Rev-133/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 133/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i Davorke Lukanović-Ivanišević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz V., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika A. H. iz R., vlasnika obrta H. izrada i montaža tendi, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2058/06 od 3. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-497/05 od 15. rujna 2005., u sjednici održanoj 13. ožujka 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2058/06 od 3. prosinca 2007. potvrđena je presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-497/05 od 15. rujna 2005. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu mu nematerijalne i materijalne štete, te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnične troškove od 7.625,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a revident uopće ne obrazlaže u čemu bi se sastojala ta povreda, zbog čega ovaj revizijski sud i nije ispitivao osnovanost takvih neobrazloženih revizijskih navoda.

Suprotno navodima iz revizije drugostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne žalbene navode, zbog čega se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a navodno počinjenom pred drugostupanjskim sudom.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete (nematerijalne i materijalne) sve vezano uz povrede zadobivene u nezgodi na radu 4. travnja 2000.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj (tada radnik tuženika) doživio nezgodu na radu 4. travnja 2000. obavljajući povjerene mu poslove, kojom prilikom je povrijeđen,

- da se zbog zadobivenih povreda tužitelj liječio do 16. siječnja 2001. kada je liječenje završeno, a

- da je tužitelj tužbu kojom potražuje naknadu pretrpljene štete podnio sudu 6. svibnja 2005.

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja ocijenivši da je nastupila zastara, a na temelju odredbe čl. 376. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje na ovaj spor, sve na temelju odredbe čl. 1063. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05). Tom odredbom određeno je naime da potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

Završetkom liječenja (16. siječnja 2001.) definirano je zdravstveno stanje tužitelja, a nakon povrjeđivanja, čime je tužitelj, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi konačno saznao za nastalu štetu (vrstu i obim štete), od kada i počinje teći zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a (za tuženika kao štetnika tužitelj je znao od dana nastanka štetnog događaja).

Na početak tijeka zastare nije od značaja provođenje liječničkog vještačenja u ovom postupku, a kojim su samo definirani parametri relevantni za određivanje visine utužene štete, a čiji je nastanak i obim međutim određen trenutkom konačnog završetka liječenja (16. siječnja 2001.) od kada i teče zastarni rok. Obzirom na datum utuženja (6. svibnja 2005.) jasno je da je ovo potraživanje tužitelja zastarjelo.

Tužitelj potražuje naknadu štete vezano za doživljene povrede na radu, no kod nesporne činjenice da tuženik vezano za ovo povrjeđivanje tužitelja nije ništa dobio ili ostvario, ne može se govoriti o stjecanju bez osnova na strani tuženika, pa je neosnovano potraživanje tužitelja i u smislu odredbe čl. 209. ZOO-a – pravo oštećenika nakon zastare prava da zahtijeva naknadu.

Tumačenjem ovog instituta (čl. 209. ZOO-a), a kako to revident pokušava ovom revizijom, izgubio bi se svaki smisao i svrha instituta zastare koji bi time postao bespredmetan, a što svakako nije bila intencija zakonodavca.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. ožujka 2008.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.