I Kž-642/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-642/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I.B. i dr., zbog kriv. djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. I.B. i M.V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. siječnja 1994. br. K- 408/89, u sjednici održanoj dana 26. listopada 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

presudio je i riješio je:

I. Uvažava se žalba opt. M.V., ukida se presuda suda prvoga stupnja u odnosu na ovog optuženika i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. M.V. postala je bespredmetna.

II. Djelomično se uvažava žalba opt. I.B., preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni i opt. I.B. za kriv. djelo teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 3. KZRH, zbog kojeg je oglašen krivim, po istom krivičnom zakonu, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

III. U ostalom dijelu žalba opt. B.I., te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i u neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

U uvodu citiranom presudom suda prvoga stupnja oglašeni su krivima opt. I.B. i M.V. zbog kriv. djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 3. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, te su na temelju tog propisa, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđeni i to opt. B. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. V. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Istom presudom, na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP, oslobođen je optužbe opt. Z.L. da bi (zajedno s opt. B. i V. ) počinio kriv. djelo iz čl. 40. st. 3. KZRH.

Protiv te presude, osuđujućeg dijela, podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. I.B. po braniteljima A.B., odvjetniku iz K. i M.G., odvjetniku iz ., i opt. M.V. po braniteljima Lj.A., odvjetnici iz Z. i Ž.H., odvjetniku iz K..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženicima izreknu kazne zatvora u znatno duljem trajanju.

Optuženici se žale zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a opt. B. još i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka i predlažu da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a opt. B. još i prvenstveno da se preinači i on oslobodi optužbe ili da mu bude izrečena blaža kazna, odnosno uvjetna osuda.

Opt. V. je zatražio da o sjednici vijeća ovoga suda bude obaviješten on i njegov branitelj, odvjetnik H., čemu nije udovoljeno, jer se na temelju čl.20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 73/91 i 25/92) odredba čl. 361. ZKP o obavješćivanju stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a uvaži žalba državnog odvjetnika.

Žalba opt. M.V. je osnovana, a žalba opt. I.B. je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. B. neosnovana, a u odnosu na opt. V. bespredmetna.

Na žalbu opt. M.V.

Kako je to gore već navedeno, ovaj sud je našao da je žalba ovog optuženika osnovana.

Doduše, nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, jer ono što se obrazlaže pod tim osnovama predstavlja prigovor činjeničnom utvrđenju suda. Osim toga, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nije našao povrede zakona čije postojanje ispituje po službenoj dužnosti, pa tako nije povrijeđen ni krivični zakon, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio krivični zakon na činjenično stanje kakvo je našao utvrđenim, a druga je stvar je li to činjenično stanje ispravno utvrđeno.

Sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio činjenično stanje kada je u pitanju učin ovoga krivičnog djela po opt. V...

Naime, tijekom postupka je utvrđeno da je opt. B. snažno udario pištoljem po glavi ošt. V.L. i od toga udarca oštećenik je pao na beton. Teške i po život opasne povrede je zadobio upravo zbog tog udarca u glavu i pada. To proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. J.Š. (l. 222-225). Oštećenik je zadobio i niz drugih povreda po tijelu, od kojih su prijelom grudne kosti, lijeve jagodične kosti i nosnih kostiju bile teške prirode. Iz toga logično slijedi da je oštećenik udaran i nakon što ga je opt. B. oborio na tlo. Sud prvoga stupnja zaključuje da je upravo opt. V., zajedno s opt. B. nastavio udarati oborenog oštećenika, tako da je i zajedno s opt. B. nanio oštećeniku teške tjelesne povrede, pa i one opasne po život, od kojih je oštećenik preminuo. Taj svoj zaključak sud temelji na obrani opt. Z.L., koji je "na glavnoj raspravi pokušavao, iako neuspješno umanjiti krivičnu odgovornost I i II optuženika odustajući od svoje obrane koju je iznio u tijeku istražnog postupka, a u kojoj je govorio o ponašanju I i II optuženika tempore criminis" (str. 14 presude).

