Gžrs-98/2012-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžrs-98/2012

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sovjetke Režić, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Verice Franić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. iz S., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika P. d.o.o Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, te protutužbi tuženika-protutužitelja P. d.o.o. Z., kojeg zastupa Ž. O., odvjetnik u S., protiv tužiteljice-protutužene I. J. iz S., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj IVP-360/10 od 10. svibnja 2012., u sjednici održanoj 14. studenoga 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj IVP-360/10 od 10. svibnja 2012.:

- u odluci pod točkom I. izreke,

- u odluci pod točkom II. izreke,

- u odluci pod točkom III. izreke te

- u odluci pod točkom V. izreke.

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika-protutužitelja, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj IV P-360/10 od 10. svibnja 2012., na način da ista glasi:

Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici-protutuženoj parnični trošak u iznosu od 9.843,75 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 10. svibnja 2012. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, dok se odbija zahtjev tužiteljice-protutužene za naknadu daljnjeg zatraženog troška u iznosu od 6.093,75 kuna.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je Otkaz Ugovora o radu, a koji otkaz je tužiteljici usmeno priopćen 20. ožujka 2010. godine, kao i prestanak radnog odnosa tužiteljici nedopušten i nezakonit te da radni odnos tužiteljice nije prestao, pa se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na poslove recepcionerke ili druge odgovarajuće poslove i to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici izgubljene plaće od dana prestanka Ugovora o radu pa do donošenja prvostupanjske presude u iznosu od 56.649,74 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do 30. lipnja 2012. godine u visini od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine u visini od 12% godišnje, a ako se kamatna stopa bude mijenjala, onda prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a koja na navedene iznose teče kako slijedi:

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. travnja 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. svibnja 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 rujna 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 listopada 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 studenoga 2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 svibnja 2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 lipnja 2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 srpnja 2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16 kolovoza 2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. rujna 2011. godine pa do isplate, i

– na iznos od 4.046,41 kuna od 16. listopada 2011. godine pa do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor tužiteljici isplatiti iznos od 4.046,41 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 20. ožujka 2011. do 30. lipnja 2011. godine u visini od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine u visini od 12% godišnje, a ako se kamatna stopa bude mijenjala, onda prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

IV. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 15.937,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 10. svibnja 2012. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena.

V. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

Raskida se Ugovor o radu od dana 1. lipnja 2009., sklopljen između tužiteljice- protutužene kao radnice i tuženika-protutužitelja kao poslodavca s danom 6. travnja 2010. godine, te tim danom tužiteljici-protutuženici prestaje radni odnos kod tuženika-protutužitelja.“

Protiv presude žalio se tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik), pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se ukine presuda prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje, a, podredno, da se preinakom odluči o predmetnoj pravnoj stvari.

Tužiteljica-protutužena (dalje u tekstu: tužiteljica) je odgovorila na žalbu tuženika i predložila odbijanje iste kao neosnovane, uz potvrdu pobijane presude.

Žalba je djelomično osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu iz radnog odnosa, zahtijevajući utvrđenje da nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu koji je tužiteljici priopćen 20. ožujka 2010., kao i prestanak radnog odnosa, pa da radni odnos tužiteljici nije ni prestao, uz nalog tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na poslove recepcionerke ili druge odgovarajuće poslove. Zatražena je i naknada plaće te naknada za neiskorišteni odmor za 2009.

Tuženik je u protutužbi zatražio sudski raskid ugovora o radu.

Prema navodima pobijane presude, iz izvedenih dokaza proizlazi:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu recepcionerke u hotelu P. u S., temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. 2009., koji je bio sklopljen na rok od tri mjeseca,

- da je prema podacima iz radne knjižice, radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 6. travnja 2010.,

- da se prema izvješću o bolovanju od 18. ožujka 2010. te potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad od 13. ožujka 2010., tužiteljica nalazila na bolovanju od 13. do 19. ožujka 2010.,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je po otvaranju bolovanju, o tome obavijestila prokuristicu tuženika O. J. putem telefona, a kad se 20. ožujka 2010. vratila na posao, da je prokuristici tuženika O. J. davala doznake o bolovanju, ali da ih ista nije htjela primiti, te da joj je rekla da više nema što raditi kod tuženika i da ide kući, a dan kasnije da je ponovno otišla kod O. J. kako bi zatražila svoja prava i pitala za godišnji odmor, ali ona da joj to nije omogućila, a niti da joj je uručila Odluku o otkazu, koju da nije dobila niti na kućnu adresu,

