Rev-2429/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2429/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz R., protiv tuženika Općine Rijeka sada Grada Rijeke, radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci od 13. listopada 1994. godine broj Gž-849/94, kojom je odbijena žalba tužitelja i odbačena dopuna žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. godine broj P-939/91, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. listopada 1994. godine broj Gž-849/94 se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Rijeci od 13. listopada 1994. broj Gž-849/94 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. godine broj P-939/91 i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 13. listopada 1994. godine broj Gž-849/94 odbija se kao neosovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. godine broj P-939/91 odlučeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I- Poništava se rješenje Skupštine općine Rijeka, Izvršnog vijeća, klasa: 112-02/91- 05/71, ur. broj: 2170-31-92-91-1, od 7.01.1991. godine kao nezakonito,

II- Tužena je dužna tužitelja rasporediti na poslove i radne zadatke, koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi dipl. ing. arh. (VII stupanj) i radnim sposobnostima,

III- Tužena je dužna tužitelju isplatiti na ime osobnog dohotka razliku umanjenog osobnog dohotka od 12.01.1991.g., pa nadalje do konačnosti sudske odluke i to mjesečno - razliku u iznosu od 3.487,00 dinara, više 10% (varijabilni dio - ocjena), više kamata u visini koje banke isplaćuju na uloge po viđenju, pod prijetnjom izvršenja,

IV- Tužena je dužna tužitelju isplatiti na ime toplog obroka i prijevoza mjesečno novčani iznos od 1.363,00 dinara, s bankovnom kamatom kao pod točkom III tužbenog zahtjeva."

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 13. listopada 1994. godine broj Gž-849/94 odlučeno je:

" p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

r i j e š i o j e :

Dopuna žalbe tužitelja, izjavljena na presudu Općinskog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. godine posl.br. P-939/91-49, kao nepravovremena odbacuje se."

Protiv ove pravomoćne presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, ukine pobijane presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem. Revident je nadalje predložio da sud prihvati reviziju protiv rješenja suda drugog stupnja i isto ukine.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija protiv presude je osnovana a protiv rješenja je neosnovana.

Na reviziju protiv presude.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP. Okolnost da je tuženika zastupao punomoćnik a ne javni pravobranitelj u ovoj pravnoj stvari sve da su i osnovani navodi revidenta da bi tuženika mogao zastupati jedino javni pravobranitelj sukladno čl. 14. st. 1. tada važećeg Zakona o javnom pravobraniteljstvu ("Narodne novine", broj 17/77, 17/86, 19/90, 41/90 i 83/92) nema značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP (sa posljedicom ukidanja presude) u situaciji kada je tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika odbijen čime je interes tuženika u cijelosti zaštićen.

Međutim revident osnovano tvrdi da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

U ovoj je pravnoj stvari u postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno:

- da je tužitelj rješenjem od 7. siječnja 1991. godine (list 5. predmeta) stavljen na raspolaganje izvrnom vijeću SO R. sa danom 12. siječnja 1991. godine te upućen na čekanje s time da je navedeno rješenje doneseno primjenom čl. 382. st. 2. Zakona o upravi,

- da je 30. studenog 1990. godine sukladno Odluci o općinskoj upravi i posebnim organima Općine Rijeka ("Narodne novine", broj 28/90), prestao postojati Općinski komitet za urbanizam, izgradnju i komunalno-stambene poslove s time da je 1. prosinca 1990. godine dio poslova komiteta Općine R. preuzeo Sekretarijat za građevinarstvo i urbanizam,

- da je prije tih organizacijskih promjena tužitelj bio zaposlen u tadašnjem Općinskom komitetu za urbanizam, izgradnju i komunalno-stambene poslove, na radnom mjestu stručnog suradnika za dokumentaciju prostora za koje je između ostalog bila propisana visoka stručna sprema arhitektonskog ili građevinskog smjera,

- da prestankom postojanja Općinskog komiteta za urbanizam, izgradnju i komunalno-stambene poslove tužitelj nije preuzet na rad u Sekretarijat za građevinarstvo i urbanizam već je stavljen na raspolaganje Izvršnom vijeću SO R. i upućen na čekanje. Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su zakonitost pobijanog rješenja cijenili uvažavajući samo utvrđenje da u Sekretarijatu za građevinarstvo i urbanizam Općine R. (sada Grada R. ) ne postoji radno mjesto na kojem je tužitelj ranije radio s obzirom da je Općinski komitet za urbanizam, izgradnju i komunalno-stambene poslove ukinut, smatrajući da nije pravno odlučno da li je tužitelj imao uvjete da ga se rasporedi na druge poslove u Sekretarijatu za građevinarstvo i urbanizam Grada R.

