Revr-1420/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1420/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz L., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u R., protiv prvotuženika I. d.d. iz P., i drugotuženika P. d.d. iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županjskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2678/09-6 od 3. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-2691/08 od 16. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2013.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županjskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2678/09-6 od 3. siječnja 2011. tako da se odbija žalba prvotuženika I. d.d. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u točki I u kojoj je naloženo prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos 322.320,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te u točki III u odnosu na parnične troškove i rješava:

Nalaže se prvotuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 24.286,40 kn u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Prvotuženiku se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika I. d.d. kojim je naloženo prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos 322.320,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2008. do isplate (toč. I), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika P. d.d. (toč. II), prvotuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 16.963,20 kn (toč. III), tužitelju je naloženo drugotuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu 1.786,50 kn (toč. IV), a u ostalom dijelu odbijeni su zahtjevi tužitelja i prvotuženika za naknadu parničnog troška (toč. V).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu u točki II kao i u odnosu na odluku o parničnim troškovima u točkama IV i V, a preinačena u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotuženika tako da je tužbeni zahtjev odbijen, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, preinačena je i odluka o parničnom trošku tako da je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnične troškove u iznosu 4.466,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvotuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem osporava revizijske navode i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu uz naknadu troškova sudskih pristojbi na odgovor. Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i tvrdi da u drugostupanjskoj presudi nisu navedene odredbe materijalnog prava na temelju koje je primijenjeno niti se to može zaključiti iz sadržaja odluke.

Suprotno revizijskim razlozima drugostupanjska presuda sadrži odredbe materijalnog prava na temelju kojih je presuda donesena, a isto tako navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama, pa nije ostvaren navedeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj tvrdi da je povrijeđena odredba čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 6/99 i 8/99 i dalje: Konvencija) koja je u primjeni temeljem odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02) i tvrdi da mu je stavom drugostupanjskog suda prema kojemu tužitelj nema pravo tražiti naknadu štete koja mu pripada na temelju određenja u pravomoćnoj sudskoj odluci onemogućen pristup sudu i odgovarajuća sudska zaštita.

Polazeći od navedene odredbe Konvencije, a prema odredbama Zakona o parničnom postupku, tužitelju je omogućen pristup sudu time što je pokrenuo parnicu podnošenjem tužbe i o njegovom zahtjevu se raspravljalo u sudskom kontradiktornom postupku.

Pravo na pristup sudu i na pravično suđenje ne isključuje mogućnost da stranka bude odbijena s tužbenim zahtjevom ukoliko je neosnovan. Zbog navedenog neosnovani su revizijski navodi kojima tužitelj smatra da je u ovom postupku došlo do kršenja njegovog prava na neposrednu sudsku zaštitu, zbog toga prema ocijeni ovog suda ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da bi bila povrijeđena njegova prava na pristup sudu i odgovarajuću sudsku zaštitu iz čl. 6. Konvencije.

Predmet spora je isplata naknade u visini osnovice prosječne plaće radnika isplaćene mu u posljednja tri mjeseca za razdoblje od prestanka ugovora o radu 13. ožujka 2008. do isteka razdoblja na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. St-41/00 od 14. prosinca 2005. i to točke. 9. stečajnog plana za prvotuženika u iznosu 322.320,00 kn. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod prvotuženika na temelju ugovora radu od 1. veljače 2003.,

- da je nad prvotuženikom vođen stečajni postupak kod Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. St-41/00 u kojem je potvrđen stečajni plan po kojemu je u točki 9. utvrđeno da se P. d.d. kupac i većinski vlasnik (ovdje drugotuženik) I. d.d. obvezuje da će uprava tuženika I. d.d. zadržati u radnom odnosu svih 179 radnika koji su u to vrijeme imali sklopljene ugovore o radu i da im se ugovor ne može otkazati osim zbog skrivljenog ponašanja radnika u razdoblju od 60 mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o zaključenju stečajnog postupka, a ako poslodavac otkaže ugovor o radu prije isteka tog roka, dužan je otpuštenom radniku osim otpremnine naknaditi štetu u visini osnovice prosječne plaće radnika isplaćene mu u posljednja tri mjeseca za razdoblje od dana prestanka ugovora o radu pa do isteka šezdesetomjesečnog roka,

- da je rješenje o zaključenju stečaja postalo pravomoćno 27. siječnja 2006., pa šezdesetomjesečni rok iz točke 9. stečajnog plana istječe s danom 27. siječnja 2011.,

- da je tužitelj jedan od radnika na koje se odnosi točka 9. stečajnog plana,

- da je prvotuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora 3. rujna 2007. zbog organizacijskih razloga jer je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta koji je stupio na snagu 3. svibnja 2007 ukinuto radno mjesto voditelja maloprodajnih objekata i objekata u zakupu za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu,

- da tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora o radu,

- da je tužiteljev ugovor o radu prestao 13. ožujka 2008.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je naložio prvotuženiku, koji je bio poslodavac tužitelja, isplatu naknade na temelju točke 9. stečajnog plana u nespornom iznosu 322.320,00 kn, dok je u odnosu na drugotuženika odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da iz točke 9. stečajnog plana ne proizlazi obveza drugotužitelja naknaditi štetu tužitelju zbog otkaza ugovora o radu s obzirom da je u toj točki navedeno da će naknadu štete isplatiti poslodavac, a drugotuženik nije bio poslodavac tužitelja.