- da u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, bez datuma, stoji da se tužiteljica od 10. ožujka 2010. do 20. ožujka 2010. nije pojavila na radnom mjestu, a niti da je nadređene izvijestila o spriječenosti, a 20. ožujka 2010. kad je došla na radno mjesto, da se nije javila poslodavcu, a kako je on uočio njen dolazak, da ju je upitao je li raspolaže s dokumentacijom koja opravdava njen izostanak, na što da mu je tužiteljica odgovorila: „Što će mi doznake, kad još nije obračun plaće“,

- da iz iskaza prokuristice tuženika O. J. proizlazi da tužiteljica od 10. do 20. ožujka 2010. nije dolazila na posao, a da se pojavila 20. ožujka, pa kad ju je upitala što je s njom i je li bila na bolovanju te je li donijela doznake, ona da je odgovorila: „Što će vam doznake nije obračun plaće“, a nakon te njene izjave da je pokušala razgovarati s tužiteljicom, no, situacija da je bila toliko neugodna da se nije moglo razgovarati te da se nastavio verbalni sukob, a radi svega toga tužiteljici da nije uručila Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu koja je bila napisana 19. ožujka 2010.

- da iz iskaza svjedokinje J. J. proizlazi da se tužiteljica po otvaranju bolovanja telefonskim putem javila poslodavcu, a na bolovanju da se nalazila pet dana te da je nakon toga otišla na posao, ali da tuženik nije htio primiti doznake,

Temeljem tih dokaza, prvostupanjski sud je poklonio vjeru tužiteljici, pa je smatrao utvrđenim da se tužiteljica nalazila na bolovanju od 13. do 19. ožujka 2010., te da je 20. ožujka 2010. došla raditi i tada da joj je prokuristica tuženika O. J. usmeno saopćila da nema što više raditi kod tuženika i da može ići kući, pa da je time usmeno otkazan ugovor o radu tužiteljice, što potvrđuje i Obrazloženje Odluke o izvanrednom otkazu kojim je tuženik odgovorio na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice, pa kako otkaz mora biti u pisanom obliku i obrazložen, to da je otkaz ništetan i bez pravnog učinka. Inače, tužiteljica da je u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava, pa da se ne mogu prihvatiti navodi tuženika kada je tužiteljica prekludirana u podnošenju tužbe, obzirom da tuženik nije dokazao da je tužiteljici uručio pisanu Odluku o otkazu, a sve da je takva odluka i donesena, da nisu ostvarene pretpostavke za otkaz, jer tužiteljica zbog zdravstvenih problema bila na bolovanju, o čemu da je pravovremeno obavijestila tuženika.

Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

U odnosu na protutužbeni zahtjev, u pobijanoj presudi je navedeno da nema osnove za sudski raskid, obzirom da je usmena odluka o otkazu nezakonita, pa je protutužbeni zahtjev odbijen.

Prema odredbi članka 112. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13, dalje u tekstu: ZR) otkaz mora imati pisani oblik, a prema stavku 2. poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, kako je propisano odredbom članka 112. stavka 3. ZR-a.

Dakle, otkaz koji nema pisani oblik i koji nije dostavljen radniku, odnosno koji nije obrazložen, je nezakonit, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdo nezakonitost istog. Nadalje, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, Ugovor o radu tužiteljici je usmeno otkazan 20. ožujka 2010.. Stoga, a kako je preporučenom pošiljkom predanoj pošti S., 29. ožujka 2010. tužiteljica uputila zahtjev za zaštitu prava na kojeg je tuženik odgovorio (Obrazloženje Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, bez oznake datuma), a kojeg je tužiteljica primila 14. travnja 2010., pa kako je tužiteljica, preporučenom pošiljkom predanoj pošti Split, 29. travnja 2010., uputila prvostupanjskom sudu tužbu kojom je pokrenuta ova parnica, tužiteljica je zaštitu kod tuženika te sudsku zaštitu zatražila u rokovima propisanim odredbama članka 129. stavka 1. i 2. ZR-a.

