odredbom čl. 70. KU utvrđeno da se odredbe citiranog Ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredbi nije potrebna odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.

Citiranim odredbama KU određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno, tj. određena je osnovana plaća kao najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i "normalni učinak". "Normalni učinak" predstavlja doprinos radnika u radu – ono što se od radnika normalno (uobičajeno) očekuje u izvršavanju preuzetih ugovornih obveza.

Stoga se "normalni učinak" ne može dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to pokušava tužena, u smislu da bi poslodavac mogao jednostrano smanjivati ugovorene plaće radnika ovisno o tome kakvi su njegovi rezultati poslovanja. Naime, temeljna obveza poslodavca (čl. 7. st. 1. ZR) je radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, prema citiranom čl. 28. st. 2. KU, koji prema navedenom uređuje osnovnu plaću, tuženik je bio ovlašten općim aktom utvrditi "normalni učinak" za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", a potom ovisno o odnosu ostvarenog rezultata i rezultata koji je tražen kao "normalni učinak", odrediti iznos osnovne plaće, a koji iznos ovisno o tom odnosu, može biti jednak, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđenog citiranim KU.

Kako prema naprijed navedenom tužena općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja "normalnog učinka", pravilno su sudovi ocijenili da je suprotno KU umanjivala plaće zbog "neostvarenog plana prometa na razini društva".

Umanjenje plaće po osnovi "neostvarenog plana" odnosi se na neostvareni plan prometa na razini društva – tužene kao cjeline.

Shodno tome, sudovi su za obračun i isplatu osnovne plaće zauzeli pravilno pravno stajalište da je za umanjenje plaće po osnovu "ostvarenja plana prometa na razini društva" nezakonito.

Naime, ni jedan propis niti odredba naprijed citiranih Kolektivnih ugovora ne daje osnova za takvo umanjenje plaće.

Okolnost što tužena nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužiteljici pozivom na odredbe čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine. Naime, ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva – tužene kao poslodavca, kojeg tužena ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njegovu osnovnu plaću. Naime, radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću, on ne sudjeluje u dobiti, pa nije dužan sudjelovati ni u poslovnom gubitku poslodavca.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Nije se, dakle, ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kojeg ističe revidentica.

Revizijski sud razmatrao je samo taj revizijski razlog, jer je drugostupanjski sud kao razlog zbog kojeg je dopustio reviziju po čl. 382. st. 2. ZPP radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, označio pravno pitanje je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i neostvarenja planiranih poslovnih rezultata na razini trgovačkog društva jednostrano i bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću, dakle, materijalno pravo pitanje.

Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužene valjalo odbiti kao neosnovanu.

Revizija tužene izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP) nije razmatrana, jer je utvrđeno da ona je izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojeg je drugostupanjski sud dopustio reviziju (čl. 382. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 13. lipnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.