Rev-1605/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1605/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.G. iz K.,…, koju zastupa punomoćnica K.V., odvjetnica u K., protiv tuženika M.G. iz K., …, kojega zastupa punomoćnik B.K., odvjetnik u B., radi utvrđenja bračne tečevine, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. prosinca 1994. godine broj Gž-971/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 13. travnja 1993. godine broj P-176/93, u sjednici održanoj dana 10. studenog 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se djelomično revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 8. prosinca 1994. godine broj Gž-971/94 i presuda Općinskog suda u Koprivnici od 13. travnja 1993. godine broj P-176/93 glede odluke o zateznoj kamati na iznos glavnice od 0,27 kn te na iznos glavnice od 2.005,44 DEM i sudi:

Tuženik je dužan platiti tužiteljici na iznos glavnice od 0,27 kn zateznu kamatu od 30. srpnja 1987. godine pa do plateža po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO), a na iznos glavnice od 2.005,44 DEM zateznu kamatu od 30. srpnja 1987. godine pa do plateža po stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, ali ne višu od tužbom zatražene stope zatezne kamate.

U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnica u 1/2 dijela ušteđevine od 0,55 kn te u 1/2 dijela devizne ušteđevine u ukupnom iznosu od 4.010,88 DEM na štednim knjižicama L. banke pobliže označenim u izreci koje glase na ime tuženika G.M., a ta ušteđevina je bračna tečevina stranaka slijedom čega je tuženik dužan tužiteljici predati novčani iznos od 0,27 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 20. srpnja 1987. godine pa do plateža po stopi koja se plaća na oročena dinarska sredstva preko godine dana bez posebne namjene u mjestu plaćanja, te iznos od 2.005,44 DEM sa dinarskom kamatom po stopi kao i na devizne štedne uloge po viđenju, računajući od 30. srpnja 1987. godine pa do plateža uz naknadu troška postupka u iznosu od 210,00 kn, sve u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

Tuženik je podnio reviziju protiv pravomoćne drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju prvostupanjski sud je dostavio protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku no tužiteljica nije odgovorila, a državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Novčani iznosi u ovoj presudi izraženi su u kunama i lipama sukladno Odluci o prestanku važenja Odluke o uvođenju HRD kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u kune i lipe ("Narodne novine", broj 37/94).

Revident neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) - dalje ZPP jer su u nižestupanjskim presudama navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama te suprotno revizijskim razlozima nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Izvansudska nagodba zaključena za vrijeme dok parnica teče nema neposrednog procesnog učinka na tijek parničnog postupka niti takav prigovor ima značaj presuđene stvari pa kako ne postoje ni bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Navodi revizije kojima se osporava iznijeto utvrđeno činjenično stanje glede doprinosa tužiteljice stjecanju sredstava za vrijeme trajanja braka nisu uzeti u obzir pri odlučivanju o reviziji, jer se revizija temeljem odredbe čl. 385. st. 3. ZPP ne može izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Među strankama nije sporno da su bili u braku sve do travnja 1986. godine kada je njihov brak razveden, da su tijekom braka stekli imovinu koju su sporazumno podijelili, te je tuženik priznao tužiteljici suvlasništvo u kunskoj ušteđevini i pristao joj isplatiti polovicu iznosa od 0,55 kn. Tijekom postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili da je devizni iznos pobliže označen u izreci prvostupanjske presude zajednička imovina stranaka koju su stekle tijekom trajanja braka svakoga u 1/2 dijela pri čemu je udio tužiteljice u zajedničkoj imovini odredio prema njezinom ukupnom radnom doprinosu i to kako s osnova radnog odnosa tako i vođenjem domaćih poslova, a tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati da se radi o njegovoj posebnoj imovini koju bi stekao radom nakon faktičnog prestanka bračne zajednice, odnosno nasljedstvu ili poklonu koji je ostvario od svojih rođaka.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 i 59/90) kada su obvezali tuženika da isplati tužiteljici 1/2 ušteđenog deviznog iznosa pobliže označen u izreci prvostupanjske presude jer navedeni novčani iznos predstavlja imovinu koju su stranke stekle radom tijekom trajanja bračne zajednice u jednakim omjerima pa je osnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati 1/2 ušteđenog deviznog iznosa. Zbog navedenog se u tom dijelu nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Djelomično je međutim osnovana revizija glede odluke o zateznoj kamati kako na dosuđeni iznos u domaćoj tako i u stranoj valuti. Tužiteljica je zatražila zateznu kamatu na novčane iznose od utuženja (30. srpnja 1987. godine) pa do plateža, a ne od 20. srpnja 1987. godine te su nižestupanjski sudovi prekoračili tužbeni zahtjev kada su tužiteljici na iznos od 0,27 kn dosudili zateznu kamatu od 20. srpnja 1987. godine, jer takav zahtjev tužiteljica nije ni postavila. Neosnovani su revizijski navodi da bi tužiteljici pripadala zatezna kamata na taj iznos od 17. travnja 1989. godine, a ne od 30. srpnja 1987. godine. Prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO vjerovnik ima pravo na zatezne kamate ako dužnik zakasni s ispunjenjem obveze u smislu odredbe čl. 324. st. 2. ZOO od podnošenja tužbe sudu a to je datum 30. srpnja 1987. godine, a tuženik premda je djelomično priznao tužbeni zahtjev i pristao isplatiti tužiteljici iznos od 0,27 kn to nije učinio pa tužiteljici pripada zatezna kamata na taj iznos od 30. srpnja 1987. godine.

Tužiteljica je tužbom tražila, a nižestupanjski sudovi dosudili na domaću valutu zateznu kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana, iako je odredba čl. 277. st. 1. ZOO na kojoj se temelji navedena odluka izmijenjena Zakonom o izmjenama ZOO (Sl. l. 57/89 i "Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94) čime je došlo i do promjene visine stope zatezne kamate. Stopa zatezne kamate na domaću valutu određuje se primjenom odredbe čl. 277. st. 1. ZOO vodeći računa o njegovim izmjenama jer je određena i samim pozivanjem na zakonsku odredbu koja propisuje stopu zatezne kamate.

Istu zakonsku odredbu su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odlučujući i o stopi zatezne kamate na devizna sredstva plaćanja. Na devizne iznose koji se dosuđuju u protuvrijednosti u domaćoj valuti zatezna kamata se određuje u valuti glavnog zahtjeva (DEM), a po stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a ne na način kako je suđeno (dinarska kamata po stopi kao na devizne štedne uloge po viđenju).

Zbog navedenog je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvaćena revizija tuženika te su nižestupanjske presude preinačene i presuđeno je kao u izreci glede odluke o početku tijeka zatezne kamate na kunska sredstva plaćanja i visini stope zatezne kamate na kunske i devizne iznose, ali ne više od tužbom zatražene stope, dok je u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. studenog 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Otpremne pisarnice:

Štefica Klepac