I Kž-173/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 173/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević Grbić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. studenog 2006., broj: K-41/06, u sjednici održanoj dana 18. travnja 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se uz prihvaćanje po prvostupanjskom sudu utvrđenih kazni zatvora i to za djela pod toč. 1. izreke iz čl. 192. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04; u nastavku. KZ) u trajanju od četiri godine, iz čl. 194. KZ u trajanju od jedne godine i čl. 196. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine, za djelo pod toč. 2. izreke iz čl. 193. st. 2. KZ u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za djelo pod toč. 3. izreke iz čl. 197. KZ u trajanju od šest mjeseci, za djela pod toč. 4. izreke iz čl. 196. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine za svako djelo na štetu djece M. A., T. A., J. A. i L. A., opt. A. K., temeljem čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 26. siječnja 2006. pa nadalje.

II. Žalba opt. A. K. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 173/07-4

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim opt. A. K. zbog devet kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa te su mu utvrđene kazne zatvora: temeljem čl. 192. st. 1. KZ u trajanju od četiri godine, temeljem čl. 194. KZ u trajanju od jedne godine, temeljem čl. 193. st. 2. KZ u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, temeljem čl. 197. st. 1. KZ u trajanju od šest mjeseci, te temeljem čl. 196. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine za svako djelo počinjeno na štetu djece K. D., M. A., T. A., J. A. i L. A.. Temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. siječnja 2006. pa nadalje.

Optuženiku su izrečene i sigurnosne mjere oduzimanja predmeta, temeljem čl. 197. st. 2. i temeljem čl. 196. st. 2. KZ VHS kasete označene u izreci pobijane presude, dok je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik po branitelju dr. sci. M. B., odvjetniku iz V., te državni odvjetnik.

Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a odbije kao neosnovana žalba optuženika.

Žalba optuženika nije osnovana dok je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Ispitujući pobijanu presudu iz osnova iz kojih se pobija žalbama stranaka te sukladno čl. 379. st. 1. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti, niti povrede na koje upire žalitelj.

Nije u pravu optuženik da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, jer da je ispitivanje oštećenika provedeno protivno zakonskim odredbama, iako ne precizira o kojim se

I Kž 173/07-4

konkretno povredama radi, te da pri ispitivanju oštećenika nije bio prisutan branitelj optuženika.

Iz sadržaja zapisnika o ispitivanju djece oštećene kaznenim djelima u istražnom postupku razvidno je da su te radnje provedene sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, a poglavito Zakona o sudovima za mladež (u nastavku: ZSM). Naime, prema čl. 119. ZSM oštećenici su ispitani putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, uz pomoć stručne osobe, kod ispitivanja oštećenika N. P. i K. D. bila je prisutna dipl. socijalni pedagog Centra za socijalnu skrb V. G. T., odnosno tijekom ispitivanja oštećenika L. A., T. A., M. A. i J. A. psiholog Centra za socijalnu skrb V. D. G., dok je na glavnoj raspravi reproducirana snimka ispitivanja i pročitani su zapisnici o ispitivanju oštećenika N. P., L. A., T. A., M. A., K. D. i J. A., kako je propisano u čl. 119. st. 4. ZSM, a bez primjedbi stranaka. Prema tome ispitivanje djece oštećenika u tijeku istražnog postupka provedeno je sukladno čl. 119. ZSM i sukladno odredbama o ispitivanju svjedoka iz Zakona o kaznenom postupku te nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 235. ZKP koji čine iskaz svjedoka nezakonitim dokazom. Činjenica da branitelj optuženika nije bio prisutan radnji ispitivanja oštećenika ne čini ove dokaze nezakonitim, jer prema čl. 198. st. 5. i 6. ZKP jedino odsutnost branitelja tijekom ispitivanja okrivljenika čini njegov iskaz nezakonitim ( čl. 225. st. 10. ZKP). Doduše, obveza je istražnog suca, prema čl. 198. st. 5. ZKP, na prikladan način obavijestiti branitelja o vremenu i mjestu obavljanja istražne radnje ispitivanja oštećenika, međutim ovaj propust istražnog suca ne čini dokaz nezakonitim, niti je to tzv. relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, jer povreda nije učinjena u fazi glavne rasprave. Stoga nije utemeljena žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ne navodi koju to odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio odnosno koje dokaze nije proveo, a nije zadovoljan zaključkom prvostupanjskog suda glede učina kaznenih djela na štetu djeteta N. P.1 opisana pod toč. 2. i 3. izreke presude upirući na nedosljednost iskazivanja oca oštećenice, svjedoka N. P.2 u istražnom postupku i na glavnoj raspravi, pa da je trebalo njegov iskaz valorizirati na način povoljniji za optuženika po načelu „in dubio pro reo“.

Suprotno stavu žalitelja ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi u potpunosti i pravilno utvrđene sve relevantne činjenice za zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika za sva kaznena djela, dakle i ona na štetu djeteta N. P.1 . Ovakvo utvrđenje prvostupanjski sud temelji prvenstveno na iskazu oštećenice koja je cjelovito i detaljno opisivala radnje kojima je bila izložena od strane optuženika, a osim toga je njezin iskaz potvrđen iskazom njezina oca, svjedoka N. P.2 , te materijalnim dokazima (VHS kaseta s pornografskim sadržajem). Svjedok N. P.2 je objasnio na glavnoj raspravi kako mu je oštećenica tek nakon ispitivanja u istrazi rekla da se pred optuženikom skidala dva do tri puta gola, glede koje okolnosti svjedok nije imao saznanja niti je o tome iskazivao kada je ispitivan pred istražnim sucem. Međutim, to ne umanjuje vrijednost njegovog iskaza, niti dovodi u pitanje vjerodostojnost kazivanja o onome što je čuo po pričanju oštećenice, jer se oštećenica, obzirom na svoju nisku životnu dob prisjećala događanja sukcesivno i o tome iskazivala kako u postupku pred istražnim sucem tako i vlastitom ocu. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno vrednovao iskaz oštećenice N. P.1 kao žrtve terećenih radnji optuženika vjerodostojnim, okolnosnim, detaljnim i stoga ga u cijelosti prihvatio, a ovaj je iskaz potvrđen iskazom njezina oca, svjedoka N. P.2 , pa je činjenično stanje u odnosu na ova kaznena djela

I Kž 173/07-4

prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio i zaključio da je optuženik činio terećene radnje za koje je proglašen krivim pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude.

