I Kž-869/2005-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 869/05-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Lidije Grubić Radaković, Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S. zbog kaznenog djela iz 120. st. 1. OKZ RH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. lipnja 2005. godine, br. K-14/05, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2006. godine, u nazočnosti branitelja optuženika odvjetnika B. K. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e :

Žalba optuženog M. S. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim M. S. zvani „I.“ što je počinio kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju kaznu mu je temeljem čl. 45. OKZ RH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. ožujka 2004. godine pa nadalje. Oštećenici su temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku sa zahtjevom za naknadu štete upućeni u parnicu, dok će u odnosu na troškove kaznenog postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. S., kako osobno, tako i po branitelju B. K., odvjetniku iz O., tražeći da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća i osigura prisutnost samog optuženika, koji se nalazi u pritvoru. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

I Kž 869/05-8

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelj, te je branitelj optuženika sjednici i pristupio. Kako se optuženik nalazi u pritvoru, a ima branitelja, to vijeće, unatoč posebnom traženju optuženika, nije našlo da bi njegova nazočnost bila svrhovita, te njegova prisutnost nije osigurana, već je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu optuženik da bi postojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju nalazi u činjenici da je istraga u ovom kaznenom predmetu vođena protiv „I. S.“, a da bi zatim optuženje i presuda odnosila se na M. S..

Istaknuta okolnost razlike imena je točna. Međutim, prvenstveno valja istaći da je istraga provedena između ostalih osoba i protiv „I. S., ostali podaci nepoznati“, a da je po okončanju istrage državni odvjetnik pribavio podatak da je osoba nazivana od svjedoka u istrazi „I. S.“ u stvari M. S., a da je ova razlika rezultata različitog upisa imena iste osobe u Knjigu državljana i Matičnu knjigu rođenih, koja okolnost je posebno i objašnjena u Knjizi državljana u rubrici napomena (list 238 spisa), da je ime osobe upisane pod rednim brojem 5262 kao „I. S.“, prema izvodu iz matice rođenih u stvari „M. S.“.

Na ovu okolnost očitovao se i sam optuženik prije iznošenja obrane (list 279/b spisa), navodeći da je prilikom krštenja u crkvi upisan kao Ilija, a da je u matičnim knjigama uveden kao Milan.

Također, tijekom glavne rasprave iskazivali su i svjedoci (S. K. – list 283 spisa) koji su imali saznanja o djelatnosti optuženika da je osoba koju su u istrazi imenovali kao „I. S.“ u stvari sada prisutni M. S., koga su oni zvali I..

Također i sam optuženik, iznoseći svoju obranu, govori o zlostavljanjima u mjestu V., koja su činjena F. Š. i S. K., o kojim zlostavljanjima govore i ovi svjedoci, samo što u obrani isključuje svoje učešće u kriminalnoj djelatnosti.

Prema tome, nesporno je da je istraga provedena, između ostalih tada okrivljenika i u odnosu na optuženog i presuđenog M. S., čiji potpuni podaci su u to vrijeme nedostajali.

U odnosu na ovu razliku u imenu, i prvostupanjski sud je dao cjelovito i potpuno obrazloženje, te se slijedom svega navedenog i ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu žalitelj da bi postojala bitna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku u odnosu na „prvih desetak redova činjeničnog opisa“, jer da bi ovaj dio bio nerazumljiv, proturječan sam sebi i razlozima presude“, odnosno da u odnosu na ovaj dio izostaju razlozi.

Prvenstveno valja istaći da je krivnja optuženika utvrđivana za kazneno djelo ratnog zločina radi njegovog postupanja protivno Ženevskoj konvenciji i Protokolu I, čime da je ostvareno obilježje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

I Kž 869/05-8

Da bi se uopće moglo govoriti o ovom kaznenom djelo protupravno postupanje optuženika mora biti protivno odredbama međunarodnog prava, a mora biti činjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Uvodni dio činjeničnog opisa odnosi se upravo na opis stanja rata i okupacije u kojem je optuženik kao pripadnik okupacijske sile postupao protivno citiranim pravilima međunarodnog prava. Prema tome, ne radi se o suvišnom dijelu činjeničnog opisa, a njegova kompozicija jasnim razgraničava okvire okolnosti u kojima je optuženik poduzimao konkretne radnje od konkretnog krimena. U odnosu na okolnost Domovinskog rata u kojem je uslijedila i okupacija dijela teritorija, pa tako i onog na kome je optuženik postupao, doista se radi o općepoznatim činjenicama koje nije potrebno posebno dokazivati.