I, odista! U tijeku istrage, iznoseći svoju obranu, poričući da bi udarao već oborenog oštećenika, zajedno s ostalom dvojicom suoptuženika, opt. L. je iskazao: "... u tom hrvanju B. je uspio oteti pištolj L., a nakon toga je L. udario u glavu, međutim nisam vidio da li ga je udario s pištoljem ili šakom. L. je pao na zemlju, a kada se pokušao dignuti, prišli su mu B. i V.M. i udarili su L. nekoliko puta. Nisam vidio da li su ga udarili nogom ili rukom". Sud prvog stupnja, onda, zaključuje da su opt. B. i V. nastavili udarati oštećenika i rukama i nogama i nije prihvatio obranu opt. V. "jer suprotno proizlazi iz obrane III opt. L.Z. koju je iznio u tijeku istražnog postupka, a kojoj je sud u cijelosti povjerovao" (str. 16. presude).

Međutim, u toku glavne rasprave opt. L. je ustvrdio da on "ne zna u koji dio tijela su B. i V. udarili L.V. nakon što je on pao", da on "u stvari nije vidio da li je V. udarao L.V. nakon što je pao", da je "istražnom sucu krivo izjavio" (str. 204-205).

Kraj činjenice da opt. V. u tijeku cijelog postupka energično poriče da bi uopće udarao oštećenika, da nitko od brojnih svjedoka ne iskazuje da bi i on udarao bilo čime oštećenika, da ga ni u jednoj fazi postupka ne tereti ni opt. B., onda nije sa sigurnošću utvrđeno da bi opt. V., bilo čim i u bilo koji dio tijela udario oštećenika, a posebno ne da bi počinio krivično djelo iz izreke pobijane presude.

Naime, analizirajući već obranu opt. Z.L. iz istrage, kada on (jedino) tereti opt. V., primjećuje se da to čini prilično neodređeno, jer ne zna da li opt. V. udara oštećenika rukama ili nogama. Oštećenik je na tlu, betonu, pa da bi ga opt. V. mogao udarati (i) rukama, trebao bi se, očito, k njemu i sagnuti. Da je opt. L. stvarno vidio da opt. V. udara oštećenika, onda bi vidio i čim ga udara, pa i po kojim dijelovima tijela. Stoga već taj dio njegove obrane treba cijeniti s ozbiljnim podozrenjem. Kada on, pak, bitno mijenja taj dio iskaza, kada ustvrđuje da nije vidio da bi opt. V. udarao oštećenika, da je istražnom sucu rekao krivo, onda njegovo terećenje iz istrage treba uzeti s krajnjom rezervom, s takvom sumnjom da se na takvom iskazu i ne može zasnivati odluka u krivičnom postupku, a napose kada je u pitanju ovako teško krivično djelo, s teškom kaznom. Ovo i posebno kada se takav iskaz dovede u vezu s optuženikovom obranom i svim izvedenim dokazima.

Stoga je činjenično stanje u odnosu na opt. V. pogrešno utvrđeno, kako se to osnovano tvrdi u njegovim žalbama.

U ponovnom postupku u ovom dijelu, sud prvog stupnja treba pažljivo analizirati obranu opt. V. u vezi s ostalim izvedenim dokazima, te opt. L., sada, u ponovljenom postupku, saslušati u svojstvu svjedoka, a ne optuženika, jer je on pravomoćno oslobođen optužbe,pa ponovnom ocjenom rezultata postupka zaključiti je li opt. V. dokazano inkriminirano mu krivično djelo ili ne.

Novu odluku je potrebno u svemu obrazložiti sukladno odredbi čl. 347. st. 7. ZKP.

Na žalbu opt. I.B. - osim zbog odluke o kazni i troškvima krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu (u žalbi po branitelju B. ), opt.B. tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna datim razlozima, da o odlučnim činjenicama uopće i nema razloga, da su dati razlozi međusobno proturječni, pri čemu se ukazuje na optuženikovu obranu, rezultate postupka, samu izreku presude. Dalje se tvrdi da je sud prvog stupnja trebao određeno i potpuno izložiti koje je činjenice i iz kojih razloga ih uzeo za utvrđene, dati ocjeni proturječnih dokaza, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja i sl., a da tako nije postupljeno.

Izložene tvrdnje ne stoje.

Izreka presude je jasna, u skladu s datim razlozima, koji opstoje upravo u pogledu odlučnih činjenica bez ikakvog proturječja.

