Revr-806/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 806/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S. B., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Đakovo, radi isplate razlike plaće, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 25. kolovoza 2005. godine, broj Gž-2387/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 22. travnja 2005. godine, broj P-634/04-5, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženice da mu naknadi plaću i razliku plaće za razdoblje od 01. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2002. godine, što čini ukupno iznos od 200.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2000. godine do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18%, a od 01. srpnja 2002. godine do isplate po stopi od 15% godišnje na svaki iznos od dospijeća pa do isplate.

Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu mu parničnog troška.

Istom je odlukom naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 6.300,00 kn, u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače, tako što bi se tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljilo, a podredno, da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru određeno navedenih revizijskih razloga, a sve sukladno odredbi iz čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), nalazi se da u donošenju pobijane odluke nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj s tužbenim zahtjevom odbijen. Naime, u ovom je postupku prijeporno da li je tuženica u obvezi isplaćivati tužitelju plaću, kao i uvećanje po osnovi minulog rada u iznosu od 0,5% za svaku navršenu godinu, prema zaključenom ugovoru između stranaka od 06. kolovoza 1991. godine i 07. srpnja 1994. godine, a za utuženo razdoblje od 01. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2002. godine, ili je pak u obvezi isplate plaće prema Odluci o plaćama vojnih službenika i namještenika i Izmjenama i dopunama Odluke od 10. listopada 2000. godine i 21. svibnja 2001. godine, sukladno odredbi čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 23/95, 33/95, 105/99), odnosno prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine" broj 144/02), koja je donesena na temelju čl. 161. st. 7. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02 i 58/02).

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od kojih utvrđenja polazi i sud drugog stupnja, da je između stranaka bio zaključen Ugovor o službi u HV – Gardijskim brigadama dana 06. kolovoza 1991. godine i 07. srpnja 1994. godine, s time da je Ugovor sklapan na vrijeme od tri godine, a ukoliko jedna od ugovornih strana 30 dana prije isteka roka ne zatraži raskid Ugovora, da se on ima smatrati produženim za naredne tri godine.

ća

Utvrđeno je tako, da je čl. 6. ovog Ugovora bilo predviđeno da će se pla obračunavati prema koeficijentu utvrđene osnovice, u visine 3,5 prosječne mjesečne isplaćene netto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske, uz uvećanje po osnovi minulog rada u iznosu od 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Utvrđeno je nadalje, da je predmetni Ugovor sklopljen temeljem čl. 22. st. 2. toč. 12) Zakona o obrani ("Narodne novine" broj 49/91, 53A/91, 73/91, 19/92 i 55/92).

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o preuzimanju saveznih zakona ("Narodne novine" broj 52/91), kojim je preuzet Zakon o službi u oružanim snagama ("Službeni list" broj 7/85, 20/89, 40/89 i 26/90), time da nisu preuzete neke odredbe tog zakona, pa tako i odredbe Glave XII, članci od 308. do 351. koji govore o osobnim dohocima, naknadama i drugim primanjima.

Slijedom toga, u vrijeme zaključenja Ugovora između stranaka nije bilo zakonskog propisa koji bi regulirao visinu plaće i drugih primanja djelatnih vojnih osoba, zbog čega su se ta primanja stoga i određivala Ugovorom sklopljenim između stranaka, pa tako i prijeporni ugovor.

Tek je Zakonom o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 23/95, 33/95 i 105/99) koji je stupio na snagu 13. travnja 1995. godine, odredbom čl. 136. propisano da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba određuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane.

Prema tome, u skladu s navedenom zakonskom odredbom Vrhovni zapovjednik je donio Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba od 21. svibnja 1995. godine te 10. listopada 2000. godine i 21. svibnja 2001. godine, prema kojoj su isplaćivane plaće i ostala beriva djelatnim vojnim osobama. Nakon donošenja pak Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 32/02 i 58/02) plaće su isplaćivane u skladu s Odlukom ministrice obrane Republike Hrvatske, koja je donesena temeljem ovlaštenja iz čl. 170. tog Zakona.

Prema tome, kroz utuženo razdoblje od 01. siječnja 2000. godine do 31. prosinca 2002. godine, tužitelju su isplaćivana primanja koja su mu pripadala u skladu sa Zakonom o službi u oružanim snagama, odnosno propisima donesenim na temelju tog Zakona, jer se njemu više nije mogla isplaćivati plaća u visini koja je bila utvrđena zaključenim Ugovorom, koji je plaću regulirao samo kroz vrijeme kada ona nije bila određena zakonom.

Suprotno reviziji, u takvoj situaciji kada se plaća određuje zakonom kao prisilnim propisom, tada ne postoji mogućnost isplate plaće niti uvećanja plaće po osnovi minulog rada sukladno Ugovoru koji je po sili zakona, odnosno Odluci donesenoj temeljem zakona, u tom dijelu stavljen izvan snage.

Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 23. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.