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženika i odbio tužbeni zahtjev uz izraženo shvaćanje, da iako je prihvaćenjem obvezi iz stečajnog plana prvotuženik trebao zadržati u radnom odnosu, a nakon što stečajni postupak bude zaključen, 179 radnika s tim da im ne može otkazati ugovor o radu u razdoblju od 60 mjeseci osim iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika, da je prvotuženik ovlašten poduzimati razne gospodarske aktivnosti u cilju daljnjeg opstanka na tržištu, pa prema tome i organizacijske mjere unutar društva, pa tako i donijeti Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta.

Prema tome, drugostupanjski sud smatra da s obzirom na činjenicu da više ne postoji radno mjesto na kojem je tužitelj radio, a kako tužitelj nije prihvatio izmijenjeni ugovor, niti je pobijao odluku o otkazu ugovora o radu, ne može se pozivati na povredu prava o zabrani otkaza.

U odnosu na drugotuženika drugostupanjski sud prihvatio je shvaćanje prvostupanjskog suda da iz točke 9. stečajnog plana ne proizlazi obveza drugotuženika za naknadu štete jer nije poslodavac tužitelja.

Prema odredbi čl. 113. st. 1. alineja 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Odredbom čl. 121. st. 1. ZR propisano je da se odredbe ovog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).

Polazeći od navedenih odredbi otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora predstavlja redoviti otkaz ugovora o radu, pa u situaciji kada radnik ne prihvati ponudu izmijenjenog ugovora o radu, nastupaju pravne posljedice otkaza ugovora o radu.

U okolnostima konkretnog slučaja prvotuženik poslodavac tužitelja želi jednostrano izmijeniti ugovor o radu zbog nove organizacije poslovanja, a tužitelj ponudu za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima nije prihvatio, nastale su pravne posljedice redovitog otkaza ugovora o radu.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je pravo prvotuženika da zbog nužnosti učinkovitijeg nastupa na tržištu provede organizacijske promjene, te da u okviru tih promjena neka radna mjesta ukine, a osnuje neka nova radna mjesta.

Međutim, time što je ukinuo radno mjesto tužitelja i zbog toga donio odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, koju tužitelj nije prihvatio, ostvarile su se pretpostavke za primjenu točke 9. stečajnog plana, jer ga ovlaštenje da provede novu organizaciju ne oslobađa odgovornosti za štetu zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu.

Stečajni plan je nagodba koja bi se mogla izmijeniti samo ako su nastupile promijenjene okolnosti koje bi opravdavale novu organizaciju, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima činjenice koje bi ukazivale na takve promijenjene okolnosti nisu isticane.

Točkom 9. stečajnog plana utvrđeno da se P. d.d. kupac i većinski vlasnik (ovdje drugotuženik) I. d.d. obvezuje da će uprava tuženika I. d.d. zadržati u radnom odnosu svih 179 radnika koji su u to vrijeme imali sklopljene ugovore o radu i da im se ugovor ne može otkazati osim zbog skrivljenog ponašanja radnika u razdoblju od 60 mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o zaključenju stečajnog postupka, a ako poslodavac otkaže ugovor o radu prije isteka tog roka, dužan je otpuštenom radniku osim otpremnine isplatiti i naknadu koja je nazvana „naknada štete“ u visini osnovice prosječne plaće radnika isplaćene mu u posljednja tri mjeseca za razdoblje od dana prestanka ugovora o radu pa do isteka šezdesetomjesečnog roka.

Rješenje kojim je zaključen stečajni postupak nad prvotuženikom postalo je pravomoćno 27. siječnja 2006., tužiteljev radni odnos prestao je 13. ožujka 2008.

Razdoblje u kojem prvotuženik ne može otkazati ugovor o radu tužitelju istječe s danom 27. siječnja 2011., pa tužitelju pripada naknada zbog otkaza ugovora o radu primjenom točke 9. stečajnog plana visini osnovice prosječne plaće tužitelja isplaćene mu u posljednja tri mjeseca za razdoblje od dana prestanka ugovora o radu 13. ožujka 2008.pa do isteka šezdesetomjesečnog roka 27. siječnja 2011. u nespornom iznosu 322.320,00 kn kako je to pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio prvostupanjski sud. U odnosu na drugotuženika pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev jer tužitelj isplatu naknade i od ovog tuženika zahtjeva primjenom točke 9. stečajnog plana, a prema toj točki poslodavac koji otkaže ugovor o radu radniku koje je zadržao u radnom odnosu prema stečajnom planu (osim iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika), dužan je otpuštenom radniku naknaditi štetu. Drugotuženik nije poslodavac tužitelja pa nije ni odgovoran za isplatu navedene naknade.

Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na dio točke 9. stečajnog plana i tvrdi da se i drugotuženik pored prvotuženika obvezao naknaditi štetu otpuštenom radniku. U odnosu na navedene revizijske tvrdnje nižestupanjski sudovi zauzeli su pravilno shvaćanje da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije iz naprijed navedenih razloga.

Preinačena je i odluka o parničnom trošku na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

Prvotuženik je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove koji se odnose na troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika i sudskih pristojbi kako je to utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, kao i troškova revizijskog postupka uzimajući u obzir djelomičan uspjeh tužitelja i sudskih pristojbi na reviziju, pa je tužitelju dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu 24.286,40 kn. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja djelomično odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, a djelomično prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Prvotuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. st. ZPP jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

U Zagrebu, 21. svibnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.