Revr-405/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 405/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. K. iz M., kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u D., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž 874/09 od 2. prosinca 2010. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 1092/05 od 24. svibnja 2005., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-874/09 od 2. prosinca 2010. i presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 1092/05 od 24. svibnja 2005. u točki II. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Općinski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj P-1092/05 od 24. svibnja 2005. naložio je tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju na ime neisplaćene naknade radi nabavke građanskog odijela te odjeće i obuće ukupno iznos od 4.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), zatim na ime manje isplaćenih mjesečnih plaća mjesečne iznose od 2.421,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u točki II. izreke. U točki III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade radi nabavke građanskog odijela te odjeće i obuće za 1999. i 2000. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je u točki IV. izreke presude naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.440,00 kn. Županijski sud u Dubrovniku je presudom poslovni broj Gž-874/09 od 2. prosinca 2010. žalbu tužene djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pobijane točke II. izreke koji se odnosi na zatezne kamate od 1.siječnja 2008. i naložio tuženici da tužitelju od toga dana do dana plaćanja plati zatezne kamate na iznose glavnog duga prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, dok je u ostalom dijelu pobijane točke II. prvostupanjska presuda potvrđena. Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju srazmjerni dio parničnih troškova u iznosu od 4.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku, navodeći da pobijana drugostupanjska presuda nije podudarna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Revr-601/07 od 18. lipnja 2008. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP), koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor, s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji ne prelazi 100.000,00 kuna te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema odredbi čl. 392. a st. 2. ZPP u povodu revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa 48.247,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do isplate na ime neisplaćene razlike plaće u razdoblju od studenoga 2001. do svibnja 2003., za koji smatra da mu pripada kao zaposleniku Službe za zaštitu ustavnog poretka i potom Protuobavještajne agencije.

Tužena u reviziji u suštini postavlja materijalnopravno pitanje:

Ima li tužitelj kao djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka, a kasnije Protuobavještajne agencije u spornom razdoblju od studenoga 2001. do svibnja 2003. pravo na plaću na temelju odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01), Uredbe o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“ broj 39/01) i Uredbe o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“ 39/01) ili u tom razdoblju ima pravo na plaću prema podzakonskim aktima Vlade Republike Hrvatske donesenim na temelju Zakona o sigurnosnim službama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/02, 38/02), Odluke o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenika i namještenika Protuobavještajne agencije od 15. svibnja 2003.?

Revident navodi da je to materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, jer je o njemu Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje u odluci Revr-601/07 od 18. lipnja 2008. prema kojem da tužiteljima u razdoblju do 1. lipnja 2003. ne pripada razlika plaće prema rješenju koje je doneseno 1. lipnja 2003. prema propisima koji se primjenjuju nakon 1. lipnja 2003.

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je dopustivost revizije i našao da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer je našao da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s ranijim shvaćanjima ovog revizijskog suda.

Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja tužitelj ima u spornom vremenskom razdoblju (od studenoga 2001. do svibnja 2003.) pravo na plaću temeljem istih propisa kao i ostali službenici i namještenici Ministarstva unutarnjih poslova. To pravno shvaćanje temelji se na činjenici da je Služba za zaštitu ustavnog poretka bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova i uređena odredbama čl. 13. do 17. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“ broj 29/91 – pročišćeni tekst, 19/92., 33/92., 76/94., 161/98., 29/00. i 53/00). Prema odredbi čl. 134. st. 1. Zakona o policiji („Narodne novine“ 129/00) prestao je važiti Zakon o unutarnjim poslovima, osim odredaba članka 13. do 24ž. i članka 80. do 92. toga Zakona. Dakle, i dalje su ostale u primjeni odredbe koje uređuju položaj Službe za zaštitu ustavnog poretka, a prestale su važiti 1. travnja 2002. temeljem odredbe čl. 98. st. 2. Zakona o sigurnosnim službama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/02. i 38/02).

Nadalje, odredbom čl. 90. st. 2. Zakona o sigurnosnim službama Republike Hrvatske propisano je da na dan početka primjene toga zakona zaposlenici Ureda za nacionalnu sigurnost postaju zaposlenici Obavještajne agencije, a zaposlenici Službe za zaštitu ustavnog poretka postaju zaposlenici Protuobavještajne agencije, te da će se rasporediti na poslove utvrđene Pravilnicima o unutarnjem redu ovih službi kao i to da nastavljaju sa radom na poslovima radnih mjesta na kojima su zatečeni na dan početka primjene toga zakona i zadržavaju plaću i dodatke na plaću do donošenja rješenja o rasporedu na poslove utvrđene Pravilnicima o unutarnjem redu sigurnosnih službi, odnosno do donošenja rješenja o stavljanju na raspolaganje sukladno odredbi čl. 93. st. 1. toga zakona.

Vlada Republike Hrvatske je 15. svibnja 2003. donijela Odluku o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenih osoba i namještenika Protuobavještajne agencije, kao i Pravilnik o unutarnjem redu POA, a tužitelj je rješenjem od 1. lipnja 2003. raspoređen u Protuobavještajnu agenciju te mu je rješenjem od istog dana utvrđena veća plaća od 9.671,24 kn mjesečno.

Imajući na umu da se i na tužitelja u utuženom razdoblju primjenjivao Zakon o unutarnjim poslovima nema razloga u pogledu obračuna plaće praviti razliku između njega i ostalih službenika i namještenika Ministarstva unutarnjih poslova, jer i nema propisa prema kojima bi se obračunavala plaća posebno za njega. Prava, obveze, odgovornost i način utvrđivanja plaća državnih službenika i namještenika (a tužitelj spada u taj krug zaposlenika) uređuju se Zakonom o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01). Na plaće službenika i namještenika odnose se odredbe čl. 108. do 112. toga Zakona te za sporni period Uredba o nazivima radnih mjesta i složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“ broj 37/01) i Uredba o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“ broj 39/01).

Budući da o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva nije odlučeno pravilnom primjenom naprijed navedenih odredaba materijalnog prava u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te nema mjesta preinaci odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na manje isplaćene plaće u razdoblju od studenoga 2001. do lipnja 2003. i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 29. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.