Sud prvog stupnja je pažljivo analizirao optuženikovu obranu i sve izvedene dokaze i, kada je u pitanju krivnja i krivična odgovornost ovog optuženika, u cijelosti je postupio u skladu s odredbom čl. 347. st. 7. ZKP. Osim samih tvrdnji o postojanju bitne postupovne povrede, koja bi se ogledala u gore izloženom smislu, ostali navodi vezani za ovu žalbenu osnovu predstavljaju prigovore činjeničnom utvrđenju suda.

Stoga pobijanom presudom nisu počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. i čl. 354. st. 2. u svezi s čl. 347. st. 7. ZKP, na koje se ukazuje u žalbi, a ispitivanjem te presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žalba (u oba podneska) nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u vezi ni zbog povrede krivičnog zakona.

U stvari, optuženik i ne obrazlaže zbog čega bi to činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, koje to odlučne činjenice nisu raspravljene, odnosno koji to dokazi nisu izvedeni, a kojima bi se činjenično stanje trebalo upotpuniti, utvrditi. Prigovara se samo pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu se ponavlja optuženikovu obranu, ukazuje na izvedene dokaze, a poglavito na nalaz i mišljenje vještaka dr. J.Š. i iskaz svjedoka I.K., te obrazlaže stanovište da je optuženik B. "isključivo djelovao u granicama nužne obrane". Suprotno tome, sud prvog stupnja je na temelju analize i ocjene obrane kako ovog optuženika, tako i opt. V. i L., te analize i ocjene izvedenih dokaza, sasvim pravilno i pouzdano utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se pobijaju žalbom, te ispravno zaključio da je opt. B. učinio krivično djelo iz izreke pobijane presude.

Naime, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da ovaj optuženik, pri počinjenju inkriminiranog djela, nije bio u nužnoj obrani, pa ni njenom prekoračenju, a niti je postupao na mah, kako se to tvrdi u žalbi i bez ikakvog osnova ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka dr. Š., te iskaze saslušanih svjedoka, posebno I.K..

Da optuženik nije bio u nužnoj obrani proizlazi već iz same njegove obrane (l. 200-202). On prilazi oštećeniku, koji drži u ruci pištolj uperen prema njegovom (optuženikovom) lijevom kuku, oduzima mu pištolj, a potom snažno udara oštećenika pištoljem po glavi i ovaj pada.

Svjedok I.K., u istrazi i dok mu je događaj bio još svježiji (l. 61) iz lokala gdje je sjedio, vidio je da vani stoji više ljudi, a jedan u lugarskom odijelu (oštećenik) je imao u rukama pištolj podignut iznad glave, da bi mijenjao položaj pištolja, pa i tako da ga je nekada usmjerio prema ljudima. U jednom momentu netko je sruši tog lugara, a nakon toga je vidio da tog lugara, koji leži na zemlji, udaraju sa nogama, a zapamtio je samo jednog crnog muškarca, za koga se pričalo da je iz K., koji je udarao oštećenika, a kasnije ušao u gostionu s pištoljem (bio je to opt. B. ).

I svjedok M.F., koji nije pripadao niti društvu optuženika niti oštećenika, iskazao je, između ostaloga: "Ja sam vidio u rukama B.I. pištolj i kada je B.I. s tim pištoljem zamahnuo odozgo prema dolje i tada sam čuo jedan tupi udarac, pa sam ja zaključio, iako to osobno nisam vidio, da je B. s tim pištoljem udario tog lugara po glavi. Vidio sam da je B. zamahnuo i drugi puta sa tim pištoljem odozgo prema dolje i čuo sam ponovo tupi udarac, pa sam opet zaključio da je B. s tim pištoljem udario toga lugara po glavi" (l. 74-75).

Prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Š., oštećenik je zadobio brojne povrede, među kojima i mnogostruki mozaični prijelom sa utisnućem koštanih ulomaka u čeonom predjelu i u prednjim lubanjskim jamama sa opsežnim nagnječenjem čeonih dijelova mozga, koja je mogla nastati i od jednog, ali i više udaraca tupotvrdim predmetom, a koja je, sama za sebe, teška i po život opasna, a teška i po život opasna povreda bila je i druga povreda glave - prijelom lijeve sljepoočne kosti sve do baze lubanje, koja je vjerojatno nastala padom oštećenika. Obje te teške i po život opasne povrede skrivio je oštećeniku upravo opt. B.. On je snažno udario oštećenika pištoljem po glavi, kada ovaj u rukama nije više imao ništa, te mu nanio tešku i po život opasnu povredu, od tog udarca oštećenik pada i pri tome zadobiva drugu tešku i po život opasnu povredu. Od zadobivenih povreda oštećenik je umro.

Nitko od saslušanih svjedoka nije iskazao, pa to nije tvrdio ni sam opt. B., da bi oštećenik, a nakon što mu je opt. B. oteo pištolj, udarao ovog optuženika i postupao onako kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Stoga je ispravan zaključak suda prvoga stupnja da se opt. B. nije nalazio u nužnoj obrani.

Optuženik nije postupao ni na mah. Upravo je on taj koji doprinaša drugom opasnom incidentu, on ureduje - kako je to vidljivo iz iskaza svjedoka F.. Tako, dok (ponovno) ulazi u gostionu K.Z. (iz društva oštećenika), on odmah reagira i ovome govori da izlazi van, da za njega nema pića, pa ga i izvodi van, a tada izlazi i oštećenik (ili su i oštećenika izgurali - kako je to iskazao svjedok M.B. - l. 66) i mnogi drugi i tada je oštećenik izvadio pištolj (l. 74). Dakako, optuženik se nije ni bojao kada prilazi oštećeniku, bez obzira što ovaj ima sada uperen pištolj u pravcu prema njemu, i uspijeva oštećeniku oteti pištolj. On, dakle, sam ulazi u incidentnu situaciju, a potom i u situaciji kad nitko više nije ni malo ugrožen, žestoko udara oštećenika, a potom trči i za drugim lugarom (iz društva oštećenika).

Dakle, sud prvog stupnja je i potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu krivnje i krivične odgovornosti opt. B. i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno je primijenio krivični zakon kada je ovog optuženika oglasio krivim zbog kriv. djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 3. KZRH, tako da ne opstoji ni žalbena osnova povrede krivičnog zakona.

Na žalbe državnog odvjetnika i opt. I.B. zbog odluke o kazni

Osnovana je žalba u ovom dijelu opt. B..

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik ne poriče postojanje olakotnih okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud, već smatra da su one precijenjene, a da je potcijenjena društvena opasnost izvršenog djela.

Optuženik, pak, smatra da je izrečena kazna prestroga, te navodi da je 1990. godine teško nastradao zbog čega je šest puta bio podvrgnut operativnim kirurškim zahvatima, ali usprkos toga je bio učesnik domovinskog rata od 6. rujna 1991. do 1. ožujka 1993. godine.

O tome da je optuženik bio u HV postoje podaci u spisu predmeta (l. 179, 181), a ovaj sud nalazi da je i tvrdnja o narušenom zdravlju ovog optuženika istinita, pa kada se olakotnim okolnostima, koje je utvrdio sud prvog stupnja i njima se rukovodio pri odmjeravanju kazne, dodaju ove nove činjenice koje treba cijeniti za olakotne, onda se prema opt. B. ukazuje u svemu primjerenom kazna zatvora u trajanju od jedne godine, jer će se i tom kaznom moći postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH. Naime, istaknute brojne olakotne okolnosti takvog su značaja da one predstavljaju osobito olakotne okolnosti u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH, pa je stoga prema optuženiku trebalo i primijeniti odredbe o ublažavanju kazne i izreći mu kaznu kao u izreci ove odluke.

Iz izloženog razloga uvažena je žalba opt. B. zbog odluke o kazni, a slijedom toga je trebalo odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

Opt. I.B. se žalio i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, no tu osnovu nije obrazložio, pa je ovaj sud ispitao samo zakonitost te odluke i pri tom našao da je sud prvog stupnja ispravno primijenio odredbu čl. 90. st. 1. ZKP.

Iz izloženih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 375. st. 1. (točka I), 377. st. 1. (točka II) i 374. (točka III) ZKP.

U Zagrebu, 26. listopada 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)