Rev-3075/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3075/2015-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. H., odvjetnik u Đ., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju i diplomirana pravnica Lj. K. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-668/2012-4 od 5. prosinca 2013. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-864/08-17 od 21. prosinca 2011., u sjednici održanoj 13. ožujka 2019.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 668/2012-4 od 5. prosinca 2013. u dijelu u pod točkom a) izreke i presude Općinskog suda u Đakovu broj P-864/08-17 od 21. prosinca 2011. u dijelu pod točkom I izreke za iznos od 799.125,00 kuna te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Nalaže se tuženoj C. o. d.d. Filijala Z. da tužitelju N. Š. iz O. isplati iznos od 1.050.278,97

Kn

(jedanmilijunpedesettisućadvjestosedamdeset- osamkunadevedesetsedamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 04.10.2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene zateznih kamata u skladu s eskontnom stopom HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

Nalaže se tuženoj C. o. d.d. Filijala Z. da tužitelju N. Š. iz O. isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 979.628,74 K., počevši od 03.10.2008.g. pa do 20.02.2009.g. po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene zateznih kamata u skladu s eskontnom stopom HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 160.138,91 Kn, sve to u roku od 15 dana.

Sa zahtjevom iznad toga tužitelj se odbija.''

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

''Žalba tuženika se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Đakovu od 21. prosinca 2011. godine broj P- 864/08-17,

a) potvrđuje u usvajajućem dijelu za isplatu iznosa od 1.050.278,97 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (t. I izreke),

b) ukida se u usvajajućem dijelu (t.II izreke) kojom je naložena isplata zatezne kamate na iznos od 979.628,74 kn, te u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

c) o trošku žalbe, odlučit će se u konačnoj odluci."

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu osigurnine za štetu na inventaru u iznosu od 799.125,00 kuna, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti pobijanu presudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu te mu dosuditi trošak za sastav odgovora na reviziju.

Revizija tuženika je osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za isplatu osigurnine za štetu nastalu uslijed požara na njegovom poslovno - stambenom objektu i inventaru na temelju police osiguranja broj ... koji su stranke sklopile.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o osiguranju imovine po polici broj ... za razdoblje od 18. srpnja 2002. do 18. srpnja 2017., kojim je osiguran poslovno - stambeni objekt, koji se sastoji od kafića u prizemlju, stana na katu, disko kluba i pivnice sa svotom osiguranja od 1.880.000,00 kn i sav namještaj, inventar i oprema sa strojevima i aparatima u objektu, sa svotom osiguranja od 1.125.000,00 kuna,

- da je dana 17. rujna 2008., došlo do požara na osiguranom objektu tužitelja, pri čemu je izgorio disko klub sa opremom i djelomično ostatak poslovno - stambenog objekta, koji su predmet osiguranja,

- da je tuženik isplatio na ime osigurnine za nekretninu iznos od 979.628,74 kn, a na ime inventara iznos od 325.875,00 kn, dana 20. veljače 2009.,

- da, sukladno provedenom građevinskom vještačenju, postotak spašenog dijela osiguranog objekta nakon požara iznosi 31,16% sudovi su zaključili da tužitelju pripada pravo na isplatu osigurnine za oštećenje na poslovno - stambenom objektu umanjeno za postotak spašenog dijela od 31,16% te u iznos od 1.125.000,00 kuna za inventar, sve umanjeno za već isplaćeni iznos od strane tuženika pa su prihvatili tužbeni zahtjev kao osnovan u tom dijelu pozivom na odredbu čl. 949. st. 7. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

Tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer izreka presude proturječi obrazloženju, odnosno sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

Suprotno navodima tuženika tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer prema ocjeni ovoga suda izreke nižestupanjskih sudova ne proturječe navodima iznesenim u obrazloženju tih odluka niti sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

Revident u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 949. st. 2. ZOO, prema kojoj iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

Prema ocjeni ovoga suda revident u reviziji osnovano navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 949. ZOO kojom je u st. 2. propisano da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Navedenom odredbom, kao što proizlazi i iz naziva citiranog članka, uređena je svrha osiguranja imovine, a to je da se osigura naknada za štetu koju na svojoj imovini može pretrpjeti osiguranik nastupom osiguranog slučaja. Visina naknade (osigurnine) na koju će osiguranik imati pravo određuje se ugovorom o osiguranju u smislu da navedena naknada ne mora pokrivati ukupnu štetu koja osiguraniku može nastati. Međutim, ako je iznos stvarne štete koju je tužitelj pretrpio nastupom osiguranog slučaja manji od iznosa osigurane svote koji predstavlja gornju granicu odgovornosti osiguratelja, onda osiguranik nema pravo zahtijevati isplatu osigurnine koja bi odgovarala iznosu osigurane svote već onaj iznos koji odgovara iznosu štete koju zaista i trpi.

Pogrešno smatraju sudovi da je odredbom st. 7. istog članka paušalno određen iznos osigurnine koji je osiguratelj u obvezi isplatiti u svakom slučaju ako se ostvari osigurani slučaj.

Naime, navedeni stavak omogućuje ugovornim stranama određivanje vrijednosti predmeta osiguranja prema kojoj vrijednosti će se određivati osigurnina ako se ostvari osigurani slučaj. Navedeno ne znači da će tako određena vrijednost uvijek predstavljati iznos osigurnine koji se ima isplatiti, već da će se ugovorena vrijednost predmeta osiguranja uzeti kao relevantna prilikom ocjene iznosa osigurnine, a koja će ovisiti o tome je li nastupio osigurani slučaj te u kojoj mjeri je predmet osiguranja pogođen štetom.

Prema tome, pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi da je u konkretnoj pravnoj stvari za utvrđenje obveze tuženika na isplatu punog iznosa osigurnine relevantna jedino sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost) osigurane stvari, već je potrebno utvrditi je li navedena stvar oštećena, odnosno je li u pogledu nje nastupio osigurani slučaj (požar) i u kojem opsegu da bi se prema tom utvrđenju (imajući u vidu ugovorenu vrijednost osigurane stvari - inventara) mogao utvrditi iznos osigurnine na koji tužitelj ima pravo.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 949. st. 2. i 7. ZOO činjenično stanje ostalo je neutvrđeno u odnosu na činjenicu je li nastupio osigurani slučaj u odnosu na osigurani inventar odnosno je li i u kojoj mjeri bio zahvaćen požarom.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuti presude nižestupanjskih sudova u revizijom pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku nižestupanjski sudovi će utvrditi odlučne činjenice i dati jasne razloge o tim činjenicama, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 13. ožujka 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.