Revt-237/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 237/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Marini Paulić u pravnoj stvari tužiteljice Ane Š., Z., koju zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. b. d.d. u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5645/08-3 od 15. prosinca 2009. kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5875/2007 od 29. veljače 2008., 21. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom na temelju odricanja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5875/2007 od 29. veljače 2008. odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u ovršnoj stvari posl. broj Ovr-1317/2001, na dijelu predmeta ovrhe rekonstrukcijom dogradnjom proširenog dijela ugostiteljskog objekta u Z., sagrađenog na dijelu zk. kčbr. 34/1 identične kat čest. br. 2312/1, upisanog zajedno sa označenom zk. kat. čest kao zk. tijelo A III u zk. ul. br. 4. k.o. S., te katastarskom operatu k.o. S., u pravcu zapada za dodatnih 40 čm podrumskog prostora, 40 čm prizemnog poslovnog prostora koji u naravi predstavlja kuhinjski prostor, te 40 čm potkrovlja koji u naravi predstavlja potkrovlje sa kotlovnicom, sve u jednoj građevinskoj vertikali, a u pravcu juga na katu oko 200 čm poslovnog prostora koji u naravi predstavlja restoran i administrativni prostor, te između označenih nadograđenih prostora ljetni restoran u prizemlju površine oko 140 čm drvene konstrukcije omeđene pregradama od eloksirajućeg aluminija i stakla sve građevinski međusobno povezano, koje nekretnine će se pobliže odrediti nakon provedenog građevinsko vještačenja, u zemljišnim knjigama neupisano vlasništvo tužiteljice sagrađeno nakon zaključenog ugovora o zalogu od 13. svibnja 1996. između tužiteljice i tuženog u stečaju. Prema stavku II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 367.540,80 kuna.

Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-5645/08-3 od 15. prosinca 2009. u stavku I izreke djelomično je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje sadržano u stavku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 13.725,00 kuna, dok je u stavku II. izreke djelomično uvažena žalba tužiteljice i preinačeno prvostupanjsko rješenje sadržano u stavku II. izreke tako da je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 353.815,80 kuna, odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjskog rješenja pod stavkom II. izreke tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske izjavljenu reviziju usvoji kao osnovanu, ukine drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu, i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova revizijskog postupka.

U odgovoru na reviziju tužiteljica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP-a), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP-a).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP-a o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP-a). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP-a prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi da zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak (npr. rješenje o smetanju posjeda, rješenje o platnom nalogu, manifestacijsko rješenje iz stupnjevite tužbe po čl. 325.a st. 1. ZPP-a).

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka ( čl. 151. st. 1. ZPP-a), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP-a). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: "Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o troškovima postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu." (tako i u odlukama U-III-4623/13, U-III-2365/01, U-III-954/04, U-III-1794/09 U-III-565/12, U-III140/14).

Imajući na umu naprijed iznijete razloge slijedi da u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP-a, jer rješenje o trošku postupka ne spada u kategoriju rješenja iz te odredbe. Zbog iznijetih razloga za dopuštenost revizije u ovom slučaju nije odlučno radi li se o reviziji u sporu u kojemu bi revizija inače bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Rečeno pravno shvaćanje glede nedopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima postupka prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.

Stoga je reviziju protiv odluke o parničnim troškovima valjalo odbaciti kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije potreban u ovom postupku (čl. 155. ZPP).

Zbog svega iznesenog, riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. lipnja 2016.

Sutkinja:

Marina Paulić, v. r.