Ovo iz razloga što je odredbom čl. 381. st. 1. Zakona o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90 i 47/90 - dalje ZU) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme odlučivanja o tužiteljevom radnopravnom statusu propisano da "radnici koji nisu mogli biti raspoređeni u smislu čl. 380. .... ZU prema kojem se radnici koji su obavljali poslove i zadatke ukinutih radnih mjesta, raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u isti organ uprave ili drugi organ uprave iste društveno-političke zajednice a i u organ uprave druge društveno-političke zajednice".

Zbog navedenih je razloga pravno odlučno da li je tužitelj imao uvjete da ga se rasporedi na druge poslove u smislu čl. 380. ZU. Kako su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi da li je tužitelj mogao biti raspoređen na drugo radno mjesto u istoj jedinici lokalne uprave ili jedinici lokalne uprave i samouprave to je činjenično stanje za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo nepotpuno utvrđeno. Zbog navedenih je razloga primjenom čl. 395. st. 2. ZPP revizija tužitelja prihvaćena, pobijane presude nižestupanjskih sudova ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi i ocijeniti da li je postojala mogućnost da se tužitelja rasporedi u smislu čl. 380. ZU kako je navedeno u ovom rješenju i nakog toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku.

Na reviziju protiv rješenja.

Pobijanim rješenjem odbačena je kao nepravovremena dopuna žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 17. veljače 1993. godine broj P-939/91 koja je podnesena 13. travnja 1993. godine.

U postupku pred sudom drugog stupnja je utvrđeno da je tužitelj primio pobijanu presudu prvostupanjskog suda 12. ožujka 1993. godine.

Kako je tužitelj protiv navedene presude izjavio pravovremenu žalbu koja sadrži sve što je potrebno da bi se po istoj moglo postupiti to se ne radi o podnesku iz čl. 113. st. 3. ZPP.

Zbog navedenog ako podnositelj takve žalbe dostavi sudu izvan propisanog roka iz čl. 348. ZPP podnesak nazvan "dopuna žalbe" ili pod nekim sličnim nazivom sud je ovlašten i dužan takav podnesak odbaciti kao nepravovremen primjenom čl. 358. ZPP (pravno shvaćanje ovog Vrhovnog suda sa sjednice broj 1/80 od 15. veljače 1980. godine).

Kako je podnesak tužitelja nazvan "dopuna žalbe" podnesen sudu izvan propisanog roka iz čl. 437. Zakona o parničnom postupku (rok za podnošenja žalbe je 8 dana) to je takav podnesak trebao primjenom čl. 358. st. 1. i 2. ZPP odbaciti već sud prvog stupnja pa kako je to isti propustio učiniti to je primjenom čl. 367. ZPP dopunu žalbe tužitelja pravilno odbacio kao nepravovremenu sud drugog stupnja.

Zbog navedenih razloga revizija tužitelja protiv rješenja nije osnovana pa je ista primjenom čl. 393. ZPP a u svezi sa čl. 400. st. 4. spomenutog Zakona odbijena kao neosnovana.

Pritom na navode revizije protiv rješenja valja još navesti da revidentova razlaganja primjene ZPP koja bi dovela do toga da bi se podnošenjem dopune žalbi izvan rokova moglo spriječiti nastupanje pravomoćnosti kroz neograničeno vrijeme nemaju uporišta u odredbi čl. 113. ZPP kojim se izrijekom propisuje kada će se smatrati da je podnesak u roku iako je podnesen izvan prekluzivnog roka ili u odredbi čl. 117. ZPP kada se može dopustiti stranci da po proteku roka za poduzimanje radnje poduzme naknadno tu radnju.

U Zagrebu, 11. ožujka 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.