Povredu kaznenog zakona žalitelj ističe u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. i 4. pobijane presude tvrdeći da je za ista djela već suđen, dakle upirući na povredu iz čl. 368. toč. 3. ZKP, te da zbog konsumpcije nije bilo osnova optuženika osuditi za četiri kaznena djela.

U odnosu na žalbeni prigovor presuđene stvari za događanja opisana pod toč. 1. i 4. izreke pobijane presude prvostupanjski sud je dao jasne, određene i za ovaj sud drugog stupnja prihvatljive razloge pa nije počinjena istaknuta povreda kaznenog zakona.

Glede kaznenih djela iz toč. 1., na štetu djeteta K. D. razvidno je da se ovdje radi o drugim kaznenim djelima u odnosu na kaznena djela za koje je kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom. U ovom postupku optuženik je proglašen krivim zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st.

1. KZ i kaznenog djela zadovoljenja pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom iz čl. 194. KZ za koja kaznena djela nije ranije suđen. Optuženik je presudom Općinskog suda u Vukovaru od 04. studenog 2004. godine, broj: K- 445/04 proglašen krivim zbog kaznenog djela iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju iz čl. 196. st.

1. KZ na štetu djece S. D. i K. D.. Međutim, razmatranjem opisa djela iz izreke spomenute pravomoćne presude Općinskog suda u Vukovaru i ovdje pobijane presude razvidno je da se ne radi o istom događaju budući je događaj opisan pod toč.

1. izreke pobijane presude snimljen na VHS kasetu koja je oduzeta tijekom pretrage stana i drugih prostorija optuženika i koja je bila reproducirana tijekom glavne rasprave (video kaseta bez oznake iz omota broj 4), a na kojoj video kaseti je vidljiva naga, gola djevojčica i to upravo oštećenica K. D. koju je optuženik iskoristio za pornografsku snimku. Prvostupanjski je sud proveo sve potrebne dokaze radi utvrđivanja okolnosti da li je upravo ova snimka i ova protupravna radnja optuženika bila predmetom prethodno vođenog postupka Općinskog suda u Vukovaru broj K-445/04 zbog teze obrane da je spomenuta video kazeta bila oduzeta u tom prethodnom kaznenom postupku.

No, prvostupanjski sud argumentirano otklanja obranu optuženika i obrazlaže (str. 11 pobijane presude) da su sve kasete koje se odnose na postupak vođen na Općinskom sudu u Vukovaru u predmetu K-445/04 uništene, što proizlazi iz zapisnika o uništenju oduzetih predmeta (list 104 spisa K-445/04) i dopisa Policijske postaje Vinkovci broj KU-584/04 od 30. listopada 2006. (list 190 spisa). Kako se radi o kaznenim djelima kojima se štiti spolna sloboda i spolno ćudoređe to se svakom radnjom usmjerenom iskorištavanju djece ili maloljetnih osoba za pornografiju ostvaruje obilježje kaznenog djela iz čl. 196.

KZ, a ovdje terećene radnje nisu bile predmetom inkriminacije u postupku pred Općinskim sudom u Vukovaru broj: K-445/04. U odnosu na kaznena djela pod toč.

4. izreke pobijane presude optuženik je još u tijeku glavne rasprave tvrdio da je i za ta djela osuđen, no provjeravajući navode optuženika (list 175 spisa) prvostupanjski sud nije našao dokaze koji bi isto potvrdili, te je žalbeni navod optuženika o presuđenoj stvari neosnovan. Radnje optuženika pravilno su pravno označene prema svakom od oštećenika i nema mjesta konsumpciji jer se štiti spolnost i integritet svakog od oštećenika zasebno, a različitim oblicima radnji koje su sukcesivno poduzimane prema oštećenici K. D. ostvarena su obilježja kaznenih djela iz čl. 192. st. 1., čl. 194. i čl. 196. st.

1. KZ pa nije učinjena povreda kaznenog zakona na koju upire žalitelj.

I Kž 173/07-4

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora, ali da je kod odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora trebalo u većoj mjeri voditi računa o ugrožavanju i povredi zaštićenog dobra i posljedicama na psihofizički razvoj oštećenika uslijed doživljene traume.

Optuženik ne pobija presudu zbog odluke o kazni, ali je ona ispitana sukladno čl. 382. ZKP, budući žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Razmotrivši odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud nalazi da ukupnost olakotnih i otegotnih okolnosti kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, te brojnost kaznenih djela i iskazana upornost optuženika čine jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina preblagom kaznom, uzimajući u obzir visok stupanj kaznene odgovornosti optuženika, te težinu povrede zaštićenog dobra, pa se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset godina ukazuje primjerenom za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ.

Odluka o sigurnosnim mjerama oduzimanja predmeta temelji se na ispravno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona.

Slijedom izloženog, temeljem čl. 390. i čl. 387. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. travnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.