Nadalje, kako tuženik, na kojemu je teret dokaza, u ovoj parnici nije dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz, prvostupanjski sud je ispravno prihvatio navod tužiteljice da je ista putem telefona, obavijestila prokuristicu tuženika O. J. da joj je otvoreno bolovanje, koje je opravdano izvješćem o bolovanju od 18. ožujka 2010., a za razdoblje od 13. do 19. ožujka 2010.

Pri tome je za navesti, da povreda odredbe članka 77. stavka 1. ZR-a, sama po sebi, a ni posebno, s obzirom na konkretne okolnosti (da je tužiteljica putem telefona obavijestila prokuristicu tuženika O. J. da joj je otvoreno bolovanje), ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, odnosno osobito važnu činjenicu radi koje nastavak rada nije moguć i koji bi opravdao izvanredni otkaz ugovora o radu.

Tuženikova tvrdnja iznesena u Obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu da se tužiteljica još 10. ožujka 2010. nije pojavila na radnom mjestu, a niti da je nadređene izvijestila o spriječenosti, nije dokazana.

Prema tome, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica nije neopravdano izostala s posla od 13. do 19. ožujka 2010., te nije počinila osobito tešku povredu radne obveze radi koje je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je izvanredni otkaz nezakonit i nedopušten te da tužiteljici radni odnos nije prestao, a ujedno je pravilno naloženo tuženiku vraćanje tužiteljice na rad te isplata naknade plaće te naknada za neiskorišteni godišnji odmor za 2009.

Žalbeni prigovor tuženika u odnosu na dosuđenu visinu naknade plaće, a prema kojemu je trebalo izvršiti dodatno utvrđenje na okolnost visine naknade plaće koja bi tužiteljici pripadala, nije osnovan. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je prema Ugovoru o radu mjesečna plaća tužiteljice iznosila 4.794,92 kuna, a prema IP-obrascu kojeg je sačinio tuženik, da je plaća tužiteljice iznosila 4.046,41 kuna bruto, pa kako je naknada plaće dosuđena prema podacima iz I. P-obrasca za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 30. travnja 2010., koja je za svaki mjesec iznosila u visini od 4.046,41 kunu bruto, tuženik nema osnove za protivljenje utvrđenom iznosu.

Prema odredbi članka 117. stavka 1. ZR-a, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radno odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje od tri, a najviše od osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezan uzdržavanja kojeg terete radnika. Nadalje, prema stavku 2. istoga članka, odluku iz stavka 1. sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

U ovoj parnici izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici, utvrđen je nedopuštenim, ali nije utvrđeno da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, pa je, suprotno žalbenom navodu tuženika, iz ovog potonjeg razloga, pravilno odlučio prvostupanjski sud kada je odbio protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

Prema tome, žalba tuženika izjavljena protiv presude prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, nije osnovana, pa je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, ista odbijena i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u tom dijelu, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o parničnom trošku, ovaj sud je našao da isto nije pravilno primijenjeno. Naime, trošak tužitelja obračunat sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09), a uz primjenu odredbu članka 155. ZPP-a, iznosi: po 75 bodova za sastav tužbe i podneska od 10. rujna 2010. te za zastupanje na ročištu koje je održano 10. studenoga 2010., zatim po 37,5 bodova za zastupanje na tri ročišta (14. rujna 2010., 17. siječnja 2011. i 28. veljače 2011.), po 100 bodova za zastupanje na dva ročišta (13. travnja 2011. i 25. travnja 2012.), po 25 bodova za sastav dva podneska (od 13. travnja 2011. i 26. rujna 2011) te po 50 bodova za zastupanje na pet ročišta (1. lipnja 2011., 5. listopada 2011., 23. studenoga 2011., 30. siječnja 2011. i 19. ožujka 2011.) što sveukupno iznosi 787,5 bodova. Kada se navedeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna dobije se iznos od 7.875,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 1.968,75 kuna daje ukupni trošak za zastupanje tužiteljici u ovoj parnici u svoti od 9.843,75 kuna.

Kako je odlukom o parničnom trošku naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici trošak u iznosu od 15.937,50 kuna, a istoj pripada trošak u svoti od 9.843,75 kuna, to je osnovom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o parničnom trošku, pa je naloženo tuženiku da navedeni iznos naknadi tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, dok je odbijen zahtjev za naknadu daljnjeg zatraženog troška u svoti od 6.093,75 kuna. Zato je odlučeno kao pod točkom

II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 14. studenoga 2013.

Predsjednica vijeća:

Sovjetka Režić, v. r.