Također, ne radi se o nesuglasju presude sa zapisnicima o ispitivanju svjedoka, koju okolnost žalitelj prepoznaje u činjenici što je sud u odnosu na osobe sa kojima je optuženik zajednički zlostavljao F. Š. i S. K., termin svjedoka „Arkanovci“ zamijenio rječicama „nepoznate osobe“. Pojam „Arkanovci“ zbirni je pojam za jednu od neprijateljskih formacija tijekom rata i ne označava niti jednu individualno određenu osobu. Stoga je prvostupanjski sud mogao zamijeniti ovaj pojam pojmom „nepoznata osoba“ i time nije počinio istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Također, prvostupanjski sud suprotstavlja različite iskaze svjedoka u odnosu na trenutak i mjesto uhićenja F. Š. i S. K. i daje razloge zašto prihvaća da se događaj dogodio upravo na način kako je to utvrdio u izreci pobijane presude.

Isto tako prvostupanjski sud je dao vrlo uvjerljive i jasne razloge, koje prihvaća i Vrhovni sud kao sud drugog stupnja, zbog čega ne prihvaća izmjenu u iskazu F. Š. na glavnoj raspravi u odnosu na ono što je naveo u istrazi. Naime, njegov iskaz iz istrage suglasan je sa iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno S. K., a zatim i svjedoka kojima je odmah nakon zlostavljanja, kada je bio pušten kući, govorio tko ga je i kako tukao. Opravdano ukazuje prvostupanjski sud na obrazloženje ovog svjedoka s glavne rasprave kada navodi da optuženiku sve oprašta „jer da neće imati pred smrt neprijatelje“. Doista se postavlja pitanje što bi mu to ovaj svjedok imao oprostiti, ako se ne bi radilo o postupanju optuženika prema ovom svjedoku na način kako je to opisao u svome iskazu u istrazi.

U odnosu na povredu kaznenog zakona nije u pravu žalitelj da optuženik kao mobilizirana osoba nije bila u zapovjednom lancu, te da nije niti mogao ostvariti elemente kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

Naime, kaznena djela ratnog zločina moguće je počiniti, kako to zakon izrijekom određuje, na način da se nedopuštena ponašanja „zapovjede“, ali jednako tako da se i „čine“. Optuženiku nije niti stavljeno na teret da bi zapovjedio, već upravo da je činio nedopuštene radnje kojima je ostvario kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno time što nije provedena djelomična rekonstrukcija na licu mjesta. Prvostupanjski sud je dao razloge zašto je ovaj dokazni prijedlog odbio, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, i sam optuženik govori o svojoj nazočnosti zlostavljanju svjedoka F. Š. i S. K., samo isključuje svoje sudjelovanje. Ostaje potpuno nejasno što bi se novo utvrdilo rekonstrukcijom,

I Kž 869/05-8

kada osim suprotstavljenih iskaza ovih svjedoka i obrane optuženika nema drugih osoba koje bi mogle na licu mjesta pokazati nešto novo. U ovom slučaju naprosto postoje samo suprotstavljene tvrdnje oštećenika i optuženika u dijelu je li ih on ispitivao i tukao ili nije. Za utvrđenje ove okolnosti provođenje rekonstrukcije pokazuje se potpuno nevažno.

U odnosu na ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnji žalbe, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje odgovornost optuženika povezujući ju kao supočiniteljsku djelatnost zajedno s dvojicom nepoznatih osoba. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja. Ne radi se, kako to žalba naznačava, o „elastičnom, prikazivanju pojma supočiniteljstva“. U situaciji kada sud nalazi utvrđenim sudjelovanje optuženika od faze uhićenja preko privođenja, ispitivanja, a zatim i konkretnog zlostavljanja tijekom tog ispitivanja od strane upravo samog optuženika, jasno je da se radi o klasičnom obliku supočiniteljstva, u kojem su radnje poduzimane na temelju prethodnog dogovora, a zatim sam aktivitet vršen zajednički od strane svih supočinitelja. Upravo zbog toga se radnje svakog od supočinitelja pripisuju svima. U dijelu u koje je prvostupanjski sud utvrdio eksces supočiniteljstva u kojem nije sudjelovao sam optuženik, isti dio činjeničnog opisa opravdano je izostavljen iz kriminalne količine za koju je optuženik proglašen krivim.

Prema tome, nije u pravu žalitelj da bi činjenično stanje bilo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

U odnosu na odluku o kazni prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i zatim, dajući im odgovarajući značaj, osudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, koju kaznu i ovaj sud nalazi primjerenom težini počinjenog kaznenog djela kao i osobi optuženika.

Iako niti jedan zločin nije dopustiv, u ocjeni težine samog zločina naravno da veću težinu, kako to ispravno uočava i prvostupanjski sud, a suprotno žalbenim navodima, ima onaj zločin koji je nemotiviran, kao što je to postupanje u okvirima pokušaja rušenja ustavnopravnog poretka neke države. Također, kada se govori o visokom stupnju upornosti, pri tome se ima u vidu cjelokupnost nedopuštenog postupanja (uhićenje, ispitivanje i zatim zlostavljanje tijekom samog ispitivanja i to u odnosu na dvije osobe), pa sud u okvirima otegotnih okolnosti opravdano utvrđuje i cijeni i ovu okolnost.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. siječnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ana Garačić, v. r.