I Kž-564/2000-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-564/00-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjedika vijeća, te Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama opt. T. K., opt. D. P. i opt. K. R., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. lipnja 2000. godine br. K-43/00, u sjednici održanoj 24. siječnja 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. T. K., opt. D. P. i opt. K. R., kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Zagrebu, oglašeni su krivima opt. T. K. i opt. D. P. za učin četiri kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, te im je temeljem odredbe čl. 109. st. 1. i st. 4. uz primjenu čl. 23, čl. 24. st. 2. i 3. i čl. 25. Zakona o sudovima za mladež, uz primjenu čl. 218. st. 1. KZ, izrečena jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora, i to T. K. u trajanju od tri godine i šest mjesec, a opt. D. P. jedinstvena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od tri godine, dok je opt. K. R. oglašen krivim za učin jednog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, pa mu je temeljem iste odredbe izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ, optuženicima je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. T. K. i opt. D. P. od 13. veljače 2000. pa nadalje, a opt. K. R. od 2. ožujka 2000. godine, pa nadalje. Temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP, mlt. oštećeniku J. K., zastupanom po ocu i z. z. S. K., dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 300,00 kn, koji je dužan platiti opt. T. K. Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 5. i 6. ZKP u cijelosti.

Temeljem čl. 124. st. 1. ZKP nagrade postavljenih branitelja svih optuženika isplatit će se iz proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žale se optuženici po svojim braniteljima, i to opt. T. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu navoda žalbe, odnosno umanji izrečena kazna.

Opt. D. P. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači i optuženiku izrekne blaža kazna maloljetničkog zatvora, te da mu se ukine pritvor. Opt. K. R. žali se osobno i po svom branitelju, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske svojim podneskom od 22. rujna 2000. godine br. DOKŽ- 1194/00 predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neutemeljene.

Žalbe nisu osnovane.

Naime, uvidom u spis predmeta ovaj Vrhovni sud je utvrdio da nisu u pravu optuženici kada presudu suda prvog stupnja pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilne zaključke da su optuženici počinili kaznena djela upravo na način kako je to opisano izrekom pobijane presude, te isto valjano i temeljito obrazložio razlozima, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Opt. T. K. u svojoj žalbi ističe razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, međutim iz dikcije predmetne žalbe razvidno je da se radi o žalbenom razlogu zbog odluke o kaznenoj sankciji, jer se prigovara samo zaključcima suda prvog stupnja oko kvalifikacije ponašanja ovog optuženika prema oštećenim maloljetnicima, dok se međutim ne vidi na koju kvalifikaciju drugog kaznenog djela žalitelj upućuje.

Međutim, smatramo da je sud potpuno pravilno izveo zaključak da je opt. T. K. kritične zgode koristeći svoju superiornost obzirom na fizički uzrast i godine u odnosu na mlt. oštećenike izazvao kod ovih ustrašenost i bezuvjetan pristanak da se ponašaju upravo prema zahtjevima optuženika i predaju mu sve stvari koje je od njih tražio. Sud prvog stupnja pri tome je adekvatno obrazložio svoju intervenciju i intervenciju državnog odvjetnika u zakonski opis toč. 1. i 2. optužnice u pravcu da je iz istog ispušteno da su djela počinjena uporabom sile protiv neke osobe, pa je ostala samo prijetnja, što međutim nije u bitnome utjecalo na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ, čiji učin je ovaj optuženik svojim radnjama u cijelosti ostvario.

Opt. D. P. u svojoj žalbi također ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s time da prvenstveno stavlja prigovor na toč. 4. izreke presude, kojom mu se između ostalog kao jedna od radnji koju je poduzeo prilikom učina predmetnog kaznenog djela, opisuje i mahanje metalnim lancem prema maloljetnicima, te pitanje upućeno oštećenom V. D. "Jesi li ikada jeo srebro".

Prema ocjeni ovog Vrhovnog suda, činjenica eventualne precizne nerazjašnjenosti tog djela činjeničnog supstrata izreke presude, nije od relevantnog utjecaja na procjenu kvalitete drugih pojedinačno poduzetih radnji prilikom učina kaznenog djela, a što bi u bitnome utjecalo na pravnu kvalifikaciju obilježja kaznenog djela opisanog pod toč. 4. pobijane presude, s time da ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja koji potpuno priznanje učina kaznenih djela koja se opt. D. P. stavljaju na teret, uzima i kao priznanje svih okolnosti pod kojima su djela počinjena.

Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe opt. K. R., temelji se na tvrdnji da on nije počinitelj kaznenog djela opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude, te da za isto nema nikakovih dokaza na kojima bi se presuda temeljila.

Suprotno tvrdnjama predmetne žalbe, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na pravilan i potpun način utvrdio da je upravo opt. K. R. osoba koja je kao treći supočinitelj sudjelovala u počinjenu kaznenog djela razbojništva na štetu mlt. M. Đ., mlt. D. R. i V. D. koji je kritične zgode bio još dijete.

Naime, opt. T. K. i opt. D. P. tijekom istrage decidirano su i okolnosno u svojoj obrani iskazivali o tijeku i načinu počinjenja kako drugih kaznenih djela, tako i kaznenog djela opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude, s time da su na isti način opisali u kojoj mjeri i kako je opt. K. R. sudjelovao kao supočinitelj predmetnog kaznenog djela, da bi nakon toga na glavnoj raspravi iz nepoznatog razloga odricali sudjelovanje opt. K. R. u počinjenju ovog kaznenog djela, navodeći pri tome da je doista s njima sudjelovala treća osoba s nadimkom K. ali da se nije radilo o treće opt. K. R.

Ovaj sud drži da je s pravom sud prvog stupnja kao istinitu prihvatio obranu ovih okrivljenika datu u tijeku istrage, tim više što je na pouzdan način utvrdio da opt. K. R. doista nosi nadimak K. i to uvidom u ranije kaznene postupke koji su vođeni protiv imenovanog, a u kojima se sam predstavljao kao K. a posebice obzirom na činjenicu da je ošt. D. R. sa stopostotnom sigurnošću prepoznao opt. K. R. kao osobu koja je zajedno s prvo i drugooptuženikom sudjelovala u počinjenu kaznenog djela na njegovu štetu.

Slijedom svega izloženog, ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja na temelju pravilno i potpuno provedenog dokaznog postupka, te iscrpne analize svih provedenih dokaza kako ponaosob, tako i u međusobnoj korelaciji, izveo pravilan zaključak da su opt. T. K., opt. D. P., te opt. K. R. počinili kaznena djela opisana izrekom pobijane presude, te o istima dao adekvatne razloge koje je valjano obrazložio, pa ih stoga prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Glede žalbenog razloga odluke o kaznenoj sankciji koja se ističe u žalbi drugo opt. D. P., a razvidan je iz žalbe opt. T. K., smatramo da je sud prvog stupnja u cijelosti adekvatno vrednujući olakotne i otegotne okolnosti, po njihovoj kvaliteti i kvantiteti, kako nalazeći ih na strani ličnosti okrivljenika, tako i na strani predmetnih kaznenih djela, optuženicima izrekao adekvatnu kaznenu sankciju u vidu maloljetničkog zatvora, kojom će se, obzirom na njezinu kvalitetu kao i vremensko trajanje, i po ocjeni ovoga suda u cijelosti postići svrha kažnjavanja, kako u smislu specijalne, tako i u smislu generalne prevencije.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. ZKP, ovaj sud kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

Stoga, a kako se navodima podnesenih žalbi prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. siječnja 2001. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.