Rev-1268/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1268/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja N. F., OIB: ... i II-tužiteljice M. F., OIB: ..., oboje iz Z., zastupani po punomoćnici M. P. F., odvjetnici u Z., prvotužitelj i po punomoćniku K. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. & P. iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. iz Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3926/15-2 od 17. siječnja 2017., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-147/12-26 od 23. ožujka 2015., u sjednici održanoj 27. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv rješenja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na proglašenje da je pravomoćno rješenje Općinskog suda u Zagrebu u postupku pod poslovni broj Ovr-2524/10 (ranije Ovr-2195/00) nevaljano i pravno ništavo, kao i da se rješenje o dosudi od 30. ožujka 2011. proglašava nedopuštenim i ništavim. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku troškove postupka od 15.625,00 kn. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci odbačena je tužba od 30. prosinca 2011. u dijelu koji glasi na proglašenje ovrhe u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u postupku posl.br. Ovr-2524/10 (ranije Ovr-2195/00) nedopuštenom.

Protiv te presude i rješenja tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnose zbog svih revizijskih razloga iz članka 385. ZPP-a, kao i pravnog pitanja za kojeg navode da bi revizijski sud o njemu trebao zauzeti jedinstveno shvaćanje uz tvrdnju da je vezano za veliki broj građana.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a).

U reviziji se ističe da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih ne može ispitati, odnosno da se nigdje u obrazloženju ne navodi zašto je naslovni sud odbio tužbene zahtjeve te iz kojih materijalnopravnih razloga, kao i zašto nisu prihvaćeni svi razlozi zbog kojih su tužitelji pokrenuli ovaj postupak.

Međutim, protivno tome, u obrazloženju pobijane presude nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje, naprotiv, drugostupanjska odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa ju je u svemu moguće ispitati, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za proglašenje nevaljanim i pravno ništavim pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Zagrebu u postupku poslovni broj Ovr-2524/10 (ranije Ovr-2195/00), te ujedno i zahtjev za proglašenje nedopuštenom te ovrhe, kao i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti i ništavosti rješenja o dosudi od 30. ožujka 2011.

Tužitelji u bitnome tvrde da su pobijane odluke donesene u ovršnom postupku nepravilne i nezakonite jer su rezultat nezakonitog rada suda.

Polazeći od činjeničnih navoda tužbe, sudovi zaključuju da tužitelji u parnici zapravo osporavaju rješenje o ovrsi od 14. veljače 2001. i rješenje o dosudi od 30. ožujka 2011., dakle, odluke donesene u navedenom ovršnom postupku koje su nedvojbeno postale pravomoćne. Zato su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev ističući da tužitelji ne mogu u posebnoj parnici, izvan sustava izvanrednih pravnih lijekova ili ustavne tužbe, protivno učincima pravomoćnosti i zahtjevima pravne sigurnosti iz članka 6. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 112/10, 27/11 i 130/11), preispitivati zakonitost i pravilnost pravomoćnih odluka donesenih u nekom drugom (ovršnom) postupku. U odnosu na odbačenu tužbu s tužbenim zahtjevom u kojem se traži da se ovrha u predmetu Ovr-2524/10 (ranije Ovr- 2195/00) proglasi nedopuštenom, nižestupanjski sudovi ističu da su tužitelju tu parnicu pokrenuli samoinicijativno, dakle, bez upute ovršnog suda (što revidenti ni ne osporavaju) pa zaključuju da nema mjesta vođenju takve parnice.

Pravilno su nižestupanjski sudovi istaknuli da se tužbom ne može tražiti utvrđenje da je sudska odluka ništava i da ne proizvodi pravne učinke. Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici podnošenjem tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih, odnosno izvanrednih pravnih lijekova te, možebitno, podnošenjem ustavne tužbe ako su za njezino podnošenje ispunjene posebne pretpostavke.

Revizijski sud je u rješenju broj Rev 651/07 od 11. srpnja 2007. glede ovog pravnog pitanja već izrazio slijedeće pravno shvaćanje:

„Odluka suda, sve i kad je nezakonita, postaje pravomoćna ako je stranka nije pobijala pravnim lijekovima u predviđenom roku suglasno odredbama Zakona o parničnom postupku.

Stoga u konkretnom slučaju utvrđenje ništavosti presude zbog ogluhe ne može biti predmetom parničnog postupka, jer je istom odlučeno o postojanju pravnog odnosa među istim strankama koje tužitelj nije pobijao dopuštenim pravnim sredstvima, pa je ista postala pravomoćna i egzistentna.

Tužbom na utvrđenje u smislu čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a može se tražiti da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužba na utvrđenje može se podnijeti dakle samo u zakonom određenim slučajevima, pa se istom kao što je gore rečeno ne može tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke.“

Prema tome, o tužbi u kojoj se traži utvrđenje ništavosti neke druge sudske odluke (koja je uz to još i pravomoćna) nije moguće meritorno raspravljati jer takva tužba nije predviđena ili propisana odredbama ZPP-a, a niti nekim drugim mjerodavnim propisom.

Međutim, s obzirom na razloge revizije, ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati te okolnosti.

Tvrdnje tužitelja o nepravomoćnosti sudskih odluka koje su napadnute ovom tužbom, kako je već rečeno, nisu važne za odluku o reviziji, a osim toga radi se o novim činjenicama koje su po prvi put istaknute u reviziji pa ih ovaj sud kao takve ne uzima u obzir. Zbog toga je revizija protiv presuda nižestupanjskih sudova neosnovana.

Prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe članka 48. i 49. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) te članka 187. ZPP-a, odbacio tužbu u dijelu u kojem su tužitelji bez rješenja ovršnog suda samoinicijativno pokrenuli parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

U odnosu na tužbu i dio tužbenog zahtjeva radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te rješenje o odbacivanju tužbe u tom dijelu, valja istaknuti da ovršenik ne može (samovoljno) pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ako ga na takvu parnicu nije uputio ovršni sud (sada članak 52. Ovršnog zakona - „Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16, u daljnjem tekstu: OZ). To je zato jer je pokretanje i vođenje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom vezano uz stroge zakonske pretpostavke, tj. uz radnje izjavljivanja žalbe od strane ovršenika, očitovanje ovrhovoditelja i donošenje rješenja ovršnog suda o upućivanju na parnicu. Slijedom toga, bez postojanja navedenih radnji nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke dopustivosti tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa se o takvoj tužbi u parnici, sukladno odredbama članka 282. stavak 1. ZPP-a, ne može meritorno odlučivati već je sud mora odbaciti (slično kao i onda kada stranka propusti postupiti po odredbama članka 186.a ZPP-a).

Zbog toga je tužba u tom dijelu pravilno odbačena.

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. te članka 400. stavak 1. i 3.

ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. lipnja